Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDSKA HRONIKA: SUDJENJE ZA GENOCID U PRIJEDORU

Svjedok opisuje kako se umiralo u Trnopolju i Omarskoj.
By Mirna Jancic

Zasticeni svjedok "U" je protekle sedmice svjedocio o navodnim zlocinima kojima je bio ocevidac u logoru Trnopolje, koji su srpske vlasti osnovale u sjeverozapadnoj Bosni 1992. Odbrana Milomira Stakica - predsjednika Srpskog kriznog staba u opstini Prijedor, optuzenog za genocid nad nesrpskim stanovnistvom - tvrdi da je Trnopolje bilo zamisljeno kao svojevrsno otvoreno "skloniste" za one koji nisu imali gdje da odu.


Nakon sto su Srbi 24. maja 1992. granatirali svjedokovo selo Kamicani, vojnici u uniformama Jugoslovenske Narodne Armije (JNA) odveli su prezivjele mjestane u Trnopolje. "U" je zajedno sa svojom porodicom prezivio logor i ostao nepovrijedjen, ali tvrdi da je licno prisustvovao ubistvu sestorice ljudi. U optuznici se navodi da je do zatvaranja logora u oktobru 1992. bilo pogubljeno vise stotina pripadnika nesrpskog stanovnistva.


Zasticeni svjedok, ciji je lik bio izoblicen elektronskim putem, izjavio je da je vidio dvojicu policajaca kako ulaze u logor, prilaze jednom muslimanskom zatoceniku i nude mu cigaretu. "U" nije mogao da cuje njihov razgovor, ali je vidio i kako zatvorenik pred oficire dovodi jos petoricu ljudi. Potom se grupa, s rukama podignutim uvis i u pratnji policije, uputila iza zgrade. Petnaestak minuta docnije, "U" je cuo pucnjeve, i nijednog od sestorice ljudi vise nikada nije vidio. Svjedok je pred sudom potvrdio da su u pitanju bila tri para brace iz sela Forici. On je ispricao i kako je nekoliko dana kasnije jednoj grupi zatocenika bilo naredjeno da sahrani njihova tijela izvan logora.


Naredni svjedok, Samir Poljak, imao je 19 godina kada su Srbi zauzeli Prijedor, a govorio je o tome kako je njegovo selo Jakupovici bilo zabarikadirano i napadnuto od strane srpskih snaga. Odbrana tvrdi da je JNA upala u zasjedu u selu, ali Poljak napominje da su ljudi poceli bjezati kada se jedan srpski tenk zaputio u pravcu kuca. Prilikom bjekstva u pravcu hrvatske granice, Poljak je zajedno s nekolicinom ostalih mjestana uhvacen, nakon cega su ih srpske snage odvele u Benkovac, gdje su proveli tri dana zatoceni u WC-ima, uz minimum hrane, dok su neke od njih povremeno izvodili napolje i tukli.


Poljak je zavrsio u logoru Omarska, kojeg su srpske vlasti osnovale pod Stakicevim rukovodstvom. Tamo je, zajedno s jos 150 ljudi - od kojih su se dvojica tu ugusili - bio zatocen u jednoj garazi, gdje tri dana nisu dobili hranu. Poslije deset dana ponovo se susreo sa svojim ocem Zijadom, koji je nesto kasnije bio odveden na saslusanje i nikada se vise nije vratio.


Svjedok je izjavio da su se zivotni uslovi za zatocenike poboljsali nakon sto su zapadni mediji pronasli Omarsku, nakon cega su tamosnje prilike izazvale zgrazanje medjunarodne javnosti. Samo dvije nedjelje docnije logor je zatvoren, dok su zatocenici prebaceni u Trnopolje ili logor Manjaca. Poljak je bio odveden u Manjacu, a potom u logor Batkovici, odakle je oslobodjen u oktobru 1993.


Sudski vjestak optuzbe Eva Tabo je - u ime demografskog tima tuzilastva - posvjedocila da dramaticne promjene u strukturi stanovnistva u ovoj oblasti "potvrdjuju zakljucak da se u Prijedoru u periodu izmedju 1992. i 1995. sprovelo etnicko ciscenje". Prema izvjestaju Taboove, Srbi i Muslimani su 1991. cinili po 43 procenta stanovnistva; godine 1997. Muslimani su pali na jedan procenat, dok je broj Srba porastao na 89 procenata.


Buduci da se za oko 2,500 lica tvrdi da su nestala ili mrtva, Tabo je zakljucila da su Muslimani i Hrvati - pogotovo oni obrazovaniji - "bili izlozeni znatno vecem riziku da nestanu nego Srbi". Optuzba navodi da je tokom progona nesrpskog stanovnistva u ovoj oblasti na meti bilo narocito muslimansko "rukovodstvo".