KOMENTAR: NOV ODNOS PREMA KOSOVSKIM MANJINAMA OD VITALNOG ZNACAJA

Nedavni talas nasilja na Kosovu najvecim delom je posledica neuspeha u integrisanju lokalnih manjina.

KOMENTAR: NOV ODNOS PREMA KOSOVSKIM MANJINAMA OD VITALNOG ZNACAJA

Nedavni talas nasilja na Kosovu najvecim delom je posledica neuspeha u integrisanju lokalnih manjina.

Monday, 21 February, 2005

Za cinjenicu da pripadnici manjina na Kosovu nisu prihvaceni kao ravnopravni gradjani odgovornost snose i medjunarodna administracija i lokalni albanski politicari.


Neuspeh medjunarodne uprave pocinje zanemarivanjem strahota pocinjenih u leto 1999, kada su se Albanci, koje je srpski rezim proterao, vratili na Kosovo.


Srbi, Romi i pripadnici drugih manjina bili su zrtve nasilja razjarene mase, dok je KFOR samo posmatrao sta se desava. Spaljena su citava naselja. Prema podacima UNHCR-a, po dolasku NATO snaga, oko 230.000 ljudi je napustilo Kosovo (sto ukljucuje Srbe i druge manjine), a njihova imovina je nezakonito zauzeta.


Od 1999. broj napada na manjine znacajno se smanjio, ali gotovo niko od pocinilaca nije izveden pred lice pravde.


Diskirminacija manjina i dalje je siroko prisutna, sto priznaje i medjunarodna zajednica u razlicitim izvestajima o stanju ljudskih prava, ali ne uspeva da je eliminise u praksi.


Vecina medjunarodnih zvanicnika usvojila je stavove albanske vecine, a zahetvi manjina podredjeni su zahtvima vecinskog stanovnistva.


U oblastima kao sto su obnova, zaposljavanje i mogucnosti za obrazovanje, Albanci i medjunarodna zajednica prihvataju diskriminaciju.


Medjunarodnoj upravi je od samog pocetka nedostajala sveobuhvatna politika u odnosu prema manjinama, zbog cega nije uspela da stvori osnovne uslove za integraciju manjina ili za njihov povratak.


Od 2001. godine, nestabilna politika prema manjinama rukovodi se dvostrukim standardima. Dok se fokusira na Srbe, druge zajednice, kao sto su Bosnjaci, Goranci, Romi, Askalije, Egipcani, Turci i Hrvati, ostaju zapostavljene.


Srbi koji zive u svojim enklavama severno od reke Ibar, u i oko severnog dela Mitrovice, bar kontrolisu lokalnu politiku, drustvo i ekonomju.


Druge zajednice zive pored Albanaca i jedva da ucestvuju u politickom, drustvenom i ekonomskom zivotu. Diskriminacija i odsustvo ekonomske perspektive narocito su naglaseni kada su u pitanju zajednice Roma, Askalija i Egipcana.


Medjutim, medjunarodna zajednica koncentrise se samo na ucesce Srba u kosovskim strukturama, i tesko odrzive projekte za povratak raseljenih.


Neka od srpskih sela su obnovljena, ali ovim potemkinovskim konstrukcijama neophodna je stalna zastita i one ne doprinose znacajnije ciljevima pomirenja.


Izazivajuci nicim opravdanu zavist kod albanskih suseda, ova sela su se pretvorila u nove enklave ciji je kontakt sa Albancima krajnje ogranicen.


Hipokrizija medjunarodne uprave ogleda se u cinjenici da Romi, Askalije i Egipcani - kojima je obnova naselja jednako potrebna - nisu dobili uporediv tretman, uprkos tome sto se nekoliko zajednica zaista vratilo na Kosovo, neke od njih nakon toga sto su primorane da napuste utocista u Zapadnoj Evropi.


Medjunarodnoj zajednici bila je potrebna iluzija izgradnje multietnickog drustva. Nije bila spremna da prizna svoj neuspeh, jer je rat iz 1999. godine vodjen u ime ljudskih prava, i od tada ima kontrolu nad ovom provincijom.


Pored toga, nekoliko zapadnoevropskih zemalja bile su odlucne u nameri da primljene izbeglice vrate na Kosovo, a povratak, na primer, Roma, moguc je samo ako je Kosovo multietnicki funkcionalno.


Najveci neuspeh medjunarodne uprave bio je u tome sto nije uspela da uoci stav albanske vecine prema manjinama i nije razvila konzistentnu politiku koja bi predstavljala protivtezu njihovom negativnom stavu.


Albanci cine ogromnu vecinu na Kosovu i stekli su pravo da determinisu lokalnu politiku. Ipak, to ne bi smelo da ukljucuje i pravo na odlucivanje o tome kome je dozvoljeno da zivi na Kosovu ili ko sme da studira na Univerzitetu u Pristini.


Na nekoliko mesta povratak i obnova kuca su obustavljeni. Oni koji nisu Albanci retko se usudjuju da studiraju u Pristini. Medjunarodna uprava to prihvata kao svrsen cin, jer strahuje da bi se pretnje nasiljem mogle brzo pretvoriti u cinove nasilja.


Veliki deo odgovornosti za nedavno izbijanje masovnog nasilja lezi na albanskim politicarima i civilnom drustvu koje se nije distanciralo od stava da je nasilje protiv nealbanskog stanovnistva dozvoljeno ili bar dopustivo pod odredjenim okolnostima.


Mnogi smatraju da za ubijanje Srba i Roma, kao i za proterivanje manjina i nezakonito zaiimanje njihove imovine, postoji opravdanje.


Zlocini protiv manjina ostaju nerazreseni, jer albanski svedoci odbijaju da govore o tome.


Strah od osvete i osobena kultura "solidarnosti" medju Albancima angazovanim u stalnoj borbi protiv "drugih", kao i duboko nepoverenje u strukture vlasti, sprecavaju ih da pruze potrebne inforamcije.


Neophodno je uloziti napor da se isprave posledice diskriminacije protiv manjina i njihovog tretiranja kao gradjana drugog reda.


Uz nekoliko izuzetaka, kao sto je Adem Demaci, albansko drustvo nikada se nije ozbiljnije pozabavilo svojim diskriminatorskim stavom ili zlocinima koje su pocinili Albanci.


Mediji igraju glavnu ulogu u odrzavanju takvih stavova. Srbe prikazuju kao neprijatelje, a Rome kao njihove saradnike. U izvestajima o nasilnim napadima uperenim protiv manjina obicno se tvrdi da su pocinioci sami Srbi, a ne Albanci, i da Srbi takve zlocine cine da bi destabilizovali Kosovo i sprecili njegovu nezavisnost.


Pod takvim okolnostima, imajuci u vidu deprimirajuce ekonomske prognoze za Kosovo, ljudi koji stoje iza ovih pogroma uvek ce moci da pronadju mladice spremne da koriste nasilje protiv manjina. Ovi mladici su svesni da ih veliki delovi drustva ne smatraju zlocincima, vec herojima u borbi za nezavisnost.


Albanska politika i drustvo moraju se konacno probuditi. Moraju sagledati svoje nedostatke i preispitati svoju politiku i drustvo. Do sada to nisu ucinili, plaseci se da bi time mogli ugroziti cilj svih kosovskih Albanaca, a to je nezavisnost.


Medjunarodna uprava bi takodje trebalo da prodje kroz slican proces. Trebalo bi da prizna svoj neuspeh, razvije nov pristup i prestane da umanjuje posledice pogroma.


Nedavno masovno nasilje na Kosovu oznacilo je kraj napora da se izgradi Kosovo za sve njegove etnicke zajednice. Moguce je da je oznacilo i kraj albanskog sna o nezavisnom i ujedinjenom Kosovu.


Stefan Miler je dve godine (2000-2002) radio u misiji OEBS-a na Kosovu kao Savetnik za pitanja manjina. Sada je nezavisni politicki konsultant za problematiku bivse Jugoslavije, nastanjen u Budimpesti.


Frontline Updates
Support local journalists