Spiskovi 'ratnih zlocinaca' uznemiravaju Srbe

U Hrvatskoj danas svatko - bez valjanih dokaza - moze sastaviti popis ratnih zlocinaca, Srba, objaviti ga u knjizi ili na Internetu, a da za to pravno ne odgovara. To onda vodi pritisku na lokalne Srbe da se isele, ili na one koji bi da se vrate u Hrvatsku, da od povratka odustanu.

Vukovarski odvjetnik Radovan Krstic, jedan je od onih, medju tisucama drugih imena pripadnika srpske nacionalnosti, kojemu se dogodilo da mu se ime pojavi kao "zlocinacko", u knjizi "Ratni zlocini srpskih vojnih i paravojnih postrojbi u hrvatskom Podunavlju 1991 - 1995" .

Uz njegovo ime, osim da je osumnjicen za ratni zlocin, stoji i da je bio predsjednik prijekog suda u Vukovaru u oktobru i novembru 1991. godine.

Sadrzaj spomenute knjige, koja ima 80 stranica velikog formata, u potpunosti je prenesen i na Internet stranici www.ljubija.hr, ciji je vlasnik Udruga Hrvata prognanika iz Prijedora, iz Bosne i Hercegovine.

Krstic je sve vrijeme rata, do pada tog grada 18. novembra 1991.godine proveo u Vukovaru i ostao u njemu kada je nakon zavrsetka mirne reintegracije 18. januara 1998. godine onamo ponovno usla hrvatska vlast. On nije imao nikakvih problema s hrvatskim pravosudjem ni policijom. Dobio je hrvatske dokumente, a obnovljen mu je u ratu devastirani stan.

Zeleci da spere ljagu sa svoga imena i oslobodi se tako strasne optuzbe kakvo je cinjenje ratnih zlocina, Krstic je podnio kaznenu prijavu protiv vlasnika Internet stranice i uputio je drzavnom tuzitelju.

"Bilo mi je strasno kad su me nazivali poznanici iz Amerike i Njemacke i pitali me kakve sam zlocine cinio u Vukovaru. A ja ne samo sto nisam pocinio nikakav zlocin, vec sam 1991. uradio sve sto sam mogao da do rata izmedju Hrvata i Srba ne dodje", kaze za IWPR Radovan Krstic

On kaze da je bio jedan od pregovaraca sa JNA. Kad je Vukovar pao nastojao je spasiti neke Hrvate, a u zatvoru u Beogradu posjecivao je Marina Vidica, predstavnika hrvatske Vlade za Vukovar. Vidica je nakon pada Vukovara uhapsila JNA i drzala ga u beogradskom zatvoru gdje mu se trebalo suditi. No, do sudjenja nije doslo jer je oslobodjen u razmjeni zarobljenika koja je kasnije uslijedila.

Marin Vidic, danas zaposlen u Croatia osiguranju u Zagrebu, potvrdjuje Krsticeve rijeci: "Poznajem dobro tog covjeka i znam da nema nikakve veze s ratnim zlocinom. Zajedno sa mnom, te s danasnjim gradonacelnikom Vukovara Vladimirom Stenglom pregovarao je krajem ljeta 1991. sa JNA. Smijesne su optuzbe da je Krstic bio predsjednik prijekog suda u Vukovaru u oktobru i novembru 1991. Grad su u to vrijeme drzale hrvatske snage i nikakvog srpskog prijekog suda ondje nije bilo".

Vidic potvrdjuje i da ga je Krstic posjecivao u beogradskom vojnom zatvoru i da je bilo dogovoreno da ga brani na sudu.

Kaznena prijava koju je Krstic uputio protiv vlasnika spomenute Internet stranice zavrsila je u opcinskom tuzilastvu u Vukovaru.

Ali, kako kaze opcinski tuzitelj u Vukovaru, Zlatko Jaric, prijava ce biti odbacena. On je rekao: "Policija je istrazila sve Krsticeve navode i oni su tocni. No, kako ne mozemo dokazati da su vlasnici Internet sajta na kojem se nalazi popis s tisucu imena ljudi osumnjicenih za ratni zlocin, a medju njima je i Krsticevo, svjesno iznijeli neistinu, kaznenu prijavu necemo podici".

Jaric kaze da nema potvrde da je ta informacija uznemirila veliki broj ljudi, sto bi bilo drugo obiljezje kaznenog djela. Krsticu ostaje da pravdu potrazi na drugi nacin - privatnom sudskom parnicom.

No, Milos Vojnovic, jedan od lidera srpske manjine u Vukovaru kaze da je popis "ratnih zlocinaca" na Internetu itekako uzbudio tamosnje Srbe.

On smatra je da je rec o nastavku politike iz vremena Tudjmanove stranke, Hrvatske demokratske zajednice, HDZ, kad se Srbe na taj nacin psiholoski pritiskalo da se isele iz Hrvatske.

"Ako stavite posve nevine ljude na popis ratnih zlocinaca, nikakav zakon o amnestiji kojeg je Hrvatska donijela, nece te ljude sprijeciti da odu", kaze Vojnovic.

Knjiga iz koje su na Internet sajt prenesena imena vise od tisucu Srba pod optuzbom za ratni zlocin, objavljena je u Vinkovcima 1997. godine. Na knjizi pise da ju je izdao Centar za dokumentaciju o Domovinskom ratu. No, takav centar u Vinkovcima ne postoji.

Na knjizi nema ni imena autora, ni stamparije u kojoj je tiskana. Nitko ne zna tko je njen stvarni izdavac.

Vrijeme u kojem se knjiga pojavila (1997.) posebno je indikativno. Bilo je to pred kraj zavrsetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, posljednjeg dijela nekadasnje Republike Srpske Krajine, dijela Hrvatske kojeg su od 1991. drzali pobunjeni Srbi.

Zadatak takve knjige - a izdano ih je jos nekoliko, u kojima su popisani "ratni zlocinci" iz drugih dijelova nekadasnje Krajine, bio je pritisak na Srbe da napuste Hrvatsku. Vjeruje se da je iza svega stajala Tudjmanova vlast koja je financirala njihovo izdavanje, a kako je Hrvatska pred medjunarodnom zajednicom htjela pokazati da vodi politiku pomirenja i oprosta prema Srbima, sakrivena su imena autora i stvarnih izdavaca knjiga.

Vlasnici Internet sajta nisu zeljeli razgovarati s novinarima i odgovoriti na pitanje zasto su stavili stotine imena Srba pod optuzbom za ratni zlocin i zasto su i po cijem nalogu preuzeli posao kojim se jedino moze baviti policija i sud. No, kako je rijec o jednoj od bezbroj veteranskih i prognanickih udruga, koje se i danas zestoko protive ravnopravnom tretmanu Srba u Hrvatskoj, ocito je da oni samo nastavljaju politiku koja je za vrijeme Tudjmanove vladavine bila oficijelna.

Iako sadasnja vlast u Hrvatskoj izjavljuje kako vodi drugaciju politiku prema Srbima u Hrvatskoj, kao i prema povratku onih Srba koji se zele vratiti u Hrvatsku, posve je nejasno zasto tolerira one koji i danas prema tom pitanju imaju isti stav kakav je vladao u vrijeme HDZ-a i Franje Tudjmana.

Drago Hedl je urednik IWPR-a u Hrvatskoj.