Primakovljevo odstupanje od Milosevicevog scenarija

Neke od tvrdnji bivseg ruskog funkcionara niposto ne idu u prilog okrivljenome

Primakovljevo odstupanje od Milosevicevog scenarija

Neke od tvrdnji bivseg ruskog funkcionara niposto ne idu u prilog okrivljenome

Wednesday, 9 November, 2005

Na sudjenju Slobodanu Milosevicu, bivsi ruski premijer Jevgenij Primakov (Yevgeny Primakov) pojavio se kao posljednji u nizu visokih moskovskih duznosnika koji svjedoce u okviru dokaznog postupka obrane. No, ono sto je on 29. studenoga/novembra ispricao pred sudom – za razliku od iskaza koje su ranije dala dvojica ruskih svjedoka – nije u potpunosti islo u prilog okrivljenome.


Kao bivsi obavjestajac, koji je pocetkom devedesetih bio i na celu ruske obavjestajne sluzbe (KGB), Primakov je pred sudom izjavio kako je u to vrijeme osnovni interes Moskve na Balkanu bio da se ustanovi da li NATO sukobe u Jugoslaviji koristi kako bi po okoncanju hladnog rata osigurao vlastito prisustvo i u onim zemljama koje nisu bile clanice tog saveza.


Primakov je rekao da je ruska vlada ubrzo dosla do zakljucka da su dogadjaji sasvim u skladu s tom pretpostavkom.


Mada se trudio da Milosevica prikaze kao mirotvorca, a NATO kao zlocinacku organizaciju, Primakov ipak nije uspio ponuditi i opipljivije dokaze kojima bi potkrijepio navode iz svog svjedocenja.


Osim toga, svjedok je sudu rekao kako je – po njegovom misljenju – administracija bivseg americkog predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton) nastojala “oslabiti Srbiju, sprijeciti njenu konsolidaciju, pa cak i dovrsiti proces njene dezintegracije”. Razlog za to je, kako je konstatirao, lezao u cinjenici da je Srbija bila jedina bivsa jugoslavenska republika u kojoj su na vlasti i dalje bili post-komunisti.


U to vrijeme, Primakovljeve su “zapadne kolege” smatrale da se “nakon sto nije uspio ocuvati Jugoslaviju, Milosevic upustio u projekt stvaranja 'Velike Srbije'“. S takvom se interpretacijom svjedok medjutim nije slozio, napominjuci kako je vec na njihovom prvom sastanku, u sijecnju/januaru 1993., Milosevic odlucno poricao postojanje takvih planova.


“Kada sam ga pitao planira li stvoriti Veliku Srbiju, on mi je odlucno rekao: 'Ne'“, tvrdi Primakov. “Kazao mi je: to bi bilo moguce samo uz veliko krvoprolice, koje bih ja zelio izbjeci.”


Optuzba je pak ovim povodom svjedoku ukazala na stenograme sa sastanka beogradskog vijeca za “harmonizaciju drzavnih politika” – savjetodavnog tijela u ciji su sastav ulazili predstavnici bosanskih Srba i jugoslavenske vlade – odrzanom samo dan nakon spomenutog susreta. Kako biljeske pokazuju, Milosevic je tom prilikom govorio o “potrebi ujedinjenja srpskog naroda”.


“Ono 'de facto' postoji”, rekao je tada Milosevic. “Pitanje je kako osigurati njegovo priznanje, kako situaciju koja postoji 'de facto' realiziratii i 'de jure'.”


Primakov je prvo pokusao osporiti autenticnost citiranog dokumenta, ali nakon sto je saznao da je nju potvrdila i beogradska vlada, on je samo ponovio da s njim Milosevic nikada nije razgovarao na taj nacin.


Tokom svjedocenja, Primakov je u vise navrata isticao kako je na brojnim mirovnim pregovorima – na kojima je sudjelovao kao ruski predstavnik u sestoclanoj Kontakt-grupi – okrivljeni insistirao na mirovnom rjesenju.


Kao dokaz naveo je da je Milosevic blokirao vladu bosanskih Srba nakon sto je ona u ljeto 1993. odbila ratificirati mirovni plan Sajrusa Vensa (Cyrys Vance) i Dejvida Ovena (David Owen).


Poslije otklanjanja nedoumica o kojoj se blokadi radilo – posto su postojala dva beogradska embarga protiv bosanskih Srba, prvi (kratkotrajni) iz 1993., i drugi, koji je na snagu stupio 1994., da bi potrajao znatno duze – tuzilac Dzefri Najs (Goeffrey Nice) se pozvao i na drugi stenogram.


Potonji je pak bio nacinjen na sjednici jugoslavenskog Vrhovnog savjeta obrane (VSO) –tj. vojne komande krnje Jugoslavije – odrzanoj 25. kolovoza/avgusta 1995. A u njemu stoji da je Milosevic funkcionarima rekao kako je “blokada bila uglavnom formalna. Pomoc je stizala svakodnevno.”


“Ni to Vam nikada nije rekao, zar ne?”, upitao je Najs svjedoka. A Primakov mu je stalozeno uzvratio: “Nikada. Milosevic mi nikada nije rekao da je ta blokada bila puka formalnost.”


“Usprkos vasoj tijesnoj obavjestajnoj povezanosti i uzajamnom povjerenju, on vam nikada nije rekao da je blokada bila puka formalnost?”, uporan je bio Najs.


“Mogu vam samo ponoviti ono sto sam vec rekao: od njega to nikada nisam cuo”, odgovorio je Primakov.


A kad ga je Najs i po treci put upitao zbog cega ruski “saveznik” nije bio obavjestavan kakva se politika zaista vodi, Primakov je uzvratio: “Rusija nikada nije rekla da je Milosevicev saveznik.”


“Primakov najvjerojatnije govori istinu”, kaze Masa Gesen (Masha Gessen), rusko-americka novinarka koja je izvjestavala o intervenciji NATO-a na Kosovu i pometnji koju je ona izazvala na ruskoj politickoj sceni. Gesenova tvrdi da je osnovni motiv zbog kojeg je Moskva pokazivala zainteresiranost za Beograd bio taj sto je – ne samo zapadnom, nego i vlastitom javnom mnijenju – nastojala pokazati kako i u post-hladnoratovskoj Evropi nastavlja igrati presudnu ulogu.


Neuspjeh pri pokusaju sprecavanja zracnih napada NATO-a na Srbiju predstavljao je, po njenim rijecima, gorku pilulu za Primakovljevu vladu: “Ispostavilo sa da Rusiju vise nitko ne shvaca isuvise ozbiljno.”


Prilikom unakrsnog ispitivanja o Kosovu, Primakov je izgleda pokazao da je svjestan toga da su operacije srpske policije, prije i za vrijeme NATO-napada, nerijetko bile zlocinacke. Potvrdio je i da je u svojoj knjizi o tom sukobu napisao da su srpske snage na Kosovu doista vrsile “etnicko ciscenje”.


“Prema nasim procjenama, pripadnici OVK-a (Oslobodilacka vojska Kosova) koji su bili smjesteni po albanskim selima napadali su srpska sela i potom se vracali u svoje baze. U jednom trenutku, zapoceta je operacija protjerivanja OVK-a iz albanskih naseobina. Akcija je cesto poprimala oblik ciscenja terena. Civili iz obaju etnickih grupa su patili”, procitao je Najs odlomak iz knjige, da bi se s iznijetim tvrdnjama potom suglasio i Primakov.


On je za te zrtve ipak prvenstveno krivima proglasio albanske “provokatore”, koji su, po njegovim rijecima, “uvijek bili oni koji bi prvi poceli”.


Cini se da je nakon toga Primakov prije svega pokusavao dokazati svoju tvrdnju da je NATO nastojao iskoristiti kosovski sukob za ostvarivanje vlastitog prisustva u regiji. Tokom unakrsnog ispitivanja od strane Milosevica, on je nagovijestio da je na mirovnim pregovorima u Rambujeu, odrzanim 1999., Beogradu bilo receno da ce se, ukoliko ne bude prihvatio vojno prisustvo na Kosovu, suociti s bombardiranjem.


“Jesmo li mi u Beogradu ucinili ista da bismo izazvali napade NATO-a na Jugoslaviju?”, upitao je Milosevic svjedoka. Primakov se suglasio da nisu.


Ali, nesto kasnije svjedok je potvrdio i da Beograd nije ucinio nista kako bi sprijecio kontinuirane napade na albanske civile na Kosovu, o cemu se i sluzbeno razgovaralo u Rambujeu. Napomenuo je medjutim kako vjeruje da je Milosevic “pokusao obuzdati” one koji su u njima sudjelovali.


Primakov je u nastavku ispricao i kako se na dan otpocinjanja bombardiranja zatekao iznad Atlantika, na putu za Ameriku gdje je trebao prisustvovati sastanku specijalne americko-ruske radne grupe za razvoj bilateralnih ekonomskih i politickih odnosa izmedju nekadasnjih hladnoratovskih neprijatelja. Svjedok je opisao kako je, cim je od americkog potpredsjednika Ala Gora (Al Gore) saznao da bombardiranje samo sto nije pocelo, naredio povratak svog aviona u Moskvu.


Takodje je naveo da su se sest dana nakon pocetka bombardiranja zapadne zemlje oglusile o Miloseviceve nagovjestaje – koje im je preneo Primakov – da je Beograd spreman na prekid neprijateljstava. Ali, nije pojasnio je li to podrazumijevalo i pristanak na strano vojno prisustvo na Kosovu.


Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.


Frontline Updates
Support local journalists