Sudjenje ideologijama

Razmisljajuci o 11. septembru, jedan zagrebacki list prisjetio se otmice koja se dogodila davne 1976, kada je hrvatski nacionalista u egzilu Zvonko Busic, zajedno sa svojom suprugom, Amerikankom Dzulijen, i nekolicinom zavjerenika oteo putnicki avion nad Atlantikom.

Kako je kasnije objasnio tokom sudjenja u SAD, njegova namjera bila je da promovise hrvatski nacionalizam, zahtijevajuci oslobadjanje jednog broja politickih zatvorenika jugoslovenskog komunistickog rezima.

Na srecu, otmicari su se predomislili i obustavili operaciju. Busic i ostali bili su optuzeni za vazdusno piratstvo i kaznjeni odgovarajucim zatvorskim kaznama. Deceniju i po kasnije, nakon sto je Hrvatska stekla nezavisnost, Busiceva supruga zaposlila se u hrvatskoj ambasadi u SAD, kao atase za kulturu.

Hrvatski nacionalisti neumorno insistiraju da Zvonko Busic nije bio terorista.

Nedavno je hrvatska vlada izrazila iskrenu zelju da postane dio medjunarodne antiteroristicke koalicije, bez obzira sto generala Antu Gotovinu, otpuzenog za ratne zlocine, nije predala Hagu.

Nove beogradske vlasti takodje zele da se ukljuce u pomenutu koaliciju, uprkos tome sto i one moraju da isporuce brojne predvodnike nacionalistickog terora, iz Bosne, Hrvatske i sa Kosova, za kojima traga Haski tribunal.

To pokazuje da ne postoji opsteprihvacena definicija terorizma. Ono sto je za nekoga legitimno nasilje, za drugoga je vec beskrupulozni cin cistog varvarstva. Nigdje to nije ociglednije nego u debati o mogucem krivicnom gonjenju Osame bin Ladena.

Njega Zapad vidi kao teroristickog vodju, dok ga mnogi u islamskom svijetu smatraju za herojsku licnost koja se bori za prava ugnjetenih Muslimana.

Potonji ce vjerovatno nastaviti da ga vide u tom svjetlu sve dok ga i sud koji mu eventualno bude sudio - svejedno da li ce to biti medjunarodni krivicni sud ili nekakav "ad hok" tribunal - ne osudi zbog radikalnog vjerskog fundamentalizma, koji je zapravo pravi uzrok svih njegovih radnji.

To sto je Haski tribunal propustio da osudi ekstremni nacionalizam, kao uzrok mnogih zlocina kojima se pred tim istim Tribunalom sudi, znaci da ce ta ideologija i dalje vladati u regionu i - ko zna? - stvojriti novu generaciju ratnih zlocinaca.

Sudjenje uzrocima rata nije nikakva novost. Nakon Drugog svjetskog rata, saveznici su obratili paznju na motiv iza zlocina pocinjenih tokom sukoba.

I dok je sud u Nirnbergu sudio individualnim pociniteljima i okvirno osudio fasizam, saveznici su, u korist Nijemaca i ostatka svijeta, sproveli program denacifikacije poratne Njemacke.

U Nirnbergu, pobjednici su bili nesporni. Na Balkanu, pak, konflikt nije najjasnije razrijesen.

Otuda se, pred Haskim tribunalom, tek poneko usudi da spomene ekstremni nacionalizam kao osnovni uzrok svih ratova na Balkanu. U stvari, nacionalizam - kao nacin zivota i upravljanja nespojiv sa demokratijom - jeste stvarni pobjednik tih ratova.

Za sada jos ne postoji opasnost od ponovnog izbijanja rata. Ali se medjunarodna zajednica dosljedno prilagodjava nacionalizmu - najizrazenije Dejtonskim mirovnim sporazumom u Bosni i Hercegovini, ali i nizom drugih lokalnih sporazuma i odluka. Nacionalizam ostaje dominantna politicka snaga u regionu.

Iz tog razloga su i hapsenja, mada sve brojnija, tako spora - a mnogi od onih koji su optuzeni za ratne zlocine nalaze se pod zastitom nacionalistickih vlasti u regionu.

Nacionalisticki krvnici imaju status heroja, dok njihovi ideolozi, koji su jos uvjek na sceni, o njima pisu istorijske studije. Radovan Karadzic i Ratko Mladic, vrhovne ratne vodje bosanskih Srba, ostaju na slobodi, a korumpirani nacionalizam i dalje je na djelu.

Premalo je znakova kajanja i stida, koji bi se mogli ocekivati od jednog civilizovanog naroda nakon tolikog broja groznih zlocina koji su pocinjeni u njegovo ime.

Zar se isto nece dogoditi i sa Bin Ladenom i njegovom Al Kaidom ukoliko im se bude sudilo pred medjunarodnim tribunalom? (Nepotrebno je pomenuti da bi, s pravom ili ne, americki sud sirom islamskog svijeta bio odbacen kao pristrasan.)

Postoje, uistinu, brojne slicnosti izmedju ekstremnog etnickog nacionalizma i radikalnog vjerskog fundamentalizma.

Oba za sebe tvrde da predstavljaju reakciju na moderne pojave i globalizaciju, neku vrstu "povratka bazicnim vrijednostima". Oba su iracionalna - zasnovana na etnosu ili duhu - i maksimalisticka, jer odbacuju bilo koji oblik pregovaranja i sporazuma. Oba su, cini se, otporna na sve pokusaje umjerenosti koji dolaze izvana, cak i na medjunarodno pravo. Oba su sposobna za krajnje nasilje i zlocine protiv covjecnosti. A izgleda da su se oba na neki nacin srela u Bosni, sto nije slucajno.

Mnogi komentatori upozoravaju da ce, kakva god bude bila Bin Ladenova sudbina - nezavisno od toga da li ce on biti ubijen ili ce prezivjeti i nastaviti da nanosi ozbiljne povrede Zapadu - njegova popularnost medju obespravljenom (i ne uvijek dovoljno obavijestenom) muslimanskom populacijom sirom svijeta biti u vrtoglavom porastu.

Pa ipak, medjunarodna zajednica jos uvijek nema jasan odgovor na takvu prijetnju. Objavljen je rat razlivenoj mrezi pojedinaca, pri cemu se sa stvarnim identitetom protivnika - ekstremnim fundamentalizmom - postupa prilicno diplomatski. (Upravo takva situacija postoji i u slucaju Balkana, u smislu neodlucnosti pri suocavanju s nacionalizmom.)

Naravno, siru rasnu konfrontaciju i civilizacijski sudar treba izbjeci po svaku cijenu. Ali to ne znaci i da konture samog konflikta ne treba adekvatno sagledati.

Narodi zarazeni nacionalizmom i religije otrovane fundamentalizmom moraju u prvom redu da se otarase tih zlocudih pojava koje najvise stete donose upravo njima samima. Ove napore trebalo bi da podrzi i medjunarodna zajednica. Jasna osuda stvarnih uzrocnika terorizma i ratnih zlocina bila bi vazan prvi korak u tom pravcu.

Miroslav Jancic je sarajevski pisac koji zivi u Londonu.