Bivsa istrazna sutkinja Okruznog suda u Pristini, Danica Marinkovic – koja je vodila sluzbenu drzavnu istragu u slucaju Racak – nastojala je svojim svjedocenjem podrzati Milosevicevu tezu da se radilo o masakru koji je insceniran s ciljem opravdavanja predstojecih zracnih napada.
No, Marinkoviceva u svom iskazu nije iznijela nikakve nove dokaze, niti bilo kakve relevantne podatke. Umjesto toga, ponudila je samo drugaciju interpretaciju istih onih cinjenica s kojima je sud vec upoznat u okviru dokaznog postupka optuzbe.
Marinkoviceva je vec treci svjedok obrane ciji se iskaz poglavito odnosio na masakr koji se odigrao u Racku. Prethodno su dvojica njemackih novinara iznijela zakljucke do kojih su dosli na temelju vlastitih sumnji i utvrdjivanja okolnosti u vezi sa spomenutim zlocinom.
U optuznici koja je protiv Milosevica podignuta stoji da su oko 15. sijecnja/januara 1999. srpske snage prvo granatirale juznokosovsko selo Racak, da bi potom i upale u njega. Tom prilikom su ubijeni seljani koji su nastojali pobjeci, kao i oko 25 Albanaca koji su se pokusali sakriti u jednoj supi na obliznjem brdu. Svi lesevi su ostavljeni u jednoj jaruzi, a u operaciji je ukupno stradalo oko 45 ljudi.
Cini se da Milosevic pitanju Racka pridaje itekako veliki znacaj. U vise je navrata, naime, isticao kako upravo taj dogadjaj smatra krunskim dokazom da su zapadne sile u stvari aktivno sudjelovale u zavjeri razbijanja njegove zemlje.
Medjutim, sudeci po optuznici koja je protiv bivseg jugoslavenskog predsjednika podignuta, u Racku se dogodilo tek jedno od ukupno 17 masovnih pogubljenja koje su na Kosovu pocinile srpske snage sigurnosti. Ostalih je 16 izvrseno nakon sto su poceli zracni udari NATO-a, a u nekima od njih je stradao i znatno veci broj zrtava – cak i vise od stotinu. Uz jedan jedini izuzetak, Milosevic te zlocine za sada nije ni spomenuo.
Tokom dvodnevnog svjedocenja, Marinkoviceva je haskim sucima rekla da je Racak zapravo predstavljao snazno uporiste albanske gerile, te da su barem neke od zrtava masakra bili albanski borci, a ne civili (kako se navodi u optuznici). Takodjer je ispricala i kako su predstavnici misije OESS-a, koja je u to vrijeme boravila na Kosovu, prakticno sprijecili njen pokusaj da izadje na lice mjesta i obavi uvidjaj.
Kao istrazni sudac iz kosovske prijestolnice, Marinkoviceva je – neposredno nakon masakra – pokusala izvesti sluzbenu istragu.
Ona je ispricala kako ju je 15. sijecnja/januara izjutra jedan lokalni policajac izvijestio da je u sukobu izmedju srpske policije i albanskih terorista na jugu Kosova mozda bilo zrtava. Smjesta je organizirala odlazak u Racak. Medjutim, kada je tamo stigla, selo je – u ranim popodnevnim satima – vec uveliko bilo napusteno. Nije bilo tragova granatiranja, niti ikakvih ostecenja kuca. Svjedokinja tvrdi da zapravo nisu postojali nikakvi znaci prisustva jugoslavenskih snaga, koje su – prema navodima optuznice – prethodne noci izvele akciju granatiranja sela.
Osim toga, Marinkoviceva je izjavila i da u selu nije bilo ni zena ni djece, napominjuci da je po njenom misljenju uzrok tome bila okolnost da je Racak iskljucivo sluzio kao uporiste gerile.
Zajedno s ekipom istrazitelja, svjedokinja je ubrzo bila prinudjena napustiti Racak, jer je na nju navodno pucano iz okolne sume. Sljedeca se dva dana, kako kaze, bezuspjesno pokusavala vratiti u selo, ali ju je u oba navrata u tome sprijecila vatra iz rucnog naoruzanja s okolnih brda.
Tek su sljedeceg dana predstavnici promatracke misije OESS-a pronasli tijela ubijenih civila.
Pokusaje Marinkoviceve da se probije do sela navodno su osujetili ne samo spomenuti pucnji, nego i sami predstavnici OESS-a, koji su u to vrijeme bili nadlezni za pracenje takvih dogadjaja
Zamjenik sefa misije Karol Drevjenkijevic (Karol Drewienkiewicz) insistirao je na tome da Marinkoviceva istragu obavi u pratnji medjunarodnih verifikatora, odnosno da u Racak dodje samo s patologom i bez policajaca – cije bi prisustvo navodno izazvalo gnjev naoruzanih Albanaca (skrivenih po sumama oko sela), sto bi na posljetku moglo dovesti i do ugrozavanja sigurnosti njegove misije. Marinkovica je tu sugestiju odbila.
“Vidjeli smo narandzasta vozila OESS-a, koja su bila parkirana u brdima iznad sela”, ponovila je vise puta svjedokinja, napominjuci da joj je odmah bilo “sumnjivo” sto je OESS-u bio dozvoljen pristup podrucjima do kojih pripadnici njenog tima nisu mogli dopriejti.
A kada su 18. sijecnja/januara sutkinja i njen tim napokon usli u selo, 40 tijela se vec nalazilo u dzamiji. Ona je naredila da se lesevi prevezu u Pristinu radi identifikacije i forenzicke obrade. Analize su, po njenim rijecima, pokazale da su barem sedmorica ubijenih bili teroristi.
Takodje je, tvrdi Marinkoviceva, dokazano i da je na ubijene “pucano iz daljine” – sto je nalaz koji je izravno suprotan prvobitnom zakljucku finskih patologa, koji su u istrazi utvrdili da je pucano iz neposredne blizine.
Video-snimci koje je sutkinjin tim nacinio emitirani su u sudnici; na njima se vidi automatsko naoruzanje, cahure, municija i uniforme – sve sto je zateceno po dolasku u selo. Snimci prikazuju i rovove oko sela i jedan podzemni bunker, za koji se pretpostavlja da su ga koristili albanski borci iz Racka.
Haski tuzioci nikada nisu poricali da su u Racku bili prisutni i pripadnici albanske gerile. To su, uostalom, potvrdili i neki od najistaknutijih svjedoka optuzbe, poput samog Drevjenkijevica, ili zapovjdnika lokalne albanske gerile.
No, posljednja su dvojica posvjedocila i da su se albanski borci iz sela povukli prije no sto su u njega usle srpske snage. Izvjesni su svjedoci masakra potvrdili da su ljudi cija su tijela pronadjena u jaruzi bili civili koji su ostali u selu. Najmladji je imao 12, a najstariji 70 godina.
Marinkoviceva ce svjedociti i u nastavku sudjenja, nakon uskrsnje stanke koja istjece 6. travnja/aprila.
***
Prije pojavljivanja Marinkoviceve, haski su tuzioci ovoga tjedna umnogome uspjeli osporiti kredibilitet jednog od potencijalno najvaznijih Milosevicevih svjedoka obrane.
Tokom unakrsnog ispitivanja bivseg jugoslavenskog generala i predsjednika Vojnog suda, Radomira Gojovica, tuzioci su predocili dokumente koji pokazuju da je on bio Milosevicev politicki komesar i dovode u sumnju motive kojima se u svojoj pravnickoj praksi rukovodio.
Gojovic je proteklog tjedna sudu omogucio uvid u dokumentaciju iz koje proizilazi da je vojno rukovodstvo svojim jedinicama u proljece 1999. uputilo naredbu o postivanju ratnog prava na Kosovu, kao i da je kazneno gonilo one koji su se o tu naredbu oglusili.
U to vrijeme veliki je broj srpskih policijskih i vojnih jedinica bio poslan na Kosovo, navodno da bi se suprotstavio zracnim napadima NATO-a koji su poceli u ozujku/martu 1999. Tuzioci pak tvrde da su doticne jedinice bile koristene za protjerivanje i ubijanje vecinskog albanskog stanovnistva.
Izgleda da se Milosevic, koji se brani samostalno, nadao da ce Gojovicevo svjedocenje potkrijepiti njegovu tezu da nisu postojali nikakvi planovi o ubijanju i protjerivanju kosovskih Albanaca, da su ubojstva koja su se desila istrazena, te da je masovni odlazak civila iz pokrajine bio posljedica zracnih udara, a ne srpskih vojnih djelovanja.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Gojovic je priznao da vojni tuzioci ipak – usprkos cinjenici da prisilno razmjestanje stanovnistva i po jugoslavenskim zakonima predstavlja zlocin – nisu sproveli pravu istragu povodom masovnog odlaska Albanaca. “Vojni tuzilac nije otkrio nikakve elemente zlocina”, rekao je on. Dodao je i da za pokretanje istrage nije bilo dovoljno ni to sto je veliki broj stranih novinskih kuca izvijestio da su iza raseljavanja albanskih civila zapravo stajali Srbi.
Haski tuzioci su medjutim naglasili kako se – sudeci po arhivima koje su im stavljene na raspolaganje – od oko 18.000 kaznenih postupaka, koliko ih je u to vrijeme pokrenuto, tek nekoliko njih ticalo problematike ratnih zlocina. Medju optuzenicima je bio samo jedan major; svi ostali su imali nizi cin.
Tuzilac Dzefri Najs (Geoffrey Nice) rekao je svjedoku da su napori vojnih tuzilaca na Kosovu zapravo predstavljali “varku” koja je trebala stvoriti utisak kredibiliteta, pri cemu bi stvarni obim zlocina bio zataskan. Gojovic je pak insistirao na tome da su takvi navodi “uvredljivi po [jugoslavenski] sistem vojnog sudstva”. Istinsku ce prirodu vojnih istraga ratnih zlocina odrediti haski suci.
Potencijalno vrlo nepovoljno po svjedoka bilo je i tuziocevo otkrice da je u godini nakon okoncanja NATO-bombardiranja on sudjelovao u klevetanju jedne srpske organizacije za zastitu ljudskih prava koja je izasla u javnost sa stvarnim podacima o obimu zlocina pocinjenih na Kosovu.
Tuzioci su svjedoku pokazali i zahtjev – koji je u rujnu/septembru 2000. potpisao sam Gojovic – za pokretanje istrage protiv drugog vojnog tuzioca koji se suglasio s otkricima nevladine organizacije u pogledu obima i prirode vojnih zlocina pocinjenih u pokrajini.
Potonji oficir, koji je tokom saslusanja spominjan kao “Djorovic”, odbio je pokrenuti kazneni postupak protiv rukovodstva beogradskog Fonda za humanitarno pravo, a zbog iznosenja podataka o zlocinima vojske. Djorovic je na Kosovu tokom 1999. bio clan vojnog istraznog tima, pa je svojim starjesinama iznio podatke o zlocinima koji su bili u potpunoj suglasnosti s tvrdnjama spomenute nevladine organizacije.
Svjedok je, medjutim, potpisao zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv Djorovica, zbog toga sto je odbio izvrsiti naredjenje. Gojovic je potvrdio autenticnost svog potpisa na tom zahtjevu, insistirajuci da je pukovnikova duznost bila “izvrsavanje naredjenja, a ne samostalno procjenjivanje jesu li ona opravdana ili nisu”.
Tuzioci su potom pokazali i pisanu zalbu koju je protiv svjedoka podigao spomenuti oficir. U tom dokumentu, potpisanom svega mjesec dana nakon Milosevicevog pada, Gojovica se tereti za “prisiljavanje zaposlenih iz vlastitog odjeljenja da na predsjednickim izborima glasaju za Milosevica”.
Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.
