MUČNO PUTOVANJE U SLOBODU
Svjedok opisuje kako je više hiljada Bošnjaka pokušalo da pobjegne iz Srebrenice.
MUČNO PUTOVANJE U SLOBODU
Svjedok opisuje kako je više hiljada Bošnjaka pokušalo da pobjegne iz Srebrenice.
Jedan bošnjački vojnik je, svjedočeći ove sedmice na suđenju sedmorici visokih vojnih i policijskih zvaničnika bosanskih Srba, opisao svoje mučno putovanje iz opsjednute srebreničke enklave u grad Tuzlu, koji je bio pod kontrolom bosanske vlade.
Riječ je o pripadniku Teritorijalne odbrane koji je tri godine branio pomenutu enklavu i koji je pred Tribunalom svjedočio uz mere zaštite – anonimno i skrivenog lica.
Sudi se takozvanoj srebreničkoj sedmorki – vojnim i policijskim zvaničnicima bosanskih Srba koji se smatraju najodgovornijima za srebrenički masakr iz 1995., u kojem su srpske snage nakon zauzimanja ove enklave pogubile preko 8,000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Ljubiša Beara, Vujadin Popović, Ljubomir Borovčanin, Vinko Pandurević i Drago Nikolić terete se za genocid i ratne zločine. Radivoje Miletić i Milan Gvero optuženi su za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, zbog navodnog sprječavanja da hrana i lijekovi budu dopremljeni u Srebrenicu. Sva sedmorica su izjavila da se ne osećaju krivima.
Svjedok je tužiocima ispričao kako se, nakon što je čuo za pad Srebrenice, priključio koloni od više hiljada Bošnjaka koja je iz sela Šušnjari 11. jula krenula u pravcu Tuzle, ka teritoriji pod kontrolom vlade. U optužnici se navodi da su otprilike jednu trećinu te kolone činili naoružani pripadnici bošnjačke vojske, dok su ostatak bili civili i nenaoružani borci.
Uslijedilo je jezivo rasulo duž puteva posutih leševima.
Svjedok je ispričao kako je kolona 12. jula najprije žestoko napadnuta na području Kamenice. Postavljena im je zasjeda i zasuti su granatama, tako da je u tim napadima poginulo između 500 i 1,000 ljudi.
Takođe je došlo do samoubistva unutar grupe i pucnjave. „Ljudi su se čudno ponašali“, rekao je svjedok. „Bili su pospani . . . šta god da ste im rekli oni bi vas poslušali.“
Nove zasjede uslijedile su u Sandićima i Snagovu, gdje je svjedok vidio još više ubijenih Bošnjaka, uključujući i neke koji su ustrijeljeni nakon što su se predali srpskim vojnicima.
Svjedok je, međutim, uspio izbjeći zarobljavanje ili ranjavanje, tako da je 16. jula stigao u Boljevicu kraj Zvornika, gdje su se mogle vidjeti i bošnjačke i srpske borbene linije. Rekao je da se tamo zadržao dva ili tri dana, ne pokušavajući da pređe na bošnjačku stranu.
Brojni preživjeli iz te kolone, koji su svjedočili na ranijim suđenjima za Srebrenicu, rekli su kako su, nakon pet dana hoda kroz neprijateljsku teritoriju bez hrane i vode, bili toliko iscrpljeni i dezorijentirani da su mnogi od njih – osjećajući se izgubljeno i napušteno – odustali od pokušaja da dođu do Tuzle.
I ovaj svjedok je ponovio istu priču.
„Kada smo shvatili da su nas svi izdali, uključujući UN, izgubili smo svaku nadu. Više nas nije bilo briga ni šta će se nama dogoditi“, rekao je on.
Svjedok je sudu rekao da njegova grupa tokom putovanja nije pružala otpor i da se nije borila protiv Srba. Rekao je i da su mnogi od njih bili zabrinuti za svoje porodice u Potočarima, gdje se nalazila baza Holandskog bataljona UN-a (zaduženog za zaštitu enklave), i gdje su mnoge žene i djeca sa tog područja pronašli utočište nakon pada Srebrenice.
Svjedok je nastavio putovanje na sjever, ali su ga, dok je spavao u visokoj travi, 18. ili 19. jula – bio je isuviše umoran i zbunjen da bi to znao pouzdano – probudili glasovi koji su govorili da je grupa opkoljena.
Meci su im najprije letjeli iznad glava, da bi potom bili ispaljeni i u samu prestrašenu grupu. Kada su vojnici počeli s pretresom terena, svjedok se predao muškarcima koji je su na sebi imali oznake Vojske Republike Srpske (VRS) – crveno-bijelo-plava znamenja i dvoglavog orla.
I ponovo je vidio kako ubijaju nekoliko onih koji su se predali, ali je iz razgovora čuo da im je on potreban za razmjenu zarobljenika. Naposlijetku je dospio u Zvornik, gdje je saslušan.
Iz Zvornika je svjedok odveden u zatvorski logor u Batkovićima, odakle je pušten 24. decembra.
Kada ga je Miletićeva advokatica Nataša Favo Ivanović (Natacha Fauveau Ivanovic) upitala zbog čega se njegova grupa nije ranije predala, svjedok je odgovorio da je svojim očima vidio kako ljude koji su se predali „hladnokrvno ubijaju“.
Takođe je konstatirao kako bi, da je otišao sa svojom porodicom u Potočare, svakako bio ubijen.
U optužnici se navodi da je Ratko Mladić – za koga se smatra da je smislio srebrenički pokolj – razradio i plan za ubijanje više stotina vojno sposobnih muškaraca izdvojenih iz gomile Bošnjaka koji su se okupili u Potočarima.
Još jedan svjedok ove sedmice, pripadnik voda vojne policije pri Bratunačkoj brigadi, takođe je svjedočio uz mjere zaštite, pri čemu je znatan dio dokaznog materijala iznio na zasjedanju zatvorenom za javnost.
Lisa Clifford je urednica IWPR-a.
Riječ je o pripadniku Teritorijalne odbrane koji je tri godine branio pomenutu enklavu i koji je pred Tribunalom svjedočio uz mere zaštite – anonimno i skrivenog lica.
Sudi se takozvanoj srebreničkoj sedmorki – vojnim i policijskim zvaničnicima bosanskih Srba koji se smatraju najodgovornijima za srebrenički masakr iz 1995., u kojem su srpske snage nakon zauzimanja ove enklave pogubile preko 8,000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Ljubiša Beara, Vujadin Popović, Ljubomir Borovčanin, Vinko Pandurević i Drago Nikolić terete se za genocid i ratne zločine. Radivoje Miletić i Milan Gvero optuženi su za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, zbog navodnog sprječavanja da hrana i lijekovi budu dopremljeni u Srebrenicu. Sva sedmorica su izjavila da se ne osećaju krivima.
Svjedok je tužiocima ispričao kako se, nakon što je čuo za pad Srebrenice, priključio koloni od više hiljada Bošnjaka koja je iz sela Šušnjari 11. jula krenula u pravcu Tuzle, ka teritoriji pod kontrolom vlade. U optužnici se navodi da su otprilike jednu trećinu te kolone činili naoružani pripadnici bošnjačke vojske, dok su ostatak bili civili i nenaoružani borci.
Uslijedilo je jezivo rasulo duž puteva posutih leševima.
Svjedok je ispričao kako je kolona 12. jula najprije žestoko napadnuta na području Kamenice. Postavljena im je zasjeda i zasuti su granatama, tako da je u tim napadima poginulo između 500 i 1,000 ljudi.
Takođe je došlo do samoubistva unutar grupe i pucnjave. „Ljudi su se čudno ponašali“, rekao je svjedok. „Bili su pospani . . . šta god da ste im rekli oni bi vas poslušali.“
Nove zasjede uslijedile su u Sandićima i Snagovu, gdje je svjedok vidio još više ubijenih Bošnjaka, uključujući i neke koji su ustrijeljeni nakon što su se predali srpskim vojnicima.
Svjedok je, međutim, uspio izbjeći zarobljavanje ili ranjavanje, tako da je 16. jula stigao u Boljevicu kraj Zvornika, gdje su se mogle vidjeti i bošnjačke i srpske borbene linije. Rekao je da se tamo zadržao dva ili tri dana, ne pokušavajući da pređe na bošnjačku stranu.
Brojni preživjeli iz te kolone, koji su svjedočili na ranijim suđenjima za Srebrenicu, rekli su kako su, nakon pet dana hoda kroz neprijateljsku teritoriju bez hrane i vode, bili toliko iscrpljeni i dezorijentirani da su mnogi od njih – osjećajući se izgubljeno i napušteno – odustali od pokušaja da dođu do Tuzle.
I ovaj svjedok je ponovio istu priču.
„Kada smo shvatili da su nas svi izdali, uključujući UN, izgubili smo svaku nadu. Više nas nije bilo briga ni šta će se nama dogoditi“, rekao je on.
Svjedok je sudu rekao da njegova grupa tokom putovanja nije pružala otpor i da se nije borila protiv Srba. Rekao je i da su mnogi od njih bili zabrinuti za svoje porodice u Potočarima, gdje se nalazila baza Holandskog bataljona UN-a (zaduženog za zaštitu enklave), i gdje su mnoge žene i djeca sa tog područja pronašli utočište nakon pada Srebrenice.
Svjedok je nastavio putovanje na sjever, ali su ga, dok je spavao u visokoj travi, 18. ili 19. jula – bio je isuviše umoran i zbunjen da bi to znao pouzdano – probudili glasovi koji su govorili da je grupa opkoljena.
Meci su im najprije letjeli iznad glava, da bi potom bili ispaljeni i u samu prestrašenu grupu. Kada su vojnici počeli s pretresom terena, svjedok se predao muškarcima koji je su na sebi imali oznake Vojske Republike Srpske (VRS) – crveno-bijelo-plava znamenja i dvoglavog orla.
I ponovo je vidio kako ubijaju nekoliko onih koji su se predali, ali je iz razgovora čuo da im je on potreban za razmjenu zarobljenika. Naposlijetku je dospio u Zvornik, gdje je saslušan.
Iz Zvornika je svjedok odveden u zatvorski logor u Batkovićima, odakle je pušten 24. decembra.
Kada ga je Miletićeva advokatica Nataša Favo Ivanović (Natacha Fauveau Ivanovic) upitala zbog čega se njegova grupa nije ranije predala, svjedok je odgovorio da je svojim očima vidio kako ljude koji su se predali „hladnokrvno ubijaju“.
Takođe je konstatirao kako bi, da je otišao sa svojom porodicom u Potočare, svakako bio ubijen.
U optužnici se navodi da je Ratko Mladić – za koga se smatra da je smislio srebrenički pokolj – razradio i plan za ubijanje više stotina vojno sposobnih muškaraca izdvojenih iz gomile Bošnjaka koji su se okupili u Potočarima.
Još jedan svjedok ove sedmice, pripadnik voda vojne policije pri Bratunačkoj brigadi, takođe je svjedočio uz mjere zaštite, pri čemu je znatan dio dokaznog materijala iznio na zasjedanju zatvorenom za javnost.
Lisa Clifford je urednica IWPR-a.
