Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA HRONIKA: SUDJENJE ZA GENOCID U PRIJEDORU

Optuzenik potresen svjedocenjem o masakru.
By Mirna Jancic

Svjedok koji je prezivio etnicko ciscenje u opstini Prijedor, kako tvrdi


optuznica, pred sudom je opisao stravicne dogadjaje koji su se odigrali na


fudbalskom stadionu u Ljubiji, gdje je u julu 1992. godine pogubljeno vise


desetina nesrba.


Nermin Karagic svjedocio je prosle sedmice na sudjenju Milomiru Stakicu,


tadasnjem predsjedniku prijedorskog kriznog staba, koji je - kako je


navedeno u optuznici - odobrio planove za unistenje, deportaciju ili


zatocenje lokalnih pripadnika nesrpskih zajednica. Karagiceva prica je


toliko potresla Stakica, da je on vlastitom braniocu sugerisao da odustane


od unakrsnog ispitivanja svjedoka.


Srpske snage zarobile su Karagica - koji je tada imao svega 17 godina -


kada se skrivao zajedno sa svojim ocem i nekolicinom nesrba. Pred sudom je


ispricao kako su svi oni, kao i mnogi drugi zarobljenici, potom odvedeni


na stadion, gdje su ih pretukli ljudi u uniformama jugoslovenske vojske i


pripadnici rezervnog sastava policije. Cuo je pucnjeve, kao i krike


ostalih zatocenika.


Svjedok je ispricao da mu je zatim bilo naredjeno da pomogne pri utovaru


tijela mrtvih zarobljenika u autobus. Jednom od muskaraca koje je nosio je


visilo oko, dok je drugom prakticno bila odrubljena glava. Karagicu se u


mraku pricinilo da je na obezglavljenom tijelu prepoznao plavi dzemper


svog oca, ali nije bio u stanju da to pouzdano potvrdi. Njegov otac nije


prezivio pokolj u Ljubiji.


Oni koji su prezivjeli su zajedno s mrtvima odvezeni izvan grada, na otpad


lokalnog rudnika, gdje im je naredjeno da, po trojica, istovare leseve.


Svaki put nakon sto bi sljedecoj trojici bilo nalozeno da izadju iz


autobusa, zaculi bi se pucnji.


Karagic, koji se nalazio u zadnjem dijelu autobusa, smislio je plan kako


da pobjegne. "Bilo je svejedno da li ce nas ubiti tada ili dok budemo


bjezali", rekao je on. Svjedok je ipak uspio da se spase.


Stakic je takodje optuzen za osnivanje logora za nesrpske zatocenike u


Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. O uslovima koji su vladali u Trnopolju,


protekle je sedmice svjedocio jedan bivsi posmatrac Evropske Zajednice u


Bosni. Ljeta 1992. Carls Meklod je imao brojne sastanke s predstavnicima


lokalnih srpskih vlasti, a obisao je i same pritvorske centre.


Svjedok je potvrdio da Trnopolje nije bilo klasican, ogradjeni zatvor, vec


da je vise licilo na izbjeglicki logor, te da u njemu ni vojska nije bila


onoliko stroga u zavodjenju reda kao sto je bila u ostalim logorima.


Optuzba, medjutim, tvrdi da je izvjestan broj nesrpskih zatocenika stradao


u tom logoru, u periodu od maja do septembra 1992. godine. Oni su odlucili


da ostanu u logoru i tako izbjegnu "kampanji terora koja se u to vrijeme


vodila protiv njihovih maticnih zajednica".


Meklodova zapazanja potvrdjuju da su u citavoj oblasti Srbi imali


povlascen status, te da su proganjani samo nesrbi. U svom izvjestaju o


sastanku sa Stakicem, on je zabiljezio: "Odsustvo srpskih zatocenika [u


logoru] potvrdjuje da tokom trajanja sukoba srpskom stanovnistvu nije


prijetila opasnost."


Sudu su takodje pokazane i fotografije koje je Meklod nacinio tokom svog


putovanja iz Prijedora za Banja Luku, avgusta 1992., a na kojima su se


mogle vidjeti unistene i spaljene kuce. U optuznici se navodi da su, nakon


sto su u aprilu mjesecu zauzeli Prijedor i iz njega proterali Muslimane,


Srbi opljackali i unistili njihove domove kako bi im onemogucili povratak.