SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ BRDJANIN
Pise: Vjera Bogati iz Haga (TU 293, 9-14 decembar, 2002)
SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ BRDJANIN
Pise: Vjera Bogati iz Haga (TU 293, 9-14 decembar, 2002)
Alvedin Nasic je posvjedocio kako je u svibnju/maju 1992. - u vrijeme kada su poceli srpski napadi na Muslimane - pobjegao iz svog sela (Hambarine). Nasavsi se u dubini srpske teritorije i potpunom okruzenju, on je citava dva mjeseca izbjegavao vojne patrole, krijuci se po sumama.
Na kraju se - u ocajnickom traganju za boljim uvjetima zivota - prikljucio grupi od 120 Bosnjaka, koji su nastojali napustiti tu oblast. Na nesrecu, bili su uhvaceni i potom odvedeni na nogometno igraliste u Ljubiji (sjeverna Bosna), gdje su i pocele najvece patnje.
Svjedok je potvrdio da su srpski vojnici i policajci - u prostoru tog nekada popularnog sportskog objekta - strijeljali ili na smrt pretukli vise desetina ljudi.
Prezivjele zatvorenike ovog "nogometnog logora" vojnici i policajci (iz sastava prijedorskog tzv. Interventnog odreda) jedne su noci autobusom odvezli u pravcu rudnika Ljubija.
Nasic je pred sudom izjavio da se autobus zaustavio nedaleko od rudnika, u Jakarinoj Kosi, te da im je bilo naredjeno da u trojkama napuste vozilo.
"Cim bi izasli iz autobusa, zaculi bi se pucnji. Ja sam se nasao medju posljednjima", tvrdi on.
Svjedok je rekao da je bio svjestan j da su svi izasli bili i ubijeni, ali da nije bio u stanju j smisliti nikakav izlaz. No, dok je uzasnut sjedio i razmisljao, petorica zatvorenika razbila su prozor i iskocila iz autobusa.
Vojnici su, pucajuci, pojurili za njima, ostavljajuci Nasica i jos dvojicu zarobljenika pokraj autobusa.
U tom trenutku Nasic je donio sudbonosnu odluku. Nedaleko od autobusa spazio je jamu koja je bila ispunjena tijelima njegovih bivsih drugova. Dok su vojnici bili u rastrojstvu, uskocio je u tu jamu, nastojeci u nju prodrijeti sto je dublje mogao.
Dvojica zatvorenika nisu slijedila njegov primjer, nego su jednostavno legla pokraj vrata autobusa.
Nekoliko trenutaka kasnije, nakon sto su ubili trojicu od petorice bjegunaca, vojnici su se vratili. Dvojicu zatvorenika kraj autobuskih vrata smjesta su ubili, pri cemu im je - po Nasicevim recima - sam cin ubijanja ocigledno pricinio veliko zadovoljstvo.
"Prestali su pucati tek kada im je ponestalo municije", rekao je svjedok. "A onda su zapjevali jednu srpsku nacionalisticku pjesmu i otisli. U jami sam ostao jos oko 20 minuta."
Nakon sto je izasao iz jame, Nasic je uspio pobjeci sa srpskih teritorija, na teritorij pod kontrolom bosanske vlade, gdje je konacno bio siguran.
Nasic se pred sudom pojavio da bi potvrdio optuzbe protiv Brdjanina, koji se - kao sef kriznog staba, odnosno svojevrsne "ad hoc" lokalne srpske vlade - tereti za uzase koji su se dogodili.
Sljedeci svjedok, Muharem Murselovic - koji je prije rata u Prijedoru bio vlasnik ugostiteljskog poduzeca - iznio je dokaze o razgovorima koje je u svibnju/maju 1992. vodio s Milomirom Stakicem, kao predsjednikom kriznog staba za taj grad.
Murselovic je kod Stakica (protiv koga se vodi odvojen proces) dosao zajedno s grupom Bosnjaka, koji su htjeli saznati hoce li moci nastaviti voditi svoje poslove i nakon sto je vlast na citavom podrucju preuzela ekstremno nacionalisticka Srpska demokratska stranka (SDS).
"Stakic se spremao otici na sastanak u Banja Luku. Rekao je da ce se o svemu konzultirati sa svojim pretpostavljenima, te da ce se za nekoliko dana vratiti i odgovoriti nam", tvrdi Murselovic.
Ali, Stakicev odgovor nikada nije stigao. Umjesto toga, Murselovic je istog mjeseca uhapsen i odveden u logor Omarska. Kasnije je prebacen u logor Manjaca, gdje je i ostao sve dok nije oslobodjen prilikom jedne razmjene zarobljenika.
Vjera Bogati je dopisnica IWPR-a iz Haga i novinarka novinske agencije SENSE.
