Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Slucaj Krajisnik: dokumentacija o progonima

Srbi su za sobom – razbacanu oko gradske vijecnice – ostavili dokumentaciju o zlocinima koje su pocinili
By Alison Freebairn

Ovog tjedna je pred Tribunalom bilo rijeci o tome kako su dokumenti koji potvrdjuju lose postupanje prema nesrpskom stanovnistvu i njegov progon iz Bosanskog Petrovca (grada na sjeverozapadu Bosne) ostali razbacani oko gradske vijecnice nakon sto su se 1995. snage bosanskih Srba povukle s tog podrucja.


“Vojska je [u bijegu] projurila kroz zgradu”, izjavio je 22. travnja/aprila svjedok optuzbe Ahmet Hidic. “Ti dokumenti su lezali posvuda naokolo, i svatko ih je mogao vidjeti.”


Izgleda da sluzbena dokumentacija, koja je vec predstavljena Tribunalu na sudjenju Radoslavu Brdjaninu, pokazuje kako je lokalni krizni stab organizirao ne samo otpustanje zaposlenog nesrpskog stanovnistva, nego i njegov progon iz spomenutog podrucja.


Krizni stabovi bili su svojevrsna “ad hoc” tijela, koja su tokom rata vrsila vojnu i civilnu vlast. Iza njihovog formiranja stajala je Srpska demokratska stranka (SDS), unutar koje je pak Momcilo Krajisnik obavljao nekoliko izuzetno vaznih funkcija.


Optuzba tvrdi da je Krajisnik – kao ntko tko je, pocevsi od listopada/oktobra 1991., pa sve do potkraj 1995., vrsio duznost predsjednika skupstine bosanskih Srba – bio i jedan od inicijatora “zajednickog zlocinackog poduhvata”, koji je organiziran s ciljem progona Bosnjaka (bosanskih Muslimana) i Hrvata iz sjeverozapadne Bosne.


Krajisnik inace vazi za desnu ruku odbjeglog haskog optuzenika Radovana Karadzica, a u optuznici se tereti za zlocine protiv covjecnosti, krsenje zakona i obicaja ratovanja, kao i genocid koji je pocinjen u sest bosanskih opcina – Bosanskom Novom, Brckom, Kljucu, Kotor Varosi, Prijedoru i Sanskom Mostu.


Pred sudom je receno da je, prema popisu iz 1991. godine, u Bosanskom Petrovcu – koji se inace nalazi na nekih 25 kilometara od hrvatske granice – zivjelo 75 posto Srba, 22, 5 posto Bosnjaka, te da su neznatni ostatak stanovnistva cinili Hrvati i pripadnici ostalih nacija.


Hidic je objasnio da su prije rata odnosi medju pripadnicima razlicitih naroda bili veoma dobri, ali da je politika diskriminacije nesrpskog stanovnistva tokom 1991. dovela do porasta medjuetnickih tenzija.


Svjedok je pred sudom izjavio da osobno nije bio politicki angaziran u vrijeme izbijanja rata, ali da se kasnije uclanio u Stranku demokratske akcije (SDA), te da je u razdoblju od 1999. do 2003. obavljao i duznost predsjednika lokalnog odbora te partije.


Hidic je prvo protjeran, da bi se – nakon sto je citav ratni period proveo u izbjeglistvu – u rujnu/septembru 1995. vratio u Bosanski Petrovac. Zaposlio se u prijelaznoj gradskoj administraciji, u kojoj je bio zaduzen za humanitarna pitanja i kontakte s medjunarodnim organizacijama i institucijama, kao sto su Crveni kriz ili Visoki predstavnik UN-a za izbjeglice.


Njegov se ured nalazio u opcinskoj zgradi, koja je pak nakon povlacenja srpskih snaga ostala u potpunom neredu. Dokumenti su, prema rjecima svjedoka, bili razbacani posvuda naokolo. Hidic je prvo poceo prikupljati papire koji su se odnosili na ono sto se dogadjalo od travnja/aprila do rujna/septembra 1992., odnosno u razdoblju za koji se tvrdi da se tokom njega dogodio najveci broj protjerivanja. Pokusavao ih je usporediti s podacima iz dnevnika koji je vodio u izbjeglistvu.


Tokom unakrsnog ispitivanja svjedoka, branilac Nikolas Stjuart (Nicholas Stewart) je Hidicu izmedju ostalog postavio i pitanje u vezi s politickim skupom kojeg je 1990. godine – u vrijeme kada su u opcini vec bile vidljive medjuetnicke napetosti – organiziralo rukovodstvo bosanskih Srba.


Svjedok je odgovorio da je, premda nije osobno prisustvovao tom skupu, od samih sudionika o njemu ipak cuo mnogo toga. “U to vrijeme radio sam u jednom kaficu pokraj autobuske stanice, pa sam bio u prilici cuti one koji su se vracali [s mitinga] i razgovarali”, rekao je on.


Skupu su, po Hidicevim rjecima, prisustvovali i bivsa predsjednica bosanskih Srba, Biljana Plavsic – koja je nedavno priznala krivicu za niz ratnih zlocina, nakon cega joj je pred Tribunalom izrecena zatvorska kazna u trajanju od 11 godina – kao i ostale politicke i vjerske vodje bosanskih Srba.


“A gospodin Krajisnik?”, upitao je Stjuart. “Jesu li ljudi spominjali i njega?”


“Ne, ili barem ja nisam cuo njegovo ime”, odgovorio je svjedok, dodajuci da se, premda ga je dobro poznavao iz medija, s optuzenim nikada nije sreo. Tolika je, rekao je on, bila njegova nezainteresiranost za politiku prije izbijanja rata, da “na Krajisnika nikada nisam ni pomislio”.


Stjuart nije pokusavao osporiti sadrzaj dokumentacije koju je Hidic prikupio u napustenoj gradskoj vijecnici, ali je bio veoma nezadovoljan svjedokovim odbijanjem da navede ime medjunarodne organizacije ciju je pomoc prosljedjivao i u cijem je uredu bio zaposlen. Naime, svjedok je ostao pri svojoj tvrdnji da je radio “za Bosanski Petrovac”.


“Svi znamo je postojao ´covjek koji radi za Del Ponteovu´, skoro svi znamo tko je on, ali ukoliko ste se vi predstavljali kao ´covjek koji radi za Bosanski Petrovac´, nisu li ljudi [iz samog podrucja i iz medjunarodnih organizacija] zeljeli saznati koga zapravo zastupate?”, pitao je Stjuart.


A svjedok mu je odgovorio: “Bio sam zastupnik opcine Bosanski Petrovac.”


Prethodno je, takodjer proteklog tjedna, na sudu saslusan i nekadasnji vatrogasac iz Brckog, Jasmin Fazlovic, koji je svjedocio o rusenju triju gradskih dzamija – poznatih po nazivima Savska, Bela i Drvena – tokom ljeta 1992. On je opisao kako je zajedno sa svojim kolegama jednog popodneva cuo “jezivu ekspoloziju”, da bi, nakon sto su pogledali kroz prozor, vidjeli da je Savska dzamija – koja je tako nazvana zbog toga sto se nalazila nadomak rijeke Save – do temelja srusena.


Nakon sto je jedan od vatrogasaca koji su bili srpske nacionalnosti predvideo da ce i ostale dzamije biti podignute u zrak, Fazlovic je otisao do drugog prozora, koji je gledao na Belu dzamiju. Ubrzo potom, i tamo je uslijedila eksplozija i pojavio se dim. Stavise, svjedok je bio u prilici vidjeti i pad minareta.


Tada je, po rjecima svjedoka, uslijedio i telefonski poziv lokalnih policijskih vlasti, koje su od vatrogasaca zatrazile da odu do Drvene dzamije i sprijece da se plamen prosiri na okolne zgrade, medju kojima je bio i gradski zdravstveni centar.


Posto Drvena dzamija u tom trenutku jos uvijek nije bila u plamenu, svjedok je zakljucio da je rusenje dzamija bilo isplanirano uz znanje vlasti.


Fazloviceva vatrogasna brigada jos uvijek nije bila stigla na lica mjesta kada je i Drvena dzamija dignuta u zrak. Svjedok je rekao i da je vatrogasce zaustavila grupa vojnika, koja im je naredila da se ne primicu plamenu, nego da se samo staraju o tome da on ne zahvati okolne objekte i kuce.


Vatra se nije rasirila. A kada je sasvim utihnula, i treca je dzamija bila u rusevinama.


Optuznica protiv Krajisnika sadrzi i tocku u kojoj se optuzenom pripisuje odgovornost za “namjerno ili okrutno rusenje . . . kulturnih spomenika ili vjerskih objekata”.


Svjedok je potvrdio i da je vatrogascima u vise navrata bilo naredjivano da ignoriraju pozare u kojima su gorile bosnjacke ili hrvatske kuce, ali i da interveniraju svaki put kada vatra zaprijeti srpskoj imovini.


Sudjenje se nastavlja.


Alison Freebairn je urednica IWPR-a u Londonu.