Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SPECIJALNI IZVJESTAJ: ZASTRASIVANJE SVJEDOKA – VELIKI PROBLEM NA SUDJENJIMA ZA KOSOVO

Oni koji pristanu svjedociti protiv gerilaca iz OVK-a narusavaju dugotrajnu tradiciju lojalnosti i sutnje
By Michael Farquhar

Dok se u Hagu ocekuje pocetak sudjenja bivsem kosovskom premijeru Ramusu Haradinaju (Ramush Haradinaj), sve je ociglednije da se u postupcima protiv ostalih albanskih optuzenika Tribunal suocava s ozbiljnim problemima koji se ticu zastrasivanja svjedoka.


Na poziv haskih tuzilaca, zasticeni svjedok L-96 ispricao je kako je u ljeto 1998. godine, zajedno s ostalim pritvorenicima okrutnog zatvorskog logora u selu Lapusnik, izveden pred streljacki odred Oslobodilacke vojske Kosova (OVK). Bilo je to na jednom proplanku sumovite planine Berisa.


L-96 je pred sudom opisao kako je ipak uspio pobjeci u sumu, i to upravo u trenutku dok su njome odjekivali pucnji i krici.


Na saslusanju se pokazalo da svjedok smatra da sam cin pojavljivanja u Hagu – usprkos cinjenici da njegov identitet nije saopcen javnosti – ujedno predstavlja i pocetak velikih iskusenja.


“Hvala vam . . . [sto] spominjete imena”, otelo mu se nakon sto je branilac tokom unakrsnog ispitivanja neoprezno iznio podatak na temelju kojeg bi mogao biti otkriven njegov identitet. “Mogu vam reci da se sada osjecam vrlo ugrozeno, mnogo vise no ikada ranije.”


Izgleda da svjedocenje na sudjenjima najviseg ranga pred Medjunarodnim sudom za ratne zlocine moze biti itekako stresno iskustvo.


No, nakon sto je prije cetiri mjeseca pocelo i prvo sudjenje bivsim pripadnicima OVK-a, ispostavilo se da se Albanci koji odluce svjedociti suocavaju s pritiscima posebne vrste.


U srpnju/julu 2003., tuzioci su izvijestili da je velikom broju potencijalnih svjedoka u procesu koji se vodi protiv trojice bivsih pripadnika OVK-a optuzenih za zlostavljanje i ubijanje zatocenika u logoru Lapusnik, “u neposrednim kontaktima, porukama ili pozivima” bilo zaprijeceno da ih “ceka osveta ukoliko budu svjedocili”.


Jedan od svjedoka je, po njihovim rijecima, morao cak biti prebacen u inozemstvo nakon sto su iz KFOR-a (tj. medjunarodnih oruzanih snaga pod rukovodstvom NATO-a) stigli podaci da se priprema njegova likvidacija.


U studenome/novembru su tuzioci zahtijevali da se 12 svjedoka u slucaju Lapusnik – s obzirom da je vecina njih izrazila zabrinutost za vlastitu i sigurnost svojih obitelji – pred sudom pojavi uz mjere zastite identiteta.


“Zastrasivanje svjedoka predstavlja ozbiljan problem na citavom podrucju bivse Jugoslavije”, konstatirala je glavna tuziteljica Haskog tribunala, Karla del Ponte (Carla Del Ponte), u govoru koji je istog mjeseca odrzan pred Sjevernoatlanskim vijecem u Briselu. “Ali na Kosovu je vrlo rasprostranjeno, sistematsko i potencijalno smrtonosno.”


Promatraci tvrde kako ugrozenost svjedoka – o kojoj se povodom haskih sudjenja govorilo u vise navrata, ali nikad u tolikoj mjeri kao u slucaju Lapusnik – treba pripisati krhkosti vladavine prava na Kosovu, kao i cinjenici da u sistemu tradicionalnih vrijednosti, na kojima jos uvijek pociva albanska zajednica, posebna mjesta zauzimaju lojalnost, cast i odmazda.


Medjunarodni predstavnici i kosovski Srbi – ukljucujuci i dvojicu koji tvrde da su tokom 1998. bili zatoceni u logoru Lapusnik – osjecaju se dovoljno sigurnima, tako da su se na sudjenju Fatmiru Ljimaju (Fatmiru Limaj), Isaku Muslijuu (Isak Musliu) i Haradinu Balji (Haradin Bala) pojavili bez ikakvih posebnih mjera zastite.


Na drugoj strani, skoro svi dosadasnji albanski svjedoci – uz, zapravo, jedan jedini izuzetak – pripadaju jednoj od dvaju kategorija: ili su to bivsi suborci okrivljenih, koji odbijaju svjedociti sve dok tuzioci ne izdaju obavezujuci nalog; ili je rijec o navodnim zrtvama, koje se pak pojavljuju i svjedoce uz odgovarajuce mjere zastite.


Pokazalo se da prvi tip svjedoka, koji pristaje pojaviti se tek na zahtjev optuzbe, i na svjedocenjima pruza ocekivani otpor. Neki od njih su cak svoje pojavljivanje shvatili kao priliku za izrazavanje divljenja prema optuzenicima i propagiranje uvjerenja da je OVK sve vrijeme trajanja sukoba na Kosovu predstavljala jedinu svjetlu tocku.


Tuzilastvo je u vise navrata bilo nezadovoljno i nastojanjem svjedoka da se distanciraju od vlastitih iskaza datih u nesluzbenim razgovorima s istraziteljima, koji su sadrzavali dokaze protiv optuzenih. Kao njihovi najcesci izgovori pojavljuju se navodni problemi s prevodjenjem, te zbunjenost u pogledu datuma i cinjenica.


Nije sasvim jasno u kojoj mjeri ovakvo ponasanje proistjece iz iskrenog osjecanja solidarnosti koje jos uvijek povezuje bivse pripadnike albanske pobunjenicke vojske, a koliko iz zabrinutosti za vlastitu reputaciju, na koju bi se vrlo negativno odrazilo svako eventualno potvrdjivanje krivice optuzenih.


Potonji bi se fenomen mogao ilustrirati sljedecim primjerom. Nedavno je tuzilac Aleks Vajting (Alex Whiting) jednog od bivsih zapovednika OVK-a – koji je tvrdio da su dokazi koje je iznio u ranijem intervjuu neregularni – upitao je li ikada rekao istrazitelju da se “boji” svjedocenja; a svjedok je to negirao, napominjuci da je samo izrazio zabrinutost zbog mogucnosti da njegov iskaz bude “pogresno shvacen” na Kosovu.


Ostali su albanski svjedoci jos neposrednije izrazili strahovanja za vlastiti zivot.


U sropnju/julu 2003., tuzioci su izvijestili da su prijetnje koje su upucene nekolicini svjedoka toliko ozbiljne da su neki od njih najavili da vise nisu voljni svjedociti.


Osim sto su suci procijenili da 12 svjedoka zasluzuju zastitu, jos 15 njih se u dokumentima o nekim zlocinima (kakvi su, na primjer, otmice koje su vrsili pripadnici OVK-a) spominju iskljucivo pod pseudonimom.


Svjedoci koji su do sada svjedocili pod uz mjere zastite bili su uglavnom zrtve zlocina o kojima se govori u optuznici protiv trojice Albanaca. Dvojica od svega trojice bivsih pripadnika OVK-a (koliko ih se uopce pred sudom pojavilo, i to tek kada im je upucen obavezujuci poziv) takodjer je zeljelo da njihov identitet ne bude otkriven.


Dodatnu potvrdu ozbiljnosti ovog problema predstavlja i okolnost da je proslog listopada/oktobra Ured tuzioca podigao optuznicu protiv Becija Becaja (Beqe Beqaj), rodjaka optuzenog Muslijua, i to upravo zbog pokusaja da dvojicu potencijalnih svjedoka natjera da odustanu od sudjelovanja na sudskom procesu. Becaj je, kako se navodi, bio u telefonskom kontaktu s Muslijuom (koji se nalazi u haskoj pritvorskoj jedinici), a istovremeno je i zastrasivao svjedoke s ciljem da pomogne svom rodjaku i Ljimaju.


Odbijanje velikog broja kosovskih Albanaca da javno svjedoce protiv Ljimaja i ostalih optuzenika nesumnjivo je – izuzev prijetnjama upucenih svjedocima – uzrokovano i opcom atmosferom zastrasivanja koja vlada u medjunarodnom protektoratu.


Na Kosovu su do sada okoncana svega dva sudjenja koja se ticu zlocina sto su ih tokom trajanja sukoba pocinili pripadnici OVK-a. U oba je slucaja nakon izrecenih presuda uslijedio val nasilja – ukljucujuci i ubojstva trojice svjedoka, eksplozije i vandalizam prema lokalnoj policiji, te ubojstvo dvojice policajaca koja su istrazivala ubojstvo jednog svjedoka.


Medju osudjenim pripadnicima OVK-a nalazi se i Idriz Baljaj (Idriz Balaj), koji je u medjuvremenu iz kosovske zatvorske celije prebacen u Hag, gdje ce se suociti s novim optuzbama, jer ce mu se suditi zajedno s bivsim kosovskim premijerom Haradinajem.


No, cak i ukoliko ostavimo po strani umnogome ispolitizirana lokalna sudjenja, u izvjestaju OESS-a o stanju sudskog sistema za razdoblje od travnja 2003. do listiopada 2004. stoji da problem zastrasivanja svjedoka postoji na nacelnom nivou.


Uz navodjenje citavog niza eklatantnih primjera zastrasivanja koji su se – u vezi sa sudjenjima za kidnapiranja, organizirani kriminal i silovanja – odigrali u spomenutom periodu, u doticnom se izvjestaju istice kako sve to “predstavlja tek jedan dio postojecih problema”.


Bet Miler, pravnica pristinskog Centra za borbu protiv kriminala, tvrdi da problem zastrasivanja na Kosovu nije nuzno povezan samo s pitanjem ratnih zlocina, nego da proistjece iz opcih prilika koje su u znaku organiziranog kriminala i nepostivanja zakonskih normi.


Glasnogovornik OESS-a, Sven Lindholm, opisuje kakve su posljedice svega toga: “Ukoliko svjedoci smatraju da ce pomazuci vlastima ugroziti vlastitu ili sigurnost svoje obitelji, vjerojatno nece zeljeti svjedociti zbog straha od odmazde.


“Podrazumijeva se da ce, ukoliko svjedok policiji ili sudu uskrati podatke kojima raspolaze, tuzilastva biti osujecena, te da ce umjesto pravde zavladati princip nekaznjivosti.


“Ukoliko ne postoji mogucnost zastite svjedoka na sudjenju za ubojstvo, cemu da se nadamo kada su u pitanju ratni zlocini?”


Promatraci tvrde i da – usprkos cinjenici da Kosovo predstavlja relativno mali prostor i zajednicu ciji su pripadnici medjusobno tijesno povezani – ovakvom stanju pridonosi i citav niz slozenih kulturoloskih cinilaca.


U izvesnoj je mjeri vec stereotipno govoriti o principima casti i lojalnosti, kao i tradiciji krvne osvete unutar albanske zajednice na Kosovu. Ali jedan od poznavalaca tamosnjih prilika izjavio je za IWPR da sve to jos uvijek jest kosovska realnost.


Po njegovim recima, ta je tradicija utemeljena u povijesti citave regije, koja se oduvijek nalazila na periferiji razlicitih drzava, pa kao takav obicno i nije raspolagala s bilo kakvim solidnijim sistemom vlasti. A kada ljudi nemaju mogucnost da se u cilju otklanjanja nepravdi obrate policiji i sudstvu, veca je vjerojatnoca da ce nastojati uzeti stvari u svoje ruke.


Nas sagovornik, koji je zelio ostati anoniman, ukazuje da je takvo nasljedje – lojalnosti, casti i pravne samozastite – po svemu sudeci jos snaznije ukorijenjeno medju pripadnicima OVK-a, koji uglavnom potjecu iz seoskih sredina i koji su, upravo zbog toga sto su zeljeli stvoriti izrazito “albansku” vojsku, inzistirali na tradicionalizmu.


Lindholm pak u ime OESS-a tvrdi da problem zastrasivanja takodjer proizilazi iz slabosti vazeceg kosovskog programa zastite svjedoka – premda se u posljednje vrijeme cine napori da se i on poboljsa.


Predstavnici Tribunala su iz razumljivih razloga odbili komentarati osjetljivu materiju vezanu za haski sistem zastite svjedoka; pa ipak, ocigledno je da barem neki elementi tog sistema, ukljucujuci program raseljavanja, funkcioniraju nezavisno od kosovskog sudstva.


Izvori iz Medjunarodnog suda napominju kako sve pokusaje zastrasivanja tretiraju krajnje ozbiljno.


“[Cilj zastrasivanja] jeste da se sprijeci sprovodjenje pravde i iznosenje istine . . .”, izjavila je za IWPR predstavnica za stampu haskog tuzilastva Florans Artman (Florence Hartmann).


“Mi, po pravilniku [Tribunala], raspolazemo odgovarajucim instrumentima za prevazilazenje tih problema, koji su prisutni na svim sudjenjima, ali su ovdje [u slucaju Lapusnik] narocito uznemirujuci: pocev od pruzanja zastite i preseljenja, pa do hapsenja i kaznjavanja onih koji ometaju zakonski postupak.”


U sudnici se u svrhe zastite identiteta svjedoka koriste pseudonimi i distorzija lika i glasa, pri cemu postoji i mogucnost da se najosetljivija svjedocenja u cjelini odvijaju iza zatvorenih vrata.


U najtezim slucajevima zastrasivanja, specijalisti Medjunarodnog suda obavljaju akciju preseljenja svjedoka u neku od 11 drzava koje su s Tribunalom potpisale ugovor kojim je regulirana ta mogucnost.


S druge strane, jedan od predstavnika Tribunala izjavio je za IWPR kako i optuznica protiv Becaja ocito predstavlja poruku svima onima koji pokusavaju utjecati na sudjenja. Ukoliko bude proglasen krivim, Becaj – koji je 8. ozujka/marta pusten na slobodu do pocetka sudjenja – moze biti osudjen na kaznu zatvora u trajanju do sedam godina i na novcanu kaznu u iznosu do 100.000 eura.


Naravno da sve to iziskuje dodatno vrijeme i novac. Medjutim, glasnogovornik Tribunala Dzim Lendejl (Jim Landale) izjavio je za IWPR da u najozbiljnijim slucajevima ni to ne predstavlja problem.


“[Pitanje zastrasivanja svjedoka jeste] nesto sto treba biti rjeseno, i sto se zaista i rjesava”, rekao je on. “To se ne smije zanemariti ni zbog kakve eventualne oskudice sredstava. Drugim rijecima, radi se o prioritetu.”


Medjutim, puno toga i dalje zavisi o hrabrosti onih koji – kao zrtve ili ocevici divljackog nasilja pocinjenog tokom kosovskog sukoba – pristaju pojaviti se pred sudom.


Sudeci po onome sto je izjavio tokom svjedocenja, zasticeni svjedok L-96 nema nikakvih iluzija o mogucim posljedicama takve svoje odluke.


“Ucinili smo sve sto je u nasoj moci”, rekao je on sucima, “jer smo dolazeci ovamo vlastite zivote stavili na rizik.”


Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.