Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ KRAJISNIK

Pise: Merdijana Sadovic iz Haga (TU Br 404, 29-apr-05)
By

“Zaista mi je tesko prisjetiti se nekih stvari”, izjavio je Mirsad Kuralic, koji zbog onoga sto je dozivio 1992. ima i ozbiljnih psiholoskih problema. “Ali, sto se tice onoga sto se dogadjalo u logorima, to se ne moze izbrisati iz mog pamcenja.”


Kuralic se pred sudom pojavio kao svjedok optuzbe u postupku koji se vodi protiv Krajisnika, kome se, kao bivsem predsjedniku parlamenta bosanskih Srba, sudi po osam tocaka optuznice koja ga tereti za ratne zlocine, ukljucujuci i genocid. Optuzeni je tokom bosanskog rata navodno sudjelovao u planiranju protjerivanja muslimanskog i hrvatskog stanovnistva s onih podrucja koja su bila pretezno naseljena Srbima.


Tuzioci tvrde da se radilo o strategiji koja je podrazumijevala pritvaranje i zlostavljanje vise tisuca civila u nekoliko desetina zatvorskih logora.


Predsjedavajuci sudac Alfons Ori (Alphons Orie) saopcio je ovoga tjedna da dokazni postupak optuzbe mora biti okoncan do 22. srpnja/jula, kako bi potom i obrana pocela izvoditi svjedoke. S tim u vezi, Ori je najavio i da bi na ovom sudjenju, koje je pocelo u veljaci/februaru, presuda trebala biti izrecena najkasnije u travnju/aprilu 2006.


Metalski radnik iz Kalesije (gradica nadomak Zvornika) djelovao je toliko istraumatizirano onim sto je osobno dozivio i cemu je prisustvovao, da su se tuzioci – u nastojanju da ga postede daljeg uznemiravanja – svjesno ogranicili iskljucivo na sustinu.


Prvo su procitali sazetak izjave koju je Kuralic dao istraziteljima Tribunala u lipnju/junu 1996., a u kojoj tvrdi da su ga srpske snage zarobile prilikom oruzane akcije izvidjanja u svibnju/maju 1992., svega mjesec dana nakon sto je stupio u redove bosanske vojske.


Odveden je na zapovjedno mjesto, u Memice, gdje je “pretucen, izboden”, i gdje su mu na licu i nozi nanesene posjekotine, kao i “opekotine od cigareta”.


Kuralic je prvo dva mjeseca proveo u zatvorskom logoru Vlasenica, gdje je “svakodnevno tucen i zlostavljan”, da bi potom bio prebacen u logor Batkovic (opcina Bijeljina), gdje je smjesten u skladiste u kojem je boravilo oko 1.800 muslimanskih i hrvatskih zatocenika.


Svjedok je u izjavi naveo kako je zajedno s jos devetoricom Muslimana bio podvrgnut “posebno okrutnom tretmanu”, sto je znacilo da je “tucen najmanje tri puta dnevno”, te da je ponekad bio “prisiljavan tuci druge ili s njima imati seksualne odnose”. Prema njegovim rijecima, sve se to obicno dogadjalo u prisustvu ostalih zatvorenika.


Kuralic smatra da je grupa kojoj je pripadao takav tretman imala zbog toga sto se uglavnom radilo o muslimanskim vojnicima: “Zvali su nas Alijinim borcima, vojnicima koji ratuju protiv Republike Srpske.”


U Kuralicevoj izjavi takodjer stoji i da su, dok je tokom kolovoza/augusta u Batkovicu Crveni kriz popisivao zatvorenike, pripadnici njegove “desetoclane grupe, zajedno s nekolicinom najmladjih i najstarijih zatvorenika, bili izvedeni iz logora i sakriveni u sumi ili po okolnim supama”.


“Ocigledno, morali su nas sakriti od ociju javnosti, jer nisu smjeli pokazati u kakvom smo stanju”, objasnio je Kuralic pred sudom.


Dodao je i kako se – tokom mjesec dana koje je proveo u Batkovicu – ista stvar ponavljala “pet ili sest puta”, odnosno “uvijek kada bi se pojavio Crveni kriz ili novinari”.


U rujnu/septembru Kuralic je prebacen u jedan hangar u Doboju, gdje je zajedno s ostalim nesrpskim zatvorenicima redovno premlacivan i prisiljavan na tezak fizicki rad. Prilikom kopanja rovova na prvoj borbenoj liniji, on je u sijecnju/januaru 1993. bio ranjen i potom hospitaliziran.


Na kraju je, 21. travnja/aprila 1993. godine – poslije jedne od razmjena zarobljenika – ipak pusten na slobodu.


Kuralic je sucima potvrdio da se jos lijeci od fizickih i psihickih posljedica patnji koje je pretrpio u zarobljenistvu, ukljucujuci i post-traumatski stres.


Poslije njega svjedocio je i istaknuti muslimanski biznismen Izet Mehinagic. Potonji je svjedok podrzao one navode iz optuznice koji se ticu nacina na koji su srpske snage uspostavile vojnu kontrolu nad bosanskim gradovima.


Mehinagic je prije rata bio direktor velike gradjevinske kompanije u Zvorniku, pa se u tom istocnobosanskom gradu zatekao i u travnju/aprilu 1992., kada su srpske snage muslimanskom stanovnistvu naredile da predaju oruzje. Nakon sto je naredba odbijena, uslijedio je napad u kojem je na srpskoj strani sudjelovala i Jugoslavenska narodna armija (JNA).


Tuzioci tvrde da je to bila uobicajena praksa u onim dijelovima Bosne u kojima su Srbi predstavljali vecinu, odnosno da je prije zauzimanja svakog grada muslimanskom stanovnistvu bio upucivan spomenuti ultimatum.


Mehinagic je osim toga potvrdio i da je napad na Zvornik predvodio zloglasni zapovjednik srpskih paravojnih formacija – Zeljko Raznatovic, poznatiji kao “Arkan”.


Prije dva tjedna novinar Sead Omeragic ispricao je kako su, samo nekoliko dana prije napada na Zvornik, Arkanove jedinice zauzele i Bijeljinu (grad u sjeveroistocnoj Bosni), te kako su tom prilikom Muslimani i Hrvati bili protjerani ili ubijeni.


Mehinagic je pak potvrdio da je JNA u Zvorniku sudjelovala i u zlocinima, cime je on osobno – kako je izjavio – bio sokiran.


U optuznici protiv Krajisnika navodi se kako su, samo mjesec dana nakon napada na Zvornik, jedinice JNA koje su ostale na teritoriji Bosne bile stavljene pod zapovjednistvo novoformirane Vojske Republike Srpske (VRS).


Nastavak sudjenja zakazan je za 9. svibnja/maja.


Merdijana Sadovic izvjestava za IWPR iz Haga.