Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

UBLAŽENA KAZNA ZA SREBRENICU

Skraćenje kazne bosanskom Srbinu, koji je prethodno priznao učešće u masakru, naišlo je na podijeljena mišljenja.
By Michael Farquhar
albeno vijeće Haškog tribunala skratilo je za sedam godina zatvorsku kaznu izrečenu osobi koja je ranije priznala sudjelovanje u srebreničkom masakru.



Momir Nikolić priznao je da je pomagao pri koordinaciji operacije koja se pretvorila u najteži zločin bosanskog rata i jedini događaj u tom sukobu koji su suci Tribunala već proglasili genocidom.



Riječ je o prvom višem oficiru Vojske Republike Srpske (VRS) koji je otvoreno progovorio o Srebrenici. Tužioci su zauzvrat odustali od većine optužbi protiv njega, uključujući i genocid, predlažući da kazna koja će mu biti izrečena ne bude duža od 20 godina.



Kazna od 27 godina – koju je potom izreklo sudsko vijeće i koja je poslije žalbenog postupka sada skraćena na 20 – nekim se promatračima učinila kao kršenje prakse usklađivanja takozvanih nagodbi o priznanju krivice, koja postoji u Tribunalu.



U tom svjetlu, dužnosnici Tribunala pozdravili su ishod Nikolićeve žalbe. No, neki su analitičari poslije svega ponovo iznijeli suzdržanost u pogledu sklapanja nagodbi.



Sudac Fausto Pokar (Fausto Pocar) je, u cjelini ili djelomično, podržao svih 12 primjedbi koje su Nikolićevi zastupnici priložili na račun prvobitne presude.



Jedna od njih je i Nikolićeva pritužba da suci u njegovom slučaju nisu dovoljno uzeli u obzir činjenicu da je surađivao s tužilaštvom.



Sudac Pokar se suglasio i s ocjenom da tvrdnje sudskog vijeća kako je Nikolićevo svjedočenje bilo sračunato, nedovoljno potkrijepljeno, a često i nejasno – nisu u dovoljnoj mjeri zasnovane.



Sudsko vijeće je, rekao je sudac Pokar, pogriješilo i kada je insistiralo na tome da je Nikolić prilikom dogovaranja priznanja lagao tužiocima, priznajući krivicu čak i za zločine koje nije počinio. Sudac je naglasio da je Nikolić kasnije svojevoljno priznao tu laž i ispričao se zbog nje.



Druga osnova po kojoj je Nikolićeva žalba usvojena ticala se njegovog prigovora da je prilikom izricanja kazne uzimana u obzir završna riječ obrane tokom koje je načinjena ozbiljna prevodilačka greška.



Naime, dio izjave Nikolićevog advokata, točnije tvrdnja da je u Srebrenici 1995. „bilo ubijeno oko 7.000 ljudi“, u prijevodu se pretvorio u „samo 7.000 ljudi je ubijeno“. Suci su tada konstatirali da su „šokirani“ tom izjavom, proglasivši upotrebu riječi „samo“ u dotičnom kontekstu za „sramnu“.



Treće, suci žalbenog vijeća suglasili su se s tvrdnjom kako je prilikom izricanja presude Nikoliću sudsko vijeće njegovu ulogu u zločinima praktično razmatralo dva puta – kako s obzirom na težinu zločina, tako i pri razmatranju otežavajućih okolnosti.



Ostale Nikolićeve primjedbe odbačene su kao neosnovane. Među njima je, recimo, bila i tvrdnja da nije dovoljno uvažen njegov čin priznanja krivice.



U stvari, suci su izrazili određene rezerve kada je riječ o sklapanju sporazuma o priznanju krivice u ovako ozbiljnim slučajevima. Ali je sudac Pokar ukazao i na to da su Nikolićevo priznanje krivice ipak tretirali kao važan olakšavajući faktor.



Žalbeno je vijeće odbacilo i prigovor da kazna koja je Nikoliću izrečena nije usuglašena s ostalima koje su pred Tribunalom izrečene za ratne zločine, uključujući i one koje se tiču Srebrenice.



Na suđenju za isti zločin, Vidoju Blagojeviću je, kao Nikolićevom starješini, izrečena zatvorska kazna u trajanju od 18 godina. A Dragan Obrenović, koji se također nagodio s tužilaštvom, osuđen je na 17 godina.



Suci su sada istakli kako svaki od tih slučajeva mora biti razmatran u svojoj specifičnosti. Kada je riječ o Nikoliću, sudsko vijeće je zaključilo da je on igrao „veoma aktivnu – pa čak i presudnu – ulogu pri odvijanju i realizaciji čitave operacije“.



Ishod Nikolićeve žalbe vjerojatno će ublažiti strahovanja da bi se strogost prvobitne presude mogla negativno odraziti na optuženike koji se još uvijek dvoume oko toga da li da priznaju krivicu ili ne.



Dužnosnica Pravne inicijative Otvorenog društva, Keli Eskin (Kelly Askin), prisjetila se kako je – nakon što je premijer Ruande Žan Kambanda (Jean Kambanda), usprkos priznanju krivice za ratne zločine, osuđen na doživotnu robiju – uslijedilo „razumljivo“ smanjenje broja postignutih dogovora o priznanju krivice s osobama koje su također bile osumnjičene za sudjelovanje u genocidu.



Tokom trajanja žalbenog postupka, čak su se i Nikolićevi tužioci pridružili obrani u tvrdnjama da je prvobitna kazna prestroga, premda su se uzdržali od toga da i sami podnesu formalnu žalbu.



Politički savjetnik glavne tužiteljice Karle del Ponte (Carla del Ponte), Žan Danijel-Ruh (Jean Daniel-Ruch), izrazio je ovoga tjedna zadovoljstvo ishodom Nikolićeve žalbe. Štoviše, on je za IWPR izjavio da se dogodilo „upravo ono što smo željeli“.



Međutim, nisu svi toliko zadovoljni.



Eskinova je istakla da je teža kazna bila „pozdravljena“ na Balkanu. Ukazala je i na opće osjećanje nezadovoljstva time što, uslijed prakse sklapanja nagodbi, pojedincima – kako je rekla – bivaju izricane „šokantno blage“ kazne.



„U samoj regiji, žrtve to vide kao relativizaciju odgovornosti, što ih duboko vrijeđa, pogotovo onda kada u zamjenu za priznanje krivice bivaju odbačene skoro sve optužbe“, kaže ona.



Sličnu suszdržanost iznio je i Erik Markuzen (Eric Markusen), viši istraživač genocida pri danskom Institutu za međunarodne studije: „On [Nikolić] je odigrao jednu od glavnih uloga u najvećoj masovnoj egzekuciji u Europi nakon holokausta, a dosuđena mu je kazna koja se u Sjedinjenim Državama izriče ubojici jedne osobe“, rekao je Markuzen.



Čini se da će Nikolić ostati jedan od ključnih svjedoka na budućim sudskim procesima koji se tiču srebreničkog masakra.



On se već pojavio kao važan svjedok-insajder na suđenjima Blagojeviću i još dvojici oficira VRS-a koji su na kraju proglašeni krivima za zločine u spomenutoj enklavi – Draganu Jokiću i generalu Radislavu Krstiću.



Njegovi su se dokazi pokazali upotrebljivima i za proces koji bi pred Tribunalom trebao početi ove godine, a u kojem će se za srebrenički pokolj suditi devetorici vojnih i policijskih dužnosnika bosanskih Srba.



Nakon pada Srebrenice, dvojica oficira VRS-a, koji će se i sami pojaviti na tom suđenju – Vujadin Popović i Ljubiša Beara – navodno su Nikoliću rekli da će zarobljeni muškarci biti pobijeni. A Popović je potom Nikoliću navodno i povjerio veliku operaciju razmještanja posmrtnih ostataka žrtava.



Nikolić se također prisjetio kako mu je svojevremeno, nakon što je pozvan na prvi razgovor s tužiocima Tribunala, Radivoje Miletić – general kome će se također suditi za Srebrenicu – rekao da „ne otkriva podatke kojima bi mogao naškoditi državi“.



To što su sva devetorica okrivljenih prvo negirali krivicu ne znači da će tako i ostati. Tužioci su, naime, već najavili da je jedan od njih – Milorad Trbić – okrivio „nekoliko“ svojih suoptuženika.



Michael Farquhar je izvještač IWPR-a iz Londona.