Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SUDJENJE MILOSEVICU: MARIONETSKE DRZAVE 'FINANCIRANE IZ BEOGRADA'

Svjedok tvrdi da je, zbog pomaganja onih podrucja Bosne i Hrvatske nad kojima su kontrolu imali Srbi, rezim stampao novac bez pokrica
By Emir Suljagic

Srbija je u Milosevicevo vrijeme pruzala izravnu financijsku pomoc srpskim republikama u Bosni i Hrvatskoj, s ciljem da one ostvare punu samostalnost - receno je proteklog tjedna pred Tribunalom za ratne zlocine.


Morten Torkildsen (Morten Torkildsen), ekspertski svjedok optuzbe na sudjenju Slobodanu Milosevicu, opisao je nacin na koji se, nakon izbijanja rata 1992. novac poceo slivati, kako u Republiku Srpsku (RS) u Bosni, tako i u Republiku Srpsku Krajinu (RSK) u Hrvatskoj.


Upucivanje gotovog novca srpskim marionetskim rezimima okoncalo se tek kad je Beograd prestao stampati pare, buduci da je time bila izazivana hiperinflacija.


"Kada je u sijecnju/januaru 1994. obustavljeno stampanje novca, postalo je ocigledno da ce pomoc RS-u i RSK-u biti umanjena", rekao je Torkildsen.


Oficiri iz sastava Vojske Republike Srpske (VRS) placu nisu dobivali iz Bosne, nego iz Beograda. S tom se praksom, prema Torkildsenovim rijecima, nastavilo sve do 2002.


Tuzilastvo je Torkildsena angaziralo prije dvije godine. On se od tada bavio proucavanjem dosijea od deset tisuca stampanih stranica, koji se odnosi na financijske transakcije izmedju Srbije i njene maticne drzave Jugoslavije na jednoj, te RS-a i RSK-a na drugoj strani.


Ovim svjedocenjem tuzilastvo namjerava dokazati da je Milosevic, iako se prvo nalazio na polozaju predsjednika Srbije, a zatim Jugoslavije - sto znaci da nije imao nikakva formalna ovlastenja - fakticki u potpunosti kontrolirao pobunjenicke drzave, jer je bio njihov glavni financijer.


Torkildsen tvrdi da su oba entiteta zavisila iskljucivo od darezljivosti Beograda. "Nikakav drugi vanjski izvor financiranja RS-a, niti RSK-a nije mi poznat", rekao je on.


Ovaj put Milosevic se branio na prilicno neobican nacin. Naime, potvrdio je prethodno iznijete teze: "Nije sporno da su RS i RSK od Jugoslavije, to jest Srbije i Crne Gore, zatrazile pomoc. Nije sporno ni da im je ta pomoc pruzena. Od koga bi je inace trazili?"


Bila je to jedina stvar oko koje su se tokom maratonskog, troiposatnog unakrsnog ispitivanja suglasili Milosevic i svjedok.


Torkildsen je rekao da je njegovo istrazivanje pokazalo da je postojao "jedinstven financijski plan" na osnovu kojeg su bila osiguravana novcana sredstva za sve tri vojske - Vojsku Jugoslavije (VJ), VRS i vojsku RSK-a.


Taj se plan ostvarivao pocevsi od 1990., kada je u Jugoslaviji zapoceto prekomjerno stampanje novca. Osamdeset posto te novcane mase bilo je troseno na vojni budzet.


Nisu time bas svi bili zadovoljni: tadasnji savezni premijer Ante Markovic zbog toga je cak podnio ostavku, napominjuci da ekonomija nece izdrzati taj pritisak i da ce to dovesti do hiperinflacije.


Svjedok je potvrdio da ipak ne postoje nikakvi dokazi da je Milosevic - kao tadasnji predsjednik Srbije, odnosno najvece jugoslavenske republike - podrzao spomenuti plan.


Zapisnici s tadasnjih sastanaka jugoslavenskog predsjednistva pokazuju da se Milosevic tom planu usprotivio, te da je glasao protiv s ciljem da se snizi iznos takozvanih obaveznih rezervi komercijalnih banaka.


Postojanje tih rezervi znacilo je da je svjez novac mogao biti stampan samo ukoliko ima nekakvo pokrice - recimo, u stranoj valuti ili zlatu.


Torkildsen je izjavio da je stampanje novcanica predstavljalo jedan od osnovnih nacina kojima je Beograd financijski pomagao ona podrucja u Bosni i Hrvatskoj koja su bile pod srpskom kontrolom.


Umjesto izravnog i bespovratnog davanja novca Narodna banka Jugoslavije (NBJ) kasnije je, prakticirala razne pozajmice centralnim bankama RS-a i RSK-a.


Transfer financijskih sredstava, pokazuje dokumentacija, u jednoj je prilici dostigao iznos od dvije milijarde dinara za podrucja Banja Luke i Bijeljine, milijun dinara za Zvornik i Trebinje, te pet stotina milijuna za Focu i Sokolac.


U pitanju je novac koji nije imao nikakvog pokrica, uslijed cega je vrijednost dinara drasticno opadala.


U dokumentu od 30. rujna/septembra 1993. jugoslavensko Ministarstvo obrane saopcava da je za svrhe pomoci RSK-u osiguralo iznos od 480 milijardi dinara, sto je suma koja je tada vrijedela oko 5,6 milijuna njemackih maraka.


Torkildsen je zakljucio da je Milosevic osobno sudjelovao u donosenju odluke o pruzanju financijske podrske Srbima u Hrvatskoj i Bosni.


Svjedok je opisao i nacin na koji je optuzeni u jednoj prilici spomenutim oblastima pruzio vojnu pomoc.


Jugoslavenska vojska je 1992. godine sva svoja skladista vojne tehnike, koja su se nalazila u Bosni, prepustila Srbima.


Torkildsen je ukazao i na skupstinski izvjestaj u kome se navode rijeci tadasnjeg zapovjednika VRS-a, Ratka Mladica: "Nasa vojska je jedna od rijetkih u povijesti koja je oslobodilacki rat pocela s vrlo solidnom materijalnom bazom."


Torkildsen je takodjer otkrio kako je u studenom/novembru 1992. - na sastanku koji je u kabinetu srpskog predsjednika odrzan s tadasnjim predsjednikom RSK-a Goranom Hadzicem i ministrom unutrasnjih poslova Milanom Marticem - Milosevic podrzao plan obrane srpskog entiteta. On je tom prilikom obecao da ce se pobrinuti da federalne snage pruze svu neophodnu podrsku vojnom i civilnom osoblju koje je ostalo u Krajini.


Svjedok je pokazao i pismo koje je u lipnju/junu 1993. Milosevicu uputio Hadzic, a koje sadrzi dug popis vojne opreme ciju je isporuku tom prilikom zatrazio tadasnji predsjednik RSK-a.


Pismo se zavrsava molbom Milosevicu da "upotrijebi svu svoju vlast i utjecaj" kako bi ispunio "nase zahtjeve".


Tokom iznosenja dokaza, Torkildsen se takodjer pozvao i na iskaze Milosevica.


U travnju/aprilu 2001., Milosevic je - nasavsi se u beogradskom zatvoru zbog optuzbi za pronevjeru - dao izjavu u kojoj je rekao da je navodno ukradeni novac zapravo bio poslan kao pomoc vojskama RS-a i RSK-a.


Tokom unakrsnog ispitivanja, Milosevic je isticao da se optuzba za pronevjeru odnosila na novac koji je spomenutim vojskama poslat 1994. i 1995. - a ne 1992. i 1993., kada su se odigrali ratni zlocini za koje ga se tereti.


Ali, ni to nije bilo sve: Milosevic je uporno tvrdio da je novac bio davan kao pomoc, te da on sam ni na koji nacin nije utjecao na njegovo trosenje. "Tko odlucuje kako ce pomoc biti utrosena: oni koji je daju ili oni kojima je namijenjena?", zapitao je.


Medjutim, ni Torkildsen mu nije ostao duzan: "Onima koji su slali pomoc moralo je biti jasno da ce njen veliki dio biti upotrijebljen za vojsku."


Emir Suljagic je izvjestac IWPR-a iz Haga.