Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ ORIC

Pise: Michael Farquhar iz Haga (TU Br 398, 15-mar-05)
By IWPR

Pukovnik Pajers Vilijam Taker (Pyers William Tucker), koji je u Srebrenici proveo nesto vise od dva tjedna kao pomocnik zapovjenika jedinica UN-a za Bosnu, generala Filipa Morijona (Philippe Morillon), rekao je kako je Oric u vise navrata odbio prihvatiti plan o prekidu vatre u srebrenickoj zoni.


Svjedok je rekao i da u to vrijeme, s obzirom na podrazumijevane rizike, nije mogao shvatiti takav stav lokalnog zapovjednika.


No, svjedok je jos manje razumijevanja pokazao pri opisivanju stravicnog fizickog stanja jednog srpskog zatvorenika, koga su Oricevi ljudi predali snagama UN-a nakon sto je to od njih u vise navrata zahtijevano.


Takodjer je rekao i da je tadasnji zapovjednik priznao da su njegovi ljudi ponekad prilicno “laki na obaracu”.


Iako je tokom rata medju bosanskim Muslimanima stekao status narodnog heroja koji usprkos svemu brani Srebrenicu, Oric je pored Haskim tribunalom optuzen za ubijanje i mucenje zatvorenika u gradskom zatvoru, kao i unistavanje i pljackanje imovine po okolnim srpskim selima u razdoblju od lipnja/juna 1992. do 20. ozujka/marta 1993.


Taker je u Srebrenicu stigao 11. ozujka/marta; njegov zadatak bila je procjena situacije u kojoj se nalazi opkoljeni grad. On je opisao kako su generala Morijona s pratnjom fakticki zarobile horde ocajnih izbjeglica koje su opkolile njihova vozila, jer su svi strahovali da bi odlazak UN-a ujedno znacio i nastavak srpskog granatiranja grada.


Druge noci se Morijon nekako uspio sakriti u jednu ostecenu kucu, gdje je ugovorio susret s Takerom, da bi potom u oklopnom transporteru pokusali napustiti grad. Medjutim, svjedok tada nije uspio ni pokrenuti vozilo; ispostavilo se da su izbjeglice pazljivo motrile na svaki njegov korak.


Francuski je general, po rijecima svjedoka, tu noc proveo promatrajuci rijeku izbjeglica koja se slivala u grad, ka kuci u kojoj se on skrivao. Sljedecg se jutra iscrpljeni Morijon okrenuo svojim pratiocima i rekao im: “Ostajem.”


Svjedok je rekao i da je situacija u gradu bila uzasna. Njemu je pouzdani izvor iz UNHCR-a rekao da je prije rata u Srebrenici zivelo oko 6,500 ljudi, te da se taj broj, zahvaljujuci neprekidnom pritjecanju izbjeglica, povecao na oko 20.000. A srpske su snage drzale obruc oko grada, sprecavajuci da u njega prodre hrana, tako da se zivot u Srebrenici ubrzo pretvorio u borbu za opstanak.


Nocno bacanje hrane iz aviona znacilo je, po rijecima svjedoka, da na snagu stupa “zakon dzungle”. Taker, naime, tvrdi da mu je receno kako je svake noci po najmanje deset ljudi ginulo u borbama koje su zbog namirnica vodjene hladnim oruzjem, ili tako sto bi pola tone teske platforme – na kojima su se nalazila najmanja sljedovanja koja su bacana padobranima – jednostavno pale na njih.


Za otprilike tjedan dana, Morijon je uspio okupiti najvaznije muslimanske gradske predstavnike i privolio da pristanu na demilitarizaciju enklave, nad kojom bi nadzor zadrzale trupe UN-a.


No, Oric je nabusito odbio taj plan, zavjetujuci se da ce se njegovi ljudi nastaviti boriti “sve do samog kraja”. Takodje je najavio i da ce i dalje napadati na okolinu enklave, neophodne kako bi se osiguralo snabdijevanje hranom, oruzjem i municijom, te da ce na taj nacin obraniti grad.


Svjedok je djelovao zabrinuto zbog toga sto bi njegov iskaz mogao biti shvacen prvenstveno kao kritika izrecena na racun muslimanskog zapovjednika.


“Siguran sam da je 'pukovnik' Oric imao daleko vece i daleko teze iskustvo sa Srbima nego ja, pa mogu razumjeti sto nije zelio pristati na demilitarizaciju”, rekao je Taker pred sudom. “General Morijon i ja smo itekako bili svjesni da rizik zaista postoji.”


Prekid vatre je istog mjeseca napokon bio ugovoren, tako da je 16. travnja/aprila Srebrenica bila proglasena za “sigurnu zonu” UN-a. Dvije godine kasnije, srpske su snage – nakon sto su zauzele grad – pocinile masakr nad oko 8.000 njegovih stanovnika, za ciju je zastitu bilo zaduzeno tek nesto vise od stotinjak pripadnika nizozemskog bataljona.


Svjedok je ispricao i kako je Morijon, tokom svog boravka u gradu, pritisak na Orica vrsio i u vezi s uvjetima u kojima su boravili srpski zarobljenici. Pripadnici UN-a su za to saznali od izvjesnog srpskog pukovnika, ali i iz glasina koje su kolale gradom.


U jednoj im je prilici sam Oric, po rijecima svjedoka, kazao: “Drzanje zarobljenika nije bas prakticno i mi to ne cinimo.”


No, 21. ozujka/marta, dok su cistili snijeg sa svojih vozila pripremajuci se za odlazak na sastanak s predstavnicima srpskih snaga u Bratuncu, napokon su shvatili sto se zaista desava.


“Iznenada sam zacuo glasan zvuk automobila”, tvrdi svjedok. “Podigao sam pogled i spazio . . . [crni] mercedes sa zatamnjenim staklima i tankim gumama, sto je djelovalo sasvim neocekivano s obzirom na tadasnje prilike u Srebrenici.


“Bio sam zaprepascen. Kocnice su zaskripale, rucna kocnica je podignuta i . . . izasao je pukovnik Oric s par svojih tjelohranitelja.”


Potom je Oric zajedno sa svojim ljudima vojnike UN-a odveo do obliznje kuce, gdje je doveden srpski zatvorenik. Drzali su ga sa obje strane, dok im se on pokusavao oteti.


“Vratite ga njegovima”, rekao je muslimanski zapovjednik.


Svjedok je bio u potpunom soku.


“Taj covjek je izgledao poput onih Zidova koji su 1945. docekali oslobodjenje iz njemackih koncentracionih logora”, rekao je Taker. “Ruke su mu bile kao stapovi, stomak mu je potpuno nestao, nije mogao odrzati se na nogama i cinilo se da nije u stanju ni govoriti.


“Polozili smo ga na nosila i uspjeli mu podici ruke ka glavi . . . Otvorio je oci i bio vrlo, vrlo uplasen.”


Cini se da je Oric Morijonu rekao da, osim doticnog, ima jos svega dvojicu zarobljenika, te da se u oba slucaja radi o “poznatim kriminalcima koji ni na koji nacin nisu povezani sa sukobima”.


Svjedok je rekao da je general UN-a s Oricem razgovarao i o navodnim masakrima koji su u srebrenickom podrcju pocinjeni nad srpskim civilima.


O Oricevom odgovoru svjedok je rekao sljedece: “Da su, nazalost, njegovi ljudi ponekad isli i preko granice neophodnog . . . da bi ponekad ubili deset ljudi iako je zapravo trebalo ubiti svega petoro da bi se osiguralo neophodno snabdijevanje.”


Orica se ne tereti ni za jedno od takvih ubojstava.


Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.