Analiza: Cetvorica pripadnika OVK-a optuzena za ratne zlocine
Pise: Chris Stephen iz Haga (TU br. 291, 25-29 novembar, 2002)
Analiza: Cetvorica pripadnika OVK-a optuzena za ratne zlocine
Pise: Chris Stephen iz Haga (TU br. 291, 25-29 novembar, 2002)
Njena je logika bila: nijedan Albanac koga je poznavala nista nije znao o OVK-u. Nikom od njih nije bilo poznato da ta organizacija uopce postoji. A sve zrtve spomenutih zlocina bile su etnicki Albanci - oni za koje se sumnjalo da suradjuju sa srpskom stranom.
Mojoj kolegici se, dakle, najprihvatljivijom cinila teza da su ubojstva pocinili pripadnici srpskih tajnih sluzbi: njihova je namjera bila da - svaljujuci krivicu na nepostojecu OVK - diskreditiraju pacifisticku politiku Ibrahima Rugove.
Ne svojom krivicom, moja je kolegica, ipak grijesila: ubojstva su zbilja pocinili pripadnici OVK-a, organizacije koja je upravo u to vrijeme izvela prve akcije, cije su zrtve bili etnicki Albanci.
Vojni analiticari, stovise, tvrde da su za ta ubojstva postojali i te kako dobri razlozi, u najmanju ruku takticke prirode. Svaka gerila podrazumijeva tajnost, pa utoliko i potrebu za eliminacijom dousnika neprijatelja.
Teze je, naravno, saznati jesu li u pitanju bili istinski dousnici. Likvidacija navodnih spijuna moze, naime, posluziti i kao izgovor za poravnavanje starih racuna.
Ubojstva Albanaca nastavila su se i u vrijeme rata na Kosovu. To je pitanje na dnevni red dospjelo tek proteklog tjedna, kada je protiv cetvorice zapovjednika OVK-a podignuta optuznica za ratne zlocine pocinjene nad etnickim Albancima.
Optuznice, medjutim, nisu podnijete u Hagu, nego ih je podnio jedan od medjunarodnih tuzilaca pred sudovima na Kosovu.
Medju optuzenicima su se, osim ratnog heroja, zapovjednika Rustema Mustafe (Rrustem Mustafa, poznatiji kao Remi), nasla i trojica nizih zapovjednika OVK-a (svi iz sjeveroistocnog dijela Kosova).
Svu cetvoricu tereti se za kidnapiranje, premlacivanje i ubojstva etnickih Albanaca (navodnih dousnika), u razdoblju od kolovoza/avgusta 1998. do lipnja/juna 1999.
Remi je postao cuven kao izuzetno okrutan zapovjednik. Zajedno s njim optuzeni su i Ljatif Gasi (Ljatif Gasi), Naim Kadriju (Naim Kadriu) i Nazif Mehmeti (Nazif Mehmeti). Svima ce se suditi, kako zbog licne, tako i zapovjedne odgovornosti za ubojstva albanskih civila, pocinjena u navedenom razdoblju.
Remijeva reputacija bila je dovedena u pitanje jos prosle godine, buduci da se vec tada - zajedno s nekolicinom drugih vodja OVK-a, trenutno angaziranih u okviru Kosovskog zastitnog korpusa (kojeg financira UN) - nasao na "crnoj listi" Sjedinjenih Drzava. One su ga optuzile za pokusaj destabilizacije Balkana, odnosno mijesanje u rat u Makedoniji.
Remi je uhapsen u kolovozu/avgustu. Tisuce etnickih Albanaca tada je sudjelovalo u protestima, koji su u Pristini, kosovskoj prijestolnici bili organizirani zbog njegove navodne nevinosti.
Na samom pocetku rata - sto nije obuhvaceno optuznicom - svako ubojstvo navodnog dousnika dovodilo je do sve veceg straha medju Albancima
Osumnjiceni za kolaboraciju pronalazili bi tada izjutra, pred svojim kucama, stolicu, ili im je ispred ulaznih vrata bila ostavljana kava. Buduci da se po seoskim obicajima tako obiljezavaju kuce u kojima je netko nedavno umro, poruka je bila vise nego jasna: u pitanju je bilo posljednje upozorenje, nalog da se ode.
S izbijanjem sukoba sirokih razmera, u ozujku/martu 1998., ubojstva Albanaca od strane Albanaca odlaze u drugi plan.
Nova ubojstva su, medjutim, uslijedila jos istog ljeta, s pojavom suparnickih gerilskih jedinica, poznatijih pod nazivom Oruzane snage Republike Kosovo (OSRK).
Pripadnike OSRK-a na teren su poslali oni kosovski prognanici koji su podrzavali Rugovu, ili su makar smatrali da on predstavlja bolje rjesenje u odnosu na rukovodstvo OVK-a.
Izvjesno se vrijeme cinilo da ce, osim sto se bore sa Srbima, dvije albanske gerile povesti i medjusobni rat.
Do odlucne bitke ipak nije doslo. Prije svega zato sto OSRK nikada nije uspjela pridobiti iole znacajnije pristalice, ali i zbog toga sto je i sam naziv OVK uskoro zadobio opc karakter. Opcenarodni ustanak pod vodjstvom OVK-a izbio je poput eksplozije: citava sela sa svojim lokalnim vodjama jednostavno su osnivala vlastite jedinice, pribavljajuci naoruzanje i uniforme i odlazeci u rat. Do ljeta 1998., OVK je narasla do te mjere da je ni njeni osnivaci nisu bili u stanju zauzdati. OSRK je postala tek jedna u nizu grupacija koje su fakticki djelovale unutar tog pokreta.
Neiskusne jedinica OVK-a bit ce jos istog ljeta prinudjene povuci se pred srpskim snagama. Pri tom ce OSRK naprosto nestati: u Drenici, preostala sacica njihovih starjesina, obavljajuci vojno-savjetodavnu aktivnost, zapravo ce se prikljuciti lokalnim jedinicama OVK-a.
Sve to ipak nije znacilo da su obustavljena ubojstva medju etnickim Albancima.
Poput ostalih novinara, te sam jeseni bio upozoren da ne putujem u zapadni dio pokrajine. Prema informacijama koje su stizale iz redova OVK-a, jedna "odmetnicka jedinica" ondje je bila mnogo vise zainteresirana za banditizam, nego za rat koji se vodio.
Vodje OVK-a cak su saopcili promatracima OESS-a - koji su u listopadu/oktobru poceli nadgledati u medjuvrijemenu postignuto primirje -da ih ne treba brinuti eventualni nastavak borbi u spomenutom dijelu pokrajine, s obzirom da ce te napade Albanci izvoditi protiv Albanaca, a ne protiv Srba.
Naravno, zrtve albanskih sukoba nisu bili samo albanski civili. Tokom njihovog sukoba nestalo je i vise od 200 Srba, cijim obiteljima nije pruzena ni najmanja utjeha, buduci da nikada nisu saznali ni gdje se nalaze ostaci njihovih najmilijih.
Gerilci OVK-a jednom su prilikom zaustavili vlak koji je prolazio kroz Drenicu. Pretresli su sve vagone. U jednom su zatekli demobiliziranog vojnika i srpskog policajca. Vojniku je dozvoljeno nastaviti putovanje, dok je policajac bio izveden iz vlaka i od tada mu se gubi svaki trag.
Pa ipak, optuznice protiv pripadnika OVK-a za zlocine koji su pocinjeni nad Srbima, jos uvijek nisu podignute. Razlog je jednostavan: Srbi odbijaju svaku suradnju.
I na lokalnom i na drzavnom planu, Srbi naime tvrde da je Medjunarodni sud za ratne zlocine stao na stranu NATO-a. A bez njihovih svjedocenja, tuzioci ne mogu pokrenuti sudske procese.
Prvi slucaj sudjenja Albancima za ratne zlocine, utoliko ce pazljivije biti pracen.
Chris Stephen sef je ureda IWPR-a u Hagu.
