Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ LJIMAJ

Pise: Michael Farquhar iz Haga (TU Br 407, 17-maj-05)
By IWPR

Ljimaja se zajedno s Isakom Muslijuom (Isak Musliu) i Haradinom Baljom (Haradin Bala) – koji su mu, hijerarhijski gledano, bili potcinjeni – tereti za rukovodjenje improviziranim logorom u selu Lapusnik u periodu od svibnja/maja do srpnja/jula te godine.


Tuzioci navode da se radi o objektu u kojem su srpski civili, ali i Albanci optuzeni za suradnju s beogradskim snagama sigurnosti, boravili pod stravicnim uvjetima. Izgladnjivani su, premlacivani i ubijani.


Ljimaja i Balju se tereti i za povezanost s masakrom u kojem je stradalo najmanje deset zatocenika, i koji se navodno dogodio nakon sto je logor brze-bolje raspusten potkraj srpnja/jula, neposredno uoci srpske ofanzive.


Obracajuci se ovoga tjedna sudu, Ljimaj je i samu ideju da bi mogao biti umijesan u zbivanja oko bilo kakvog logora odbacio kao “apsurdnu”.


Takodje je insistirao na tome da se na sam dan kada su navodno pocinjena posljednja ubojstva nalazio vrlo daleko od Lapusnika.


Najzad, on je nastojao i minimizirati vlastitu ulogu u tadasnjem OVK-u, tvrdeci da ta organizacija nije ni ustrojila vojnu strukturu sve do potkraj 1998. Ljimaja se jednim dijelom tereti i zbog toga sto je kao regionalni zapovjednik OVK-a, prema navodima tuzilastva, bio zapovjedno odgovoran za selo Lapusnik.


S obzirom da su citavog ovoga tjedna pitanja postavljali branioci, tuzioci ce na suocenje s Ljimajem – na kojem mu namjeravaju predociti dokumente i izjave svjedoka na osnovu kojih ce se, kako najavljuju, jasno vidjeti da okrivljeni laze – morati pricekati do 23. svibnja/maja.


Ljimaj je sucima rekao da je u OVK stupio i oruzja se latio 1998., nakon kratkotrajnog boravka u Svicarskoj. On je potvrdio da je – posto je srpska policija 1997. pretresla njegovu obiteljsku kucu u namjeri da ga uhapsi, i nakon sto su mu uhapseni otac i brat – u Zenevi zatrazio politicki azil.


Okrivljeni je odbacio navode tuzilastva da se na Kosovo vratio po nalogu generalstaba OVK-a. U stvari, sam se odlucio vratiti, cim je – kako kaze – cuo da se u regiji desava nova eskalacija nasilja.


Ljimaj je rekao i da je u to vrijeme cuo pricu po kojoj postoji tajno rukovodstvo OVK-a, poznatije kao “generalstab”. Takodjer je govorio i o programima obuke, te putovima kojima je stizala municija.


Medjutim, istakao je i da je grupa ljudi s kojima je suradjivao – barem neposredno nakon njegovog povratka na Kosovo – bila potpuno nezavisna u svom djelovanju, te da nije primala naredjenja ni od koga.


“Sve je cinjeno na bazi prijateljskih odnosa”, napomenuo je on.


Ljimaji je jednim dijelom optuzen po principu zapovjedne odgovornosti, odnosno u skladu s nacelom po kojem zapovjednik – ukoliko nije sprijecio zlocine, ili makar naknadno pokusao kazniti pocinitelje – moze biti pozvan na odgovornost zbog postupaka svojih potcinjenih.


Da bi o tom konceptu odgovornosti uopce moglo biti rijeci, tuzioci prvo moraju dokazati da je u doticnom kontekstu nekakva zapovjedna struktura zaista postojala.


Stovise, da bi optuzbe bile validne, tuzioci moraju dokazati i da su se navodni zlocini dogodili u sklopu odredjenog oruzanog konflikta, sto znaci da moraju pokazati da je OVK u tom trenu predstavljala “organiziranu oruzanu formaciju”.


U svojoj uvodnoj rijeci, tuzilac Endrju Kejli (Andrew Cayley) je istakao da to ipak ne znaci i da je neophodno dokazati da su albanski pobunjenici tokom 1998. bili uporedivi s modernom, sofisticiranom vojskom.


Branioci su, medjutim, insistirali na tom pitanju, napominjuci kako je, u razdoblju na koji se odnosi optuznica, organizacija ciji je Ljimaj bio clan zbilja predstavljala tek nesto vise od neobuzdane gomile ljudi pod oruzjem.


Na pitanje o vlastitoj povezanosti s Lapusnikom, Ljimaj je priznao da je u razdoblju od svibnja/maja do srpnja/jula 1998. “cesto” posjecivao to selo. Ali je, s druge strane, odlucno porekao da je sudjelovao u osnivanju zatvorskog logora ili da je njime upravljao. Naprotiv, istakao je da su pripadnici OVK-a u to vrijeme imali vaznijeg posla.


Napomenuo je i da je na dan 26. srpnja/jula – kada je Lapusnik pao u ruke Srba i kada je navodno izvrsen masakr nad jednom grupom zatocenika – boravio u Kleckoj, gdje se oporavljao od zdravstvenih smetnji koje je osjetio ranijeg dana.


Tuzioci podsjecaju da su preziveli svjedoci potvrdili da su upravo tog dana sreli Ljimaja, koji se zajedno s grupom zatocenika kretao ka planinama, gdje ce neki od njih biti pusteni, a ostali pobijeni.


Dodali su i da je, prema navodima svjedoka, u Ljimajevoj pratnji bio i jedan vojnik koji mu je pomogao u opisanom masakru. Konacno, svjedoci su rekli i da je onima koji su pusteni bila dana cedulja na kojoj je pisalo da ih je oslobodio “Celiku” – sto je nadimak koji je Ljimaj, i prema vlastitom priznanju, u to vrijeme koristio.


U drugom dijelu tjedna, pokrenuta je i tema Ljimajeve politicke karijere koja je uslijedila nakon povlacenja srpskih snaga s Kosova, 1999. godine. Poseban je naglasak stavljen na njegove televizijske i radijske nastupe, kao i predizborne plakate.


Branioci, naime, insistiraju na tome da je veliki broj svjedoka tokom sudjenja Ljimaja prepoznao upravo zbog toga sto su ga upoznali kao politicara i jer su vidjeli medijske izvjestaje sa zasjedanja Haskog tribunala.


Zastupnici optuzenog takodjer su najavili da ce u kasnijoj fazi sudjenja obrana pozvati profesora Vilema Vagenara (Willem Wagenaar), strucnjaka za psihologiju prava sa Sveucilista Leiden u Nizozemskoj, koji ce pred sudom govoriti o problemima identifikacije.


Tuzioci ce Ljimaja unakrsno ispitivati pocevsi od 23. svibnja/maja.


Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.