SUDSKA HRONIKA: SUDJENJE ZA GENOCID U PRIJEDORU

Po isteku ljetne pauze, prosle sedmice je nastavljeno sudjenje Milomiru Stakicu: pred sudom su se pojavila dva svjedoka optuzbe koji su tokom bosanskog rata izvjesno vrijeme proveli u srpskim logorima. Stakic je, kao tadasnji predsjednik prijedorskog Srpskog kriznog staba u sjevernoj Bosni, optuzen za genocid nad nesrpskim stanovnistvom u pomenutoj oblasti, kao i za osnivanje logora u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu.

Jusuf Arifagic, koji je boravio u sva tri logora, govorio je pred sudom o masakru koji se - tokom noci, 24. jula 1992. - odigrao u zloglasnoj sobi br. 3 u Keratermu. On je rekao da su tamosnji zatocenici te noci bili odvedeni u druge sobe, dok je na njihovo mjesto pristiglo otprilike 200 novih zatvorenika.

Ispred vrata su bila postavljena dva mitraljeza i reflektori, a Arifagic kaze da je - prije nego sto su se zaculi rafali i krici - cuo i zvuke automobila i nekakvog meteza. "Dogadjalo se nesto stravicno i haoticno, sto smo mogli samo da slusamo, s obzirom da smo bili zatoceni u sobi br. 2 - gdje smo cekali da se i nama dogodi isto", rekao je svjedok.

Sljedeceg jutra, kada su strazari "dobrovoljcima koji se ne plase smrti" nalozili da utovare leseve u vozila, Arifagic je vidio jedan kamion kako prolazi kroz kapiju logora. Kamion je bio pretrpan ljudskim tijelima a iz njega je kapala krv. "Taj prizor sam pokusao da izbrisem iz pamcenja, ali to je nemoguce, shvatio da moram da zivim s tim", kaze svjedok.

Prema njegovim rijecima, posljednji kamion prepun leseva odvezao je i "dobrovoljce" koji su utovarili tijela. Od tada im se gubi svaki trag. Ljudi koji su poginuli u sobi br. 3 bili su Muslimani iz prijedorskih sela Hambarine, Carakovo, Rakovcani, Rizvanovici i Biscani.

Protiv Stakica je protekle sedmice svjedocio i zasticeni svjedok iz Biscana, koji je opisao nacin na koji je Srpska demokratska stranka (SDS), proljeca 1992., preuzela vlast u pomenutoj oblasti. Najprije su izolovali pretezno muslimanska sela, a kasnije ce taj region postati simbol etnickog ciscenja.

Jedinice tadasnje Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), kao i srpske paravojne formacije su upale u sela - tvrdeci da njihovo stanovnistvo nije ispunilo ultimatum za predaju oruzja. Vojska je okupila seljane i zapocela kampanju nasilja i ubijanja. Svjedok je izjavio da on i njegov otac nisu imali nikakvu predstavu o onome sto se dogadjalo, te da su smatrali da nemaju razloga za strah buduci da nisu ucinilli nista lose. Prisjetio se i jednog prizora licne osvete: srpski vojnik prozvao je lokalnog muslimanskog policajca, Mirhada Mrkalja, i upitao ga: "Sjecas li se kad si mi oduzeo vozacku dozvolu?" Mrkalj je potom odveden u nepoznatom pravcu i od tada mu se gubi svaki trag.

Okupljeni Muslimani su bili prisiljeni da formiraju dvije kolone i da tako sacekaju autobuse. Cekajuci autobus i osvrcuci se oko sebe, svjedok - koji ce nakon svega zavrsiti u Trnopolju - primijetio je da na tlu leze ubijena tijela mnogih njegovih susjeda.