Bosna: Zena prodata kao seksualno roblje govori o svojim stradanjima

Sirom zemlje na hiljade mladih zena i dalje se drze kao seksualno roblje uprkos pokusajima vlasti da sprece trgovinu ljudima.

Bosna: Zena prodata kao seksualno roblje govori o svojim stradanjima

Sirom zemlje na hiljade mladih zena i dalje se drze kao seksualno roblje uprkos pokusajima vlasti da sprece trgovinu ljudima.

Tuesday, 6 September, 2005

Ova Moldavka ima samo dvadeset godina, ali izgleda starije. "Moj gazda je platio za mene 1.000 evra", kaze za IWPR na odlicnom bosnjackom. "Kao kada kupujete majicu - okrenete je, pogledate sa svih strana, i ako vam se dopada, kupite. Tako je bilo i sa mnom."


Elena, sto nije njeno pravo ime, ne pokazuje nikakve emocije dok govori - kao da se vec pomirila sa sudbinom.


Devojke su prodavane po cenama od oko 500 do 1.500 evra - iznos koji su njihovi novi svodnici posmatrali kao dug koji treba da otplate kroz prisilnu, ili dobrovoljnu, prostituciju.


Radno vreme je bilo veoma dugo. "Morala sam da radim svako vece", rekla je. "Za jedan sat sa mnom klijenti su placali gazdi 30 evra, ili 128 evra za celu noc. Petkom i subotom sam imala i po petnaest musterija."


Elena je jedna od hiljada devojaka koje su dozivele slicnu sudbinu. Pre nesto vise od godinu dana, posla je na Zapad u nadi da ce prostitucijom zaraditi, ali umesto toga, "prodata" je i prosvercovana u Bosnu i Hercegovinu, gde su je prisilili da radi u jednom od mnogih nocnih klubova u zemlji.


Uspela je da pobegne, ali onda je zbog posedovanja laznih dokumenata zadrzana u pritvoru dvadeset dana. Po oslobadjanju predata je Medjunarodnoj organizaciji za migraciju, IOM. Dok je cekala da se vrati kuci u Moldaviju, Elena je zivela u jednom od sest utocista koje je ova organizacija napravila sirom zemlje.


Po pravilima IOM-a, kako kaze, ne moze otkriti svoje pravo ime, ili imena ljudi za koje je radila. Niti sme izaci iz utocista bez pratnje.


Prema podacima nevladinih organizacija i strucnjacima UN, trgovina ljudima u Bosni i Hercegovini pocela je 1995.godine, na kraju rata. Zene i devojke, uglavnom iz istocne Evrope, ali i iz Bosne, bile su kidnapovane ili namamljene obecanjima dobro placenog posla.


Ali, tamo su ih tretirali kao seksualno roblje dok ne bi otplatile svoje dugove. One koje bi se usprotivile dobijale su batine, pa, cak, i bile mucene od strane vlasnika bordela.


Sa svojom poroznom granicom i lose organizovanom upravom, policijom i pravosudjem, Bosna i Hercegovina je postala raj za trgovce ljudima i svodnike, medju cijim klijentima su se nalazili lokalni policajci, vojnici inostranih mirovnih snaga i pripadnici medjunarodnih organizacija.


Stroziji nadzor, sve cesci upadi u barove i nocne klubove, pojacana kontrola na granici, i energicna kampanja protiv trgovine ljudima, doprinelo je smanjenju broja bordela u poslednjih sest meseci. Ipak, i dalje je mali broj osudjenih trgovaca ljudima.


"Lokalna korupcija i saucestvovanje medjunarodnih zvanicnika u Bosni omogucili su da mreza trgovine ljudima procveta", tvrdi organizacija Human Rights Watch, HRW, i skorasnjem izvestaju o ovom problemu.


Elenina prica potvrdjuje tvrdnje iz ovog izvestaja. U Bosnu je stigla 4.aprila 2002.godine, da bi se spasla bede u svojoj zemlji. "Jedna moja prijateljica bila je u Bosni. Kada se vratila u Moldaviju rekla mi je da je radila kao konobarica i da se tamo moze dobro zaraditi", izjavila je za IWPR.


Ona i dve mladje sestre zivele su u velikoj bedi u njenoj domovini, jer im je majka bila nezaposlena, a otac alkoholicar.


Sa zavrsenom osnovnom skolom Elena je pokusavala da pronadje posao da bi izdrzavala bar svoje dve sestre. Konacno je upoznala ljude koji su joj obecali da ce je prebaciti u Bosnu.


Sa laznim rumunskim dokumentima, licnom kartom i pasosem, Elena je prvo otputovala u Rumuniju, gde su je drzali u jednoj kuci sa jos tri devojke. Nekoliko dana kasnije, brodom je prebacena u Beograd, gde ju je kupio lokalni kriminalac po imenu Dragan.


"Sa nekoliko drugih devojaka bila sam u jednoj kuci u Beogradu. Razni ljudi su dolazili da nas pogledaju. Bilo je dana kada je dolazilo i sest ili sedam ljudi", priseca se Elena.


"Morale smo da se pokazujemo sa veoma malo odece na sebi. Oni bi sedeli, a nas pet bismo stajale pred njima. Kada bismo izasle pred njih morale smo da pokazemo kakve su nam grudi, struk i kukovi."


"Morale smo da ih uverimo da cemo moci da im privucemo musterije. Nisu uzimali one sa kratkom kosom. Pazili su na oziljke, pokvarene zube ili tragove presecanja vena, jer neke devojke to rade. Onda bi se novi gazda i prodavac dogovorili o ceni."


Elena kaze da se pomirila sa sudbinom od samog pocetka. "Sve vreme sam mislila da se ovo moralo dogoditi", kaze ona. "Po prvi put sam otisla od kuce i pokusala da stignem do mesta koje nisam poznavala. Bio mi je potreban novac."


Elena je potom prebacena u Bosnu, gde je prokrijumcarena preko reke u camcu. Vlasnik bordela koji ju je kupio od Dragana oduzeo joj je dokumente i dao joj bosansku licnu kartu.


"Onda sam bila u istoj kuci sa 15 devojaka iz razlicitih zemalja, ukljucujuci Rumuniju, Bugarsku i Moldaviju. Jedna je bila iz Madjarske", kaze Elena. "Neke su bile mladje, a neke starije od mene, a neke nisu imale nikakve dokumente. U kuci su bile cetiri sobe, a bar u kojem smo radile bio je tu u blizini. Gazda nas je sve vreme drzao na oku."


Elena kaze da su u njen bar dolazile sve vrste musterija, ukljucujuci i lokalne stanovnike, vojnike iz NATO snaga, SFOR-a, pa cak i lokalne policajce.


"Policajci bi dosli u bar, platili i poveli nas u sobu. Stranci su bili isti. Nas gazda bi uvek saznao ako bi ih neka devojka nekoga zamolila za nesto. Bio je to zacarani krug, kako mogu da pitam ljude za pomoc ako su vec platili mom sefu da imaju seks sa mnom?"


Posle gotovo godinu dana Elena je pobegla, i konacno je dospela u jedno od utocista IOM-a. "Bar u kojem smo radile sada je zatvoren", kaze ona. "Ne znam sta je bilo sa gazdom i devojkama. Sada hocu da idem kuci."


Ali, odlazak kuci nece biti jednostavan. Kada su culi za njenu sudbinu, clanovi porodice su odbili da je prime nazad. "Kada sam pozvala majku, nisam mogla da je lazem i priznala sam da sam prostitutka. Rekla mi je da se ne vracam kuci." Kada govori o svojoj majci, Elenina kamena fasada pocinje da puca.


Kada se vrati vrati kuci, Elena planira da se useli kod prijateljice, ali i dalje je zabrinuta za buducnost. "Plasim se sta ce mi se dogoditi kada se vratim", pita se ona.


"Prvo moram pribaviti dokumente da ne bih imala problema sa policijom. Zelim da imam muza i decu. Ali nikada necu moci da kazem svojoj deci sta mi se dogodilo, jer ne zelim da saznaju kakva im je majka bila."


Smatra da je delom i sama odgovorna za ono sto joj se dogodilo. "Pokusala sam da odem i sve uradim drugacije, i zato se sve ovo dogodilo", istice ona. "Ljudi u Moldaviji su veoma siromasni, tesko je pronaci posao i sastaviti kraj s krajem."


"Zelela sam da ispricam sve ovo IWPR-u zato sto mi je lakse kada govorim o tome. Neke devojke o tome nikada ne govore, ali mislim da ce jos vise plakati ako se zatvore i nikada nikome nista ne kazu."


Nidzara Ahmetasevic je nezavisni novinar iz Bosne.


Frontline Updates
Support local journalists