Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

SMRT SRPSKOG VOĐE „TRAGIČNA ZA ŽRTVE“

Miloševićeva smrt predstavlja neočekivani završetak suđenja za ratne zločine za koje su mnogi smatrali da je od presudne važnosti za ostvarivanje pravde na Balkanu.
By Michael Farquhar
Nakon četiri godine i beskonačnih odlaganja zbog zdravstvenih tegoba, te prepirki oko toga treba li ili ne treba okrivljenom dozvoliti da se brani samostalno, suđenje Slobodanu Miloševiću se tek nedavno napokon primaklo završnoj fazi.



Tokom proteklog tjedna postupak je bio privremeno obustavljen, kako bi se Milošević pripremio za sljedećeg svjedoka odbrane – Momira Bulatovića. Kao bivši predsjednik Crne Gore, Bulatović je – prema navodima tužilaštva – tokom devedesetih bio i jedan od Miloševićevih partnera u zločinu. Njegovo je svjedočenje najavljivano kao važan dio dokaznog postupka odbrane.



Međutim, nakon Miloševićeve ovotjedne smrti, pitanje optuženikove kazneno-pravne odgovornosti za najstravičnija zlodjela koja su u Europi počinjena nakon Drugog svjetskog rata ostaje zauvijek otvoreno.



„Ovo je kraj procesa, slučaj je zatvoren“, izjavila je Avril Mekdonald (Avril McDonald), ekspertkinja za međunarodno kazneno pravo pri haškom Institutu Aser (Asser). „Umro je kao nevin čovjek. Ili to, nakon svega, nikada nećemo saznati.“



Glasnogovornik Haškog tribunala, Kristijan Šartije (Christian Chartier), izjavio je: „Ovo je tragično za istinu . . . Ovo je tragično za žrtve.“



Bosanski i hrvatski dužnosnici govore o užasnom Miloševićevom nasljeđu, izražavajući gnjev i nezadovoljstvo zbog toga što je izmaknuo pravdi.



„Ostat će zapamćen po tome što je uspio izolirati Srbe i okrene ih protiv ostalih naroda bivše Jugoslavije, kao i protiv međunarodne zajednice“, izjavio je za novinsku agenciju FENA predsjednik bosanskog kolektivnog predsjedništva, Sulejman Tihić.



A hrvatski predsjednik, Stjepan Mesić, izjavio je za novinsku agenciju Hina da je sramno što Milošević nije poživio dovoljno da bi mu se izrekla „kazna koju je zaslužio“.



Miloševića se po 66 točaka teretio za ratne zločine počinjene tokom gotovo desetogodišnjih sukoba koji su početkom devedesetih uslijedili nakon raspada treće Jugoslavije.



Tokom ratova u Bosni i Hrvatskoj izvršena su masovna etnička čišćenja, uključujući i zlodjela kakav je masakr koji je nad više tisuća muslimanskih muškaraca i dječaka na području istočnobosanskog grada Srebrenice počinjen u srpnju/julu 1995.



Milošević je bio optužen da je zakulisno upravljao događajima u tim zemljama, prije svega tako što je pomagao vojne i paravojne formacije lokalnih Srba.



Na Kosovu je tokom 1999. njegova uloga bila znatno očiglednija, pa se tvrdilo da je on navodno nadzirao kampanju progona lokalnog albanskog stanovništva u kojoj su mnogi poginuli, dok je više stotina tisuća ljudi protjerano.



Izuzetno složen dokazni postupak optužbe otpočeo je 12. velječe/februara 2002., tri godine nakon podizanja optužnice. Počevši od tada, suđenje je u mnogo navrata bilo prekidano zbog zdravstvenog stanja okrivljenog.



Milošević se nedavno počeo žaliti i na neke nove simptome, uključujući i onaj koji je prošlog mjeseca opisao kao „bubnjanje u glavi“. U spomenutoj prilici je naglasio i da su se ostali simptomi pogoršali.



U prosincu/decembru zatražio je da mu se dozvoli odlazak na liječenje u moskovski Centar Bakuljev. Taj zahtjev je sudsko vijeće prošlog mjeseca odbilo, uz obrazloženje da nisu ponuđeni zadovoljavajući argumenti zbog kojih liječenje nije moguće obaviti i u Nizozemskoj. Osim toga, suci nisu bile uvjereni ni u to da bi se, u slučaju da bude oslobođen, okrivljeni ikada vratio na nastavak suđenja u Hag.



Na dan Miloševićeve smrti, ruska novinska agencija Interfaks (Interfax) prenijela je riječi njegovog brata, Borislava Miloševića, koji je izjavio kako „punu odgovornost“ za ono što se dogodilo snosi Haški sud.



„Znamo da će Tribunal biti optuživan, ali nije istina da je Tribunal kriv za njegovu smrt“, rekao je Šartije, dodajući: „Što bi se time [liječenjem u Rusiji] postiglo?“



Šartije je napomenuo i da će sve biti razjašnjeno nakon autopsije, te da je imao uvid i u podatke o Miloševićevom zdravstvenom stanju koje nije ovlašten objaviti.



Mekdonaldova tvrdi da za Miloševićevu smrt „nitko tko je razuman neće kriviti Tribunal“. Ukazala je i na to da sudu „nije bilo u interesu da se ovo desi“.



Posljednji podaci pokazuju da je Milošević iskoristio skoro 90 posto od ukupno 360 sati, koliko je – s obzirom na vrijeme koje su ranije utrošili tužioci – bilo stavljeno na raspolaganje obrani.



Suci su se u prosincu/decembru izjasnili i protiv odvajanja optužbi za Kosovo od ostatka Miloševićevog slučaja. Okrivljeni je daleko najveći dio raspoloživog vremena utrošio na navode koji se tiču tamošnjih zločina. Zbog brige izazvane dužinom čitavog postupka, sugerirano je da bi se odvajanjem optužnica omogućilo da okrivljenom bude izrečena makar jedna presuda.



Samo tjedan dana prije Miloševićeve smrti, bivši predsjednik samoproklamirane srpske republike u Hrvatskoj, Milan Babić, počinio je samoubojstvo u ćeliji pritvorske jedinice Haškog tribunala.



Babić se, nakon što je priznao krivicu za progon Hrvata tokom 1991. i 1992., nalazio na odsluženju zatvorske kazne u trajanju od 13 godina. U Hag se vratio kako bi svjedočio protiv svog nekadašnjeg suradnika, srpskog političara iz Hrvatske, Milana Martića.



Babićeva smrt je proteklog tjedna bacila sjenku na Tribunal, a tužioci su sada pred zadatkom prevladavanja gubitka svjedoka koji je osigurao ključne iskaze u jednom broju slučajeva, i koji se trebao pojaviti na još nekim suđenjima.



Prilikom Babićevog svjedočenja protiv Miloševića, koje se odigralo 2002., bivši jugoslavenski predsjednik je neumorno vrijeđao svjedoka.



Miloševićeva smrt otvara i pitanje budućnosti Tribunala. Sud se već nalazi pod pritiskom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koji insistira na okončanju rada u sljedećih nekoliko godina.



„U povijesti Tribunala, [Miloševićevo suđenje] ostat će karika koja nedostaje“, kaže Mekdonaldova.



Majk Barešić (Mike Baresic), politolog – a u nekoliko haških slučajeva i savjetnik obrane za povijest balkanskih sukoba – izjavio je kako posljednji događaji nedvosmisleno potvrđuju da će Tribunal „izvan svake sumnje u povijest ući kao promašaj“.



Na drugoj strani, Edgar Čen (Edgar Chen), pravni stručnjak Koalicije za međunarodnu pravdu, tvrdi da četvorogodišnji postupak koji je ovog vikenda okončan ipak ne bi trebao biti obezvrijeđen. „Toliko toga je isplivalo na površinu zahvaljujući Miloševićevom suđenju“, rekao je on. „Ono ostaje kao povijesni izvor.“



Šartije pak naglašava da, usprkos važnosti Miloševićevog suđenja, nagli i neočekivani završetak tog procesa ne znači i kraj rada suda. „Ovo nije Miloševićev Tribunal“, rekao je on.



Michael Farquhar je izvještač IWPR-a iz Londona. Janet Anderson je direktorica programa međunarodne pravde IWPR-a.