TRIBUNAL SUMNJA U NEPRISTRASNOST HRVATSKE

Sudije su ove nedjelje odbacile zahtjev Hrvatske da nastupi kao „prijatelj suda“ (amicus curiae) u postupku koji se vodi protiv šestorice zvaničnika bosanskih Hrvata, pošto nisu uvjerene da bi se ona ponašala kao neutralna strana na tom suđenju.



Takođe su saopštile da takva intervencija ne bi služila pravdi, već interesima same Hrvatske.



U odluci objavljenoj 11. oktobra, sudsko vijeće navodi kako „nije u interesu pravde da se državi, čiji se politički i vojni zvaničnici u optužnici pominju kao učesnici zajedničkog zločinačkog poduhvata, odobri da se uključi u postupak“.



Sudije su dodale i da su pitanja koja je Hrvatska željela pokrenuti „u suštini odnose na činjenice“, dok – prema pravilima Tribunala – učešće „amicusa“ mora biti ograničeno na pravna pitanja i „ne smije sadržavati činjenične dokaze koji se tiču elemenata zločina za koji se sudi“.



U Pravilu 74 Tribunalovog Pravilnika o postupku i dokazima, kojim je reguliran status „amicus curiae“, navodi se kako, ukoliko sudsko vijeće „smatra to poželjnim za adekvatno vođenje slučaja, [ono može] uputiti poziv ili odobriti državi, organizaciji ili osobi da se pojavi pred njim i izjasni se o bilo kom pitanju koje vijeće odredi“.



Šestorica zvaničnika bosanskih Hrvata – Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić – terete se za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući progon, pritvaranje i protjerivanje Bošnjaka u jugoistočnoj Bosni tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba (1992-1994.), vođenog u sklopu rata u Bosni.



U optužnici se navodi da su okrivljeni učestvovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu sa ciljem da se „politički i vojno pokore, trajno rasele i etnički očiste bosanski Muslimani“ sa onih bosanskih teritorija koje su bile pod kontrolom Hrvata, te da se ta područja priključe postojećoj hrvatskoj državi i tako postanu dio „Velike Hrvatske“.



U optužnici stoji i da je hrvatski predsjednik u vrijeme rata Franjo Tuđman – koji je umro 1999. – bio glavni pokretač plana za stvaranje Velike Hrvatske, u čiji je sastav trebala ući i samoproklamovana hrvatska republika u Bosni, na čijem je čelu bila optužena šestorka.



Sva šestorica bosanskih Hrvata imaju i hrvatsko državljanstvo, te su po tom osnovu u više navrata zahtijevali od Hrvatske da im pomogne u odbrani. Ali sve do prošlog mjeseca, pomoć iz Zagreba bila je vrlo ograničena.



Naime, 18. septembra ove godine hrvatska vlada je podnijela zahtjev da joj se u ovom slučaju dodijeli status „amicus curiae“, kako bi „pružila pomoć Tribunalu u interpretaciji istorijskih i političkih činjenica i utvrđivanju istine“ o ulozi Hrvatske u događajima koji su obuhvaćeni optužnicom.



Istog dana i iz istih razloga, Hrvatska je zatražila da joj se odobri da asistira i na suđenju trojici generala hrvatske vojske – Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču – optuženima za ratne zločine koji su navodno počinjeni 1995., tokom hrvatske vojne Operacije Oluja, kada je ponovo zauzeto područje Krajine, koje su do tada kontrolirali Srbi.



U optužnici protiv trojice generala se kao učesnici zajedničkog zločinačkog poduhvata pominju politički i vojni lideri Hrvatske iz ratnog perioda – uključujući i samog Tuđmana, kao i bivšeg ministra odbrane, Gojka Šuška – čiji je cilj bio da se nasilnim putem i progonom izvrši „trajno iseljenje srpskog stanovništva sa područja Krajine“.



Sudije se još uvijek nisu izjasnile o zahtjevu Hrvatske da pomogne u tom suđenju, koje bi trebalo početi iduće godine.



Ubrzo nakon podnošenja pomenutih zahtjeva, hrvatski premijer Ivo Sanader izjavio je kako se Zagreb na taj potez odlučio zbog toga što nije mogao prihvatiti, niti pristati na tvrdnje iz obje optužnice o navodnom zločinačkom poduhvatu u kojem je početkom devedesetih učestvovalo političko i vojno rukovodstvo Hrvatske.



„U svojstvu prijatelja suda, mi ćemo osporiti sve što je za nas neprihvatljivo“, izjavio je Sanader za lokalne medije.



Podnoseći pomenuta dva zahtjeva istovremeno, vlada kaže i da je time dokazala da ne pravi razliku između šestorice optuženih bosanskih Hrvata i hrvatskih državljana kojima se sudi u Hagu.



„Hrvatska vlada im pomaže na isti način na koji pomaže i državljanima Republike Hrvatske optuženima za zločine koji su se odigrali u Hrvatskoj“, navela je vlada u pisanom saopštenju koje je izdato neposredno po podnošenju zahtjeva za sticanje statusa „amicusa“.



Vlada takođe želi da ubijedi sud u to da ni u jednom od dva slučaja nije postojao zločinački poduhvat.



No, iako se u oba slučaja radi o umiješanosti hrvatskog ratnog rukovodstva u ratne zločine, oni imaju veoma malo toga zajedničkog.



Dok većina ljudi u Hrvatskoj i dalje doživljava Gotovinu, Markača i Čermaka kao ratne heroje, pri čemu je država spremna da i finansijski podrži njihovu odbranu, odnos prema zvaničnicima bosanskih Hrvata koji se terete za ratne zločine u Bosni je pomalo dvosmislen.



Lako je razumjeti zbog čega Hrvatska nastoji da dokaže da je Operacija Oluja bila legitimna vojna akcija, čiji cilj nije bilo protjerivanje Srba iz Krajine, već vraćanje teritorije koja se od 1992. nalazila pod srpskom kontrolom.



U zahtjevu da se u ovom slučaju dobije status „amicusa“, koji je podnijela hrvatska ministrica pravosuđa Ana Lovrin, navodi se da je Operacija Oluja „izvedena u skladu sa međunarodnim pravom, odgovarajućim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a i Generalne skupštine, kao i u skladu sa naporima međunarodne zajednice da se obuzdaju vojne ofanzive srpske vojske i pripreme mirovni pregovori“.



Međutim, objasniti učešće Hrvatske u bošnjačko-hrvatskom ratu koji je u Bosni vođen početkom devedesetih nije tako jednostavno i može skrivati mnogo zamki. Stoga se moralo vrlo pažljivo odrediti zvanična pozicija Hrvatske u suđenju šestorici bosanskih Hrvata.



Ovaj slučaj je u Hrvatskoj dugo bio smatran za politički „vruć krompir“. Neki posmatrači kažu da bi pomoć odbrani vođama samoproglašenog entiteta bosanskih Hrvata, Herceg Bosne, značilo da Hrvatska priznaje da je aktivno sudjelovala u vojnim operacijama u susjednoj Bosni – što vlada vrlo pažljivo izbjegava.



Ostali kažu da bi neučestvovanje u njihovoj odbrani značilo da vlada pere ruke od događaja koji su u vrijeme rata naškodili reputaciji Hrvatske.



No, uprkos velikim nadama probuđenim među bosanskim Hrvatima nakon što je Hrvatska podnijela zahtjev da postane „amicus“, zvanični Zagreb požurio je da umanji značaj ovakvog novog razvoja događaja.



Hrvatsko ministarstvo pravosuđa obavijestilo je IWPR da „ovaj zahtjev ne znači da se odnos države prema šestorici zvaničnika bosanskih Hrvata na bilo koji način promijenio.



„Iz našeg zahtjeva da kao ’amicus curiae’ učestvujemo na suđenju Jadranku Prliću i ostalima jasno je da je naša vlada pomagala i da će nastaviti pomagati odbrani obezbeđujući joj tražena dokumenta i materijal koji se odnosi na taj slučaj.“



Ali, timovi odbrane šestorice optuženika nisu bili previše impresionirani posljednjim potezom vlade.



Braniteljica jednog od okrivljenih bosanskih Hrvata, generala Milivoja Petkovića – Vesna Alaburić – kaže da je zahtjev za dodjeljivanjem uloge „amicusa“ „dobar, ali je došao kasno“, budući da je suđenje već počelo.



Ona je odlučna u stavu da je Hrvatska – u poređenju sa odnosom koji ima prema Gotovini, Čermaku i Markaču – diskriminirala njenog klijenta i ostale okrivljene u istom slučaju. Tvrdi da se to jasno vidi, od „finansiranja odbrane do javnih izjava“ koje se odnose na ta suđenja.



Alaburićeva nije ni očekivala da će zahtjev vlade da postane „amicus“ u njenom slučaju biti odobren, ali je izrazila nadu da će njen tim moći iskoristiti ponuđenu ekspertsku pomoć Hrvatske, kako bi izvršio analizu situacije na terenu u vrijeme na koje se odnosi optužnica.



Sa druge strane, Gotovinina odbrana mnogo je optimističnija glede pomoći koju bi joj Hrvatska kao „prijatelj suda“ mogla pruužiti ovom slučaju.



U svom ovosedmičnom pisanom podnesku sudu, Gotovinin advokat Luka Mišetić rekao je kako Tribunal i Hrvatska imaju zajednički interes – da se precizno utvrde istorijske činjenice, a to ne bi naškodilo ni tužilaštvu, ni odbrani.



Ali, Mišetić je takođe istakao da „iako se interesi Hrvatske i [Gotovinine] odbrane podudaraju u mnogim aspektima, to ne znači da su advokati u ovom slučaju istovremeno i advokati Hrvatske“.



Tužioci su se odlučno usprotivili zahtjevu Zagreba da postane „amicus“ u bilo kojem od ova dva slučaja. U kratkom podnesku predatom neposredno pošto je Zagreb ponudio pomoć sudu, tužilaštvo je naglasilo kako je problematika koju on želi da pokrije „preširoka, uopštena i irelevantna“.



Tužioci dodaju i da Hrvatska nije dokazala da je dovoljno nepristrasna, bar ne u toj mjeri da bi to moglo ubijediti vijeće da bi njeno učešće bilo korisno pri odlučivanju o ovim slučajevima.



Lokalni mediji u Hrvatskoj navode da su se, kako bi potkrijepili tu svoju tvrdnju, tužioci pozvali na „strogo povjerljivi izvještaj“ Ureda za nacionalnu sigurnost, koji je u julu 1998. bio upućen Tuđmanu. Riječ je o izveštaju koji navodno sadrži uputstva advokatima optuženih Hrvata u Hagu da njihov rad „ne smije ugroziti interese Republike Hrvatske“, niti interese ostalih hrvatskih optuženika.



Tužilaštvo takođe smatra da zahtjev Hrvatske nije izraz njene želje da ustanovi istinu, već prije posljedica toga što je Zagreb zabrinut zbog mogućih finansijskih i političkih posljedica po Hrvatsku – kao što su, na primjer, zahtjevi za odštetu.



Iako je Tribunal odlučio da ne prihvati pomoć Hrvatske na suđenju šestorici bosanskih Hrvata, još uvijek postoji izvjesna – premda slaba – nada da bi odgovor u slučaju Gotovine, Čermaka i Markača mogao biti pozitivan. Međutim, posmatrači kažu da ranije ponašanje Hrvatske prema njenim državljanima optuženim pred Tribunalom neće baš previše pomoći u ovom slučaju.



Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), Žarko Puhovski, napominje da je hrvatska vlada samu sebe diskreditirala kao „amicusa“ time što je prema optuženim Hrvatima zauzela politički, a ne pravni stav.



„Vlada je izgubila kredibilitet, jer nije dopustila mogućnost da je bilo koji od optuženih Hrvata kriv za ratne zločine. Naposlijetku, očigledno je da se vlada više ponaša kao prijatelj okrivljenih, nego kao prijatelj suda“, izjavio je on za IWPR.



On kaže i da je razlika između dva zahtjeva u tome što Zagreb u slučaju Čermaka, Markača i Gotovine želi da postane „amicus“ kako bi ubilježio političke poene na domaćem terenu. S druge strane, dodaje on, zahtjev da se odobri asistiranje u slučaju Prlića i ostalih prilično je razuman, pošto tu Hrvatska mora objasniti svoju umiješanost u vojne operacije vođene tokom rata u Bosni. A to je, kaže Puhovski, mnogo važnije za međunarodni imidž države.



Međutim, nakon odluke sudskog vijeća da odbaci zahtev koji se ticao Prlića i ostalih, Hrvatskoj možda neće tako brzo biti pružena nova prilika za rasvjetljavanje onoga što se dogodilo u Bosni.



Goran Jungvirth je saradnik IWPR-a. Merdijana Sadović je voditeljica programa za Haški tribunal IWPR-a.