Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Povratak u Beograd

Boraveći u njemu prvi put nakon rata, sarajevska novinarka bila je impresionirana napretkom ovog grada, ali i svjesna njegove prošlosti.
By Merdijana Sadović
  • Central Belgrade. (Photo: Denis Barthel/Wikimedia)
    Central Belgrade. (Photo: Denis Barthel/Wikimedia)

Piše: Merdijana Sadović iz Sarajeva (TU br. 704, 15. avgust 2011.)

„Odakle ste?“, pitao me je naizgled dobroćudni taksista koji me je vozio od beogradskog aerodroma do hotela u centru grada. Bilo je to rutinsko pitanje, koje on vjerovatno postavlja svakom putniku kojeg poveze sa aerodroma.

Ali ja nisam željela reći da sam iz Sarajevo, i to iz razloga koji čak ni meni samoj nisu bili sasvim jasni. Bilo je to 2009., četrnaest godina nakon rata u Bosni I Hercegovini.

Na tren sam čak razmatrala mogućnost da kažem da sam iz Crne Gore. Sa neznatno izmijenjenim akcentom, mogla bih proći kao Crnogorka i time izbjeći neprijatna pitanja za koja sam znala da će uslijediti čim izgovorim ime mjesta iz kojeg dolazim.

„Iz Bosne“, odgovorila sam, nadajući se da će taksista pretpostaviti kako živim u Republici Srpskoj i prestati sa postavljanjem pitanja.

„Odakle iz Bosne?“, uporan je bio on.

„Hm, iz Sarajeva“, rekla sam, oklijevajući.

Sada je na taksistu došao red da osjeti neprijatnost.

„O, Sarajevo!“, uzviknuo je on i potom zašutio,  kao da  pažljivo odmjerava šta će reći.

„I ja sam iz Bosne. Pobjegao sam u Beograd kada je svo to zlo počelo da se dešava, ali mnogi rođaci su mi još uvijek tamo“, rekao je on napokon i pogledao u retrovizor, pokušavajući da uhvati moj pogled. Ali ja sam gledala u stranu, zadovoljna zbog toga što sjedim na stražnjem sedištu njegovog auta.

Prošao je još jedan neprijatan trenutak ispunjen tišinom.

„Sarajevo je divan grad. Bio sam tamo prije par godina, prvi put nakon mnogo vremena, a ljudi . . . bili su mnogo ljubazniji nego što sam očekivao. Niko me nije maltretirao zbog beogradskih tablica ili srbijanskog akcenta, čak ni u muslimanskom dijelu grada“, kazao je on, ponovo zagledajući u retrovizor i iščekujući moj odgovor.

„Da, znam, ljudi iz Srbije obično imaju predrasude o Sarajevu i misle da neće biti dobro primljeni, ali to nije istina“, kazala sam, nadajući se da je razgovor time završen. Ali, bila sam u krivu.

„Pa, kakva je sada tamo situacija?“, nastavio je on.

„Nije loša. Svaki dan je sve bolja. Rekonstrukcija je u toku, a ljudi i privreda se postepeno oporavljaju“, rekla sam uz usiljeni osmijeh. Ali nisam rekla od čega se oporavljaju.

„Baš je šteta što se to zlo sručilo na sve nas. Znate, u Bosni su svi puno propatili“, nastavio je taksista.

Primijetila sam da je, kad god je govorio o onome što se u Bosni dešavalo početkom devedesetih, umjesto riječi „rat“ upotreblajvao riječ „zlo“. Pitala sam se da li je to zbog toga što rat podrazumijeva odgovornost, a to je to tema koju želi da izbjegne.

„Da, zaista je šteta“, odgovorila sam i skrenula svoj pogled ka prozoru.
Nisam mogla kriviti taksistu za ovu igru riječima. Mnogim ljudima u Srbiji još uvijek nije jasno šta se uistinu dešavalo u Bosni I Hercegovini od 1992. do 1995. Godinama su – a pogotovo za vrijeme režima bivšeg predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića – bili izloženi izvještavanju  medija pod državnom kontrolom, u kojima je sva krivica za bosanski rat svaljivana na Bošnjake i Hrvate, dok su Srbi prikazivani samo kao žrtve, a ne počinitelji ratnih zločina.

Suđenja za ratne zločine koja se odigravaju pred Haškim tribunalom i lokalnim sudovima malo su doprinijela da se to promijeni, jer – uprkos činjenicama koje su u tim sudovima utvrđene o ratovima vođenim devedesetih – u srbijanskim medijima nikada nije bilo dovoljno informacija o tim zaključcima.

Dok smo se vozili jednom od širokih beogradskih avenija, posmatrala sam grad koji je tokom tri i po godine za mene i ostale Sarajlije bio simbol sveg zla. Dok smo se borili da preživimo opsadu koja je trajala od 1992. do 1995. – najdužu i najbrutalniju u novijoj historiji – vjerovali smo da je Beograd mjesto u kojem je sve to započelo, gdje su skovani planovi za stvaranje Velike Srbije na račun nesrpskog stanovništva u Bosni i Hrvatskoj.

U rijetkim danima kad smo imali struje, slušali smo vijesti o ključnoj ulozi Srbije u tom „zlu koje se sručilo na nas“, a pogotovo o Miloševiću i najužem krugu njegovih pristalica, koji su se svi nalazili u Beogradu.

U godinama nakon rata, snimljeni su dokumentarci i napisane knjige o ulozi Srbije u ratovima na Balkanu, ali nijednom sudskom presudom koja je do sada izrečena još uvijek nije utvrđeno da su srpski politički i vojni lideri, na čelu sa Miloševićem, bili glavni krivci.

Miloševiću se pred Haškim tribunalom sudilo za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu – ali je on umro 2006., prije nego što su mu sudije izrekle presudu.

Pred Tribunalom je u toku još nekoliko suđenja bivšim visokim vojnim i policijskim zvaničnicima Srbije, na kojima će možda biti rasvijetljena i uloga Beograda u ovim ratovima, ali presude u tim slučajevima još uvijek nisu izrečene.

Čak je i Međunarodni sud pravde (MSP) u Hagu 2007. godine donio presudu po kojoj je Srbija samo djelimično odgovorna za genocid koji je 1995. počinjen u Srebrenici, pošto nije spriječila i kaznila počinitelje – policiju i vojne snage bosanskih Srba.

Šutke smo se vozili pored nizova stambenih zgrada i nebodera izgrađenih za vrijeme komunističkog režima, najmračnijeg perioda za arhitekturu bivše Jugoslavije. Te zgrade su jednako ružne kao i većina zgrada iz tog perioda koje se danas mogu vidjeti i u Sarajevu, Zagrebu ili Ljubljani.

One su izgrađene nakon Drugog Svjetskog rata i sve su imale istu svrhu – da pruže jeftin smještaj narodnim masama koje su napustile svoja imanja i preselile se u gradove, jer su oni  radničkoj klasi obećavali bolju budućnost.

Ali onda smo došli do Dunava I ja sam sa divljenjem gledala elegantne mostove, divne stare zgrade iz perioda prije komunizma, široke ulice i zelene parkove. Uprkos vrlo gustom  saobraćaju, cijeli grad je djelovao čist.

Ne znam zbog čega sam se u Beograd vratila tek sada – četrnaest godina nakon rata. Nikada to nisam svjesno izbegavala, ali nisam imala ni volje da odem. Mislim da nisam znala šta da očekujem, ni kako ću se tu osjećati.

Kada sam poslednji put boravila u Beogradu, prije skoro dvadeset godina, taj grad je bio prijestonica Jugoslavije – zemlje u kojoj sam rođena. Sjećam se da mi je Sarajevo djelovalo vrlo maleno u poređenju sa Beogradom; njegovim velikim rijekma, prekrasnim zgradama i impozantnim vilama u ekskluzivnoj rezidencijalnoj četvrti Dedinje. U poređenju sa Beogradom, Sarajevo je djelovalo kao mali, nerazvijeni, provincijski grad.

Ovoga puta, Beograd više nije bio moja prijestonica, ali je i dalje djelovao mnogo veći i impresivniji od Sarajeva.

Dok sam hitala sa jednog poslovnog sastanka na drugi, kroz prozor taksija sam gledala sve te četvrti kojih sam se maglovito sjećala od prije rata. Vile na Dedinju izgledale su čak i ljepše nego što sam ih upamtila,  s tom razlikom što u njima više nisu bili smješteni zvaničnici komunističke partije, već strane ambasade.

Centar grada bio je pun ekskluzivnih prodavnica poznatih svjetskih brendova, ulice su bile čiste, a ljudi iznenađujuće ljubazni. U stvari, svi koje sam srela bili su ljubazni i činilo se da im nije važno to što dolazim iz zemlje koja je prije samo par godina Srbiju tužila za genocid.

Na gradskom bili su okačeni veliki bilbordi, kojima je reklamiran koncert međunarodne rok-zvijezde, Stinga. Bila sam pomalo zavidna, jer sam znala da Sarajevo može samo sanjati o dolasku tako velikih pop i rok-zvijezda koje su ovdje nastupale. Jedini uporediv događaj koji je u Sarajevu uprizoren bio je koncert grupe U2 odmah nakon rata – ali motivi su bili humanitarni, a ne finansijski.

Bolna je istina da grad malen poput Sarajeva, koje ima svega 400,000 stanovnika, nikada neće biti interesantan organizatorima koncerata kao grad veličine Beograda, u kojem živi oko 1,7 miliona ljudi.

Kada Srbija bude ušla u Evropsku Uniju – što će se gotovo sigurno desiti prije nego što u nju uđe BiH – Beograd će biti u prilici da u potpunosti razvije svoj potencijal, s obzirom na činjenicu da sa svojih 7,3 miliona stanovnika Srbija još uvijek predstavlja najveće tržište na području bivše Jugoslavije, pa će kao takva biti privlačnija stranim investitorima od svih drugih zemalja u regionu.

Naravno, Beograd je još uvijek daleko od savršenstva i još mnogo stvari treba unaprijediti,  ali  čini se da ide u dobrom  pravcu. Čak i za vrijeme moje kratke posjete,  djelovao je kao kosmopolitski grad, mnogo opušteniji nego što sam mogla i da zamislim.

Dok me je drugi taksista vozio od hotela do aerodroma, sva moja nelagoda je nestala. Sjedila sam na stražnjem sjedištu i slušala radio, koji je emitovao pop-hitove iz cijelog regiona, uključujući i Bosnu.

„Odakle ste?“, pitao me je taksista.

Ovoga puta nisam oklijevala.

„Iz Sarajeva“, odgovorila sam, nasmiješivši se.

„O, Sarajevo? To je divan grad“, rekao je taksista i uzvratio mi osmijeh.

Merdijana Sadović je urednica IWPR-ovog projekta posvećenog Haškom tribunalu.