Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ ORIC

Bosanski Musliman Hazim Malagic, svjedok obrane na sudjenju bivsem srebrenickom zapovjdniku, govori o srpskoj agresiji
By IWPR ICTY

Vojnik i bivsi policajac Hazim Malagic svjedocio je ovoga tjedna pred Haskim tribunalom o tome kako je bilo boriti se zajedno s Naserom Oricem, koji po njegovim rijecima nije zapovijedao muslimanskim snagama u opcinama Srebrenica i Bratunac.


„On nije bio niciji zapovjednik“, rekao je Malagic, koji je ovoga tjedna govorio i o „zestokim sukobima“ koje su u istocnoj Bosni snage bosanskih Srba nametnule Muslimanima.


„Svatko od nas je imao svoju vlastitu grupu, nije postojala nikakva koordinacija. [Rat] je razdoblje u kojem do izrazaja dolazi osobna hrabrost; nitko ne slusa nikoga kada pocne nasilje i dok je napad u toku“, dodao je on.


Orica se tereti za unistenje vise od 50 srpskih zaselaka i sela na sirem podrucju Srebrenice, u razdoblju od lipnja/juna 1992. do ozujka/marta 1993. godine.


Malagic, medjutim, uporno porice tezu da su muslimanske snage predstavljale organiziranu vojnu strukturu i da su bile kontrolirane od strane ikakvog zapovjednistva. Ostao je pri tvrdnji da su ulogu predvodnika imali lokalni lideri, medju kojima nije postojala razmjena podataka, niti bilo kakav drugi vid komunikacije.


A kada mu je zastupnica obrane, Vasvija Vidovic, pokazala jedan od dokumenata koje je sudu podnijelo tuzilastvo – naredbu kojom se izvjesni Avdo Beli imenuje za predvodnika grupe, i na kojoj se navodno nalazi Oricev potpis – Malagic se nasmijao.


„Ovo je sala na Oricev racun“, rekao je on, dodajuci da je Beli bio poznat kao „mentalno poremecen“ i da nikada nije nosio oruzje.


U vrijeme trajanja konflikta, Malagic je bio pripadnik formacije koju je sam nazvao nesluzbenom milicijom i koja se nalazila u Likarima, planiskom selu desetak kilometara udaljenom od Srebrenice.


Optuzba tvrdi da je Oric imao „i ’de jure’ i ’de facto’ zapovjednu i kontrolu“ nad takvim grupama muslimanskih boraca.


Svjedok je, medjutim, objasnio kako je u naznacenom razdoblju, zajedno s ostalim srebrenickim Muslimanima, i sam bio protjeran iz svog sela od strane vojske bosanskih Srba, nakon cega je uslijedila i potraga za hranom, kao i obrana novostecenih utocista.


Malagic je nastojao i naglasiti izrazitu premoc kojom je, kada je o vojnom arsenalu rijec, raspolagala srpska strana. Kada ga je Vidoviceva upitala koje su oruzje Srbi upotrebljavali u napadima na srebrenickom podrucju tokom 1992., svjedok je odgovorio: „Rekao bih da je jedina stvar koju nisu koristili bila atomska bomba.“


Svjedok je potom ispricao i kako su srpske snage imale pristup „cjelokupnom naoruzanju JNA [Jugoslavenska narodna armija]“ – ukljucujuci i minobacace, lake raketne bacace, haubice, tenkove i protuavionska orudja.


Obrana je te tvrdnje pokusala potkrijepiti i dokumentima Vojske Republike Srpske (VRS), pa je tako pred sudom pokazala i popis „materijalnih troskova“ Drinskog korpusa (jedne od sest formacija VRS-a), koji je podnesen nakon napada na selo Bjelovac (kod Likara), u prosincz/decembru 1992.


U ofanzivi je potroseno 230.000 metaka za automatske puske, 2.000 mitraljeskih metaka, 700 mina ili granata, te 100 bombi.


Obrana je kao dokaz podnijela i naredjenje koje je Drinskom korpusu upuceno 19. studenoga/novembra 1992. godine, a u kojem se od te formacije zahtijeva nanosenje „najtezih mogucih gubitkaka“ neprijatelju i protjerivanje s doticnog podrucja.


Branioci su dosljedno zastupali i stav po kojem su napadi bosanskih Srba na Muslimane, u razdblju od 1992. do 1995., predstavljali dio sireg plana o preuzimanju kontrole nad bosanskim teritorijem, koje je potom trebalo biti pripojeno Srbiji.


Malagic smatra da su i napadi kojima je osobno bio izlozen u istocnoj Bosni doista izvrseni u sklopu tih namjeravanih osvajanja.


„Ideja Velike Srbije znacila je da [srpske snage] moraju protjerati Mislimane sto dalje od rijeke Drine“, rekao je on.


Prilikom ispitivanja obrana je stavila naglasak na cinjenicu da su muslimanski borci, nasuprot dobro opremljenim snagama bosanskih Srba, raspolagali krajnje ogranicenim resursima naoruzanja. Grupa iz Likara – na cijem je celu bio svjedokov rodjak, Osman Malagic – imala je samo oko 25 lovackih pusako i nista vise.


„Za nas je u to vrijeme oruzje znacilo opstanak“, rekao je svjedok. „Ukoliko biste culi da vam je kolega poginuo, upitali biste: da li je njegova puska jos uvijek tu?“


No, u sudnici je ovoga tjedna bilo i smijesnih trenutaka. Tako je svjedok, nakon sto mu je postavljeno pitanje o tome odakle poznaje Orica, ispricao kako je zapovjednik obicavao dolaziti na zabave u Malagicevo selo Voljevicu, te kako je napokon i ozenio djevojku iz tog mjesta. Okrivljeni se nasmijao sebi u bradu nakon sto je svjedok rekao: „Moram priznati da smo bili pomalo ljubomorni. Nije svatko mogao osvojiti djevojku iz Voljevice.“


Unakrsno ispitivanje proteklo je u ozbiljnijem tonu. Tako je predstavnica tuzilastva, Patrisa Selers (Patricia Sellers) uporno naglasavala kako je Oric, kao zapovjednik srebrenicke Teritorijalne obrane (TO), ipak izdavao naredjenja vojnicima, te kako se radi o osobi koja je doista imala kontrolu nad muslimanskim snagama na srebrenickom podrucju.


Ona je svjedoku pokazala ugovor koji je u ime TO-a u travnju/aprilu 1992. potpisao Oric, i kojim se odobrava nabavka 800 pusaka, 50 rucnih raketnih bacaca i 30 TT-pistolja, kao i maskirnih uniformi, cizama i hrane za muslimanske snage.


„Malo sam zbunjen. To uopce nije u skladu s tadasnjom situacijom“, rekao je Malagic. „Ovdje vidim i velike narudzbe brasna, a ljudi su umirali trazeci brasno.“


Selersova je potom nagoijestila kako su svjedoka i njegovu grupu zapovjednici poslali u Likare, jer se radilo o mjestu na uzvisini, iz kojeg se pruza dobar pogled na Srebrenicu i okolna sela, sto znaci da je ono bilo od strateske vaznosti.


Malagic se usprotivio: “Nas nitko nije ’poslao’, mi smo tamo provodili vrijeme – sto smo drugo mogli raditi, povuci se u Srebrenicu i cekamo da nas ubiju?“


Vracajuci se Oricu, optuzba se pozvala na odlomak iz knjige lokalnog povjesnicara Besima Ibisevica, gdje se tvrdi da je okrivljeni, zajedno s izvesnim Ibrahimom Mustovicem, bio umijesan u sverc oruzja u Bosni. Malagic je odlucno odbacio tu mogucnost, napominjuci: „Mustovic nije volio Nasera, to ce vam potvrditi svatko tko je odande.“


Nakon sto je red ponovo dosao na obranu, svjedokov skepticizam bio je umnogome potvrdjen time sto se Vidoviceva pozvala na onaj odjeljak Ibiseviceve knjige u kojem autor priznaje da se neki od iznesenih podataka zasnivaju na „saputanju i glasinama“, te da nije imao vremena provjeriti izvjesne navode.


Okoncavajuci cetvorodnevno svjedocenje, predsjedavajuci sudac Karmel Agiju (Carmel Agius) je Malagicev iskaz okvalificirao kao „izuzetno vazan“.


U nastavku sudjenja pojavit ce se i engleski doktor Sajmon Mardel (Simon Mardel), koji je tokom 1993. i 1994. boravio u Sarajevu kao terenski oficir.


Helen Warrell izvjestava za IWPR iz Haga.