Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDJENJE MILOSEVICU: SJECANJE SVJEDOKA KOJI JE PREZIVIO POGUBLJENJE

Svjedok je iznio podatke o stravicnom masakru nad zarobljenicima nakon pada srebrenicke enklave
By Emir Suljagic

Jedan mladic iz Srebrenice, koji je u srpnju/julu 1995. prezivio masovno pogubljenje, svjedocio je na sudjenju Vidoju Blagojevicu i Draganu Jokicu. Rijec je o oficirima vojske bosanskih Srba, optuzenim za planiranje ubojstva vise od 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka.


Ovaj zasticeni svjedok - koji se na sudu pojavio pod sifrom P-111 - imao je svega 17 godina u vrijeme kada su bosanski Srbi zauzeli grad koji je do tog trenutka predstavljao takozvanu zasticenu zonu Ujedinjenih naroda.


Tokom dvodnevnog svjedocenja, ta osoba - ciji nam je izgled ostao nepoznat - iznijela je neke od najstravicnijih pojedinosti koje se ticu srebrenickog masakra.


Zapovjednik Bratunacke brigade (Blagojevic) i zapovjednik inzenjerije Zvornicke brigade (Jokic) optuzeni su za genocid, zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja ratovanja.


P-111 je pred sudom ispricao kako se od obitelji rastao 11. srpnja/jula, odnosno onog dana kada je Srebrenica pala u srpske ruke. Majka mu je, zajedno s njegove tri sestre, krenula ka Potocarima. Nadale su se da ce u tamosnjoj nizozemskoj bazi UN-a biti sigurne.


Svjedok se pak, zajedno s ocem, uputio ka sjeveru, krecuci se u koloni u kojoj se nalazilo oko 15.000 muskaraca i djecaka - koliko ih je ukupno pokusalo da se kroz sumu probije do teritorije pod nadtorom bosanske vlade.


Neposredno posto je kolona napustila selo Jaglice, svjedok se odvojio od oca. "Vise ga nikada nisam vidio", izjavio je P-111.


Medjutim, iste noci sreo je svog strica, pokusavajuci preostali dio putovanja provesti u njegovom drustvu.


Vec sljedeceg dana (13. srpnja/jula) njihovu su grupu opkolile srpske snage, koje su ih oko 10 sati prije podne pozvale da se predaju. Poslije petosatnog vijecanja, citava grupa - u kojoj se nalazio i veliki broj ranjenika - odlucila je prihvatiti spomenuti poziv.


"Srbi su nam rekli da ce prema nama postupati u skladu sa Zenevskom konvencijom", prisjetio se P-111.


Nakon sto su izasli iz sume noseci ranjenike, srpski su im vojnici naredili da predaju sve sto su ponijeli sa sobom. "Najvise su inzistirali na novcu", rekao je svjedok.


P-111 tvrdi da u pocetku nije bilo nikakvog maltretiranja, jer su se vojnici prvo htjeli uvjeriti da su im se svi oni koji su se krili u sumi zaista predali.


Upravo u vrijeme predaje, kraj njih je prosla citava kolona autobusa i kamiona kojima su iz Potocara prevozeni zene i djeca. "Mnogi od nas prepoznali su one koji su se nalazili u autobusima", izjavio je svjedok. "Vidio sam i svoju bivsu djevojku, koja je virila iz kamiona."


Muskarci su potom bili sprovedeni do jedne poljane u selu Sandici, na putu Bratunac - Konjevic Polje. Tamo je bio tenk na kojem je cirilicom bilo napisano "Kraljica smrti".


Jedan srpski vojnik, stojeci ispred tog tenka, zarobljenicima je odrzao i govor. "Nisam slusao pazljivo, jer sam - kao i svi ostali - bio deprimiran", izjavio je svjedok na sudu.


Ono cega se ipak sjeca, jeste okolnost da je taj vojnik bio u uniformi i da je imao maramicu. Rekao je da je iz Srbije i da ce zajedno sa svojim ljudima paziti na zarobljenike, te da ce ih u tome poslije nekog vremena zamijeniti druga grupa vojnika.


"Kazao nam je da cemo biti odvedeni u Bratunac, ali da necemo dobiti veceru. Te rijeci je izgovorio kao da nam se ruga", kaze P-111. "Znao je da nam ona nece biti potrebna."


Trojici djecaka, mladjim od 15 godina, su srpski vojnici zatim naredili da napuste grupu i ukrcaju se u autobus koji je u tom trenutku prolazio poljem. Jos je jedan djecak, koji je imao svega 13 godina, upitao smije li poci s njima. Vojnici mu to, sjeca se P-111, nisu dopustili.


Valjda u nadi da ce djecaci biti prebaceni na sigurno mjesto, stric je svjedoku rekao da i on krene u autobus zajedno s djecacima. Svjedok se nije usudio, jer je - kaze - bio preplasen.


Nedugo potom, stigla je i nova grupa srpskih vojnika. Oni su zarobljenike prisilili da legnu potrbuske i da uzvikuju "Zivio kralj!" i "Zivjela Srbija!". Sve je to potrajalo nekoliko sati, dok najzad nije pao mrak.


Te noci u neposrednoj blizini poljane zaustavila se kolona kamiona. Zarobljenicima je jos jednom bilo naredjeno da se trcecim korakom ukrcaju.


"Mnogi se nisu mogli popeti, neki su premlacivani, drugi su padali", rekao je svjedok. Ali je ukrcavanje potrajalo sve dok je u kamionima bilo mjesta. Na kraju su zarobljenici doslovce lezali jedni preko drugih.


Vojnici su im rekli da ce biti odvezeni u Bijeljinu, u logor za ratne zarobljenike, te da ce poslije svega biti razmijenjeni. Noc su proveli u Bratuncu, a da nisu ni izasli iz kamiona. Nekoliko puta su trazili vodu, ali im je vojnici - kako je svjedok potvrdio na sudu - nisu dali.


Ujutro su se, nakon polaska, kamioni zaustavili vec na bratunackoj periferiji. P-111 tvrdi da im se svima cinilo da se oko njih zivot odvija sasvim uobicajenim tokom. "Pored nasih kamiona prolazili su ljudi, djeca su vozila bicikle", rekao je svjedok.


Nakon dvosatnog ili trosatnog cekanja po najvecem suncu, strazari su prebacili cerade preko kamiona i konvoj je ponovo krenuo. Zatvorenici su tek tada shvatili da ih zapravo ne vode u Bijeljinu, nego u Zvornik.


Voznja je potrajala nekoliko sati, a onda su se kamioni ponovo zaustavili. Konacno su vojnici zatvorenicima naredili da se iskrcaju. Uz batine, sproveli su ih do obliznje skolske zgrade.


P-111 dospio je do ucionice koja se nalazila na katu, na samom kraju dugog hodnika. "Tu je bilo jos vise ljudi nego u kamionu, bili smo zedni, i bio sam uprljan mokracom", rekao je on.


Kasnije su im vojnici dali vodu, ali je kolicina bila neznatna. "Jedan od njih je isao od covjeka do covjeka, mi bismo podigli glave i otvorili usta, a on bi nam sipao po kapljicu vode", kazao je svjedok.


Ucionica je bila pretrpana. Kada se jedan od zarobljenika pridigao s poda kako bi otvorio prozor, srpski strazar je spolja otvorio vatru. "Staklo se srucilo na nas, i petorica ili sestorica su bili ranjeni ili iseceni", prisjetio se P-111.


Te veceri, odmah posto je pao mrak, vojnici su - prema rijecima svjedoka - iz drugih prostorija poceli odvoditi zarobljenike. U svakoj grupi bilo je po pet ljudi, i sve vrijeme se cula vatra iz automatskog naoruzanja.


"A onda je netko otvorio vrata i rekao nam da je i na nas dosao red", izjavio je svjedok.


Svima im je bilo jasno da su izvedeni ljudi bili pogubljeni, ali je izgledalo da u samoj skoli nitko nije bio u stanju poduzeti bilo sto cime bi se suprotstavio onome sto ih je cekalo.


"Neko je predlozio da svi potrcimo ka izlazu i tako izguramo strazare, ali nitko nije pristao na to", rekao je P-111. "Pitao sam svog strica mozemo li izaci u istoj grupi, a on je rekao da ne bi trebalo to da cinimo."


Uskoro je P-111 bio odveden u drugu ucionicu. Tamo mu je bilo naredjeno da skine odjecu, ukljucujuci i carape. Svim zatvorenicima ruke su bile vezane na ledjima. Potom su im vojnici naredili da podju niz stepenice i udju u kamion koji je bio parkiran ispred skole.


Deset minuta nakon polaska, kamion se zaustavio. Vojnici su im - po vec uhodanom redoslijedu poteza - naredili da se iskrcaju. Ali, nitko nije zelio izaci iz vozila. "Krili smo se jedan iza drugog, kako bismo dobili jos po koju sekundu", rekao je P-111.


"Postrojili su nas i rekli nam da legnemo."


Nakon sto su to ucinili, vojnici su otvorili vatru.


Vecina zarobljenika je na licu mjesta izdahnula. P-111 je bio ranjen u stopalo, ruku i grudi. Usprkos nepodnosljivom bolu, uspio je ostati necujan. Covjek koji je lezao do njega takodjer je u prvi mah prezivio pogubljenje, ali su ga, nakon sto je poceo zapomagati, vojnici ipak ubili.


"Tada sam ispred svog lica spazio vojnicku cizmu. Vojnik je ubio momka pored mene i potom otisao", rekao je P-111.


Pucnjava se nastavila tokom veceg dijela noci. Svuda oko buduceg svjedoka lezali su ubijeni ljudi, dok se on pravio da je mrtav. "Zeleo sam umrijeti, toliko me je boljelo. Zelio sam da me dokrajce, ali nisam imao hrabrosti pozovati ih da to ucine", prisjetio se on.


Kada su vojnici otisli, svjedok je zacuo glas s drugog kraja poljane. P-111 se odazvao, uzviknuvsi da je i on prezivio - ali je bio isuvise preplasen da bi se pomakao.


Napokon se otkotrljao preko mase bezivotnih tijela, kako bi se pridruzio zarobljeniku koji je, poput njega, prezivio masakr. "On mi je pomogao da odvezem ruke, jer je konopac kojim su me vezali bio labav", rekao je on.


Nakon toga i P-111 pokusao je pomoci tom covjeku, ali je upravo tada na poljanu stigao jedan kamion. Dvojica prezivjelih pritajila su se u jarku, a ujutro su se - posto su srpski vojnici pokupili leseve i utovarili ih u kamion - uspjeli iskrasti i pobjeci u sumu.


Posle cetvorodnevnog lutanja, nekako su uspjeli probiti se do okoline Tuzle, odnosno teritorije koja se nalazila pod nadzorom bosanske vlade.


"Htio sam odustati, ali se taj covjek stalno vracao po mene i molio me da nastavim dalje", rekao je P-111. "Tako mi je spasio zivot."


Emir Suljagic je izvjestitelj IWPR-a iz Haga.