Osporena optuzba protiv bosanske vojske

Na sudjenju bivsem generalu bosanske vojske, Enveru Hadzihasanovicu, svjedoci su ovog tjedna potvrdili da je hrvatskim civilima – za koje se mislilo da su bili zarobljenici optuzenikovih potcinjenih – zapravo bila pruzena zastita od sukoba koji su u to vrijeme izbili u okolini.

Tuzioci navode da su vladine trupe 8. lipnja/juna 1993. u osnovnoj skoli u Mehiricima (srednja Bosna) okupile oko 250 civila, pretezno Hrvata iz obliznjeg sela Maline. U tom su objektu oni proveli sljedaca dva tjedna u izuzetno teskim uvjetima: bili su stesnjeni i izgladnjivani.

Oni tvrde da je upravo Hadzihasanovic, kao bivsi zapovjednik Treceg korpusa bosanske vojske, odgovoran za sve to, kao i za niz drugih ratnih zlocina koje su navodno pocinili njegovi potcinjeni i koje on navodno nije odgovarajucim mjerama pravovremeno sprijecio ili kaznio.

Svjedoci su, nasuprot tome, ovog tjedna potvrdili da su »zatvorenici« u skolu bili dovedeni zbog vlastite sigurnosti, te da su im u datim okolnostima bili osigurani najbolji moguci uvjeti.

Munir Karic, ratni pomocnik zapovjendika 306. Brdske brigade Treceg korpusa, rekao je sucima kako su hrvatski civili u fiskulturnu salu bili dovedeni iz iskljucivo »sigurnosnih razloga«, nakon sto su u okolini izbile zestoke borbe.

A Ferid Jasarevic, tadasnji oficir 306. brigade zaduzen za moral, istakao je da su hrvatski seljani zapravo sami trazili pomoc bosanske vojske.

»Oni niposto nisu bili zatvorenici . . . u pitanju su ljudi koji su bili zbrinuti«, rekao je Enes Ribic, koji je u to vrijeme bio zaposlen kao lijecnik u Mehuricima. »Zahvaljujuci tome oni su bili odsutni iz zone sukoba, cime je smanjen rizik od njihovog ranjavanja ili ubijanja.«

Prethodno su tuzioci tvrdili da Hrvatima nisu bili osigurani odgovarajuci uvjeti, da im nije davano dovoljno hrane, te da je ponekad sestoro ili sedmoro ljudi dijelilo dnevno sljedovanje koje se sastojalo od jedne kriske kruha i tanko isjeckanog mesa.

Ribic je pak sucima rekao da su uvjeti u fiskulturnoj sali bili »zadovoljavajuci« u odnosu na situaciju koja je u to vrijeme u Bosni vladala, te da zasigurno nisu bili gori od onih pod kojima su izbjeglice zivjele u ostalim dijelovima zemlje.

»Naravno da bi im u mirnodopskim prilikama bili osigurani mnogo bolji uvjeti, ali imajuci u vidu da je u toku bio rat, ti su uvjeti bili relativno dobri«, rekao je Ribic, dodajuci da su doticnim civilima bile osigurane strunjace, slama i pokrivaci, kako bi se osjecali sto udobnije. Na raspolaganju su im, kao medicinsko osoblje, bili on i jedna lijecnica.

Karic, koji je sudjelovao u organiziranju logistike za 306. brigadu, tvrdi da ni njegova jedinica nije raspolagala dovoljnim kolicinama hrane, tako da nije ni bila u prilici izdasnije snabdijevati civile.

Jasarevic je pred sudom rekao da je posao snabdijevanja tih ljudi hranom i ostalim potrepstinama bio povjeren lokalnom organu vlasti koji je bio zaduzen za brigu o izbjeglicama. Dodao je i da je deset dana nakon dolaska Hrvata bila organizirana posjeta Crvenog kriza, te da potonji nije imao nikakve primjedbe na uvjete koji su vladali u skolskoj fiskulturnoj sali.

Jedan od svjedoka optuzbe prethodno je izjavio da su pritvorenici na razgovor s radnicima Crvenog kriza bili odvedeni u odvojenu zgradu. Jasarevic pak tvrdi da su se ti razgovori odrzali u sportskoj dvorani.

U optuznici protiv Hadzihasanovica se osim nehumanih uvjeta spominje i to da su zarobljenici bili premlacivani, te da su ih bosanski vojnici saslusavali.

Kada su ga tuzioci pitali da li su mu se ljudi obracali za lijecnicku pomoc zbog povreda kao sto su prijelomi ili modrice, Ribic je odgovorio da su takve povrede tokom rata bile neminovne. »[Ali] ako mislite na masnice od premlacivanja, toga nije bilo«, rekao je on. »Nikada nisam vidio nijednu masnicu koja bi bila posljedica nasilja.«

Tuzioci takodjer tvrde da je, osim Hrvata koji su bili zatoceni u fiskulturnoj sali, izvjestan broj ljudi istovremeno bio pritvoren i u jednom objektu u Mehuricima, poznatijem kao »kovaceva radnja«. Napominju da su i ti ljudi bili premlacivani i saslusavani.

Ribic kaze da je kroz prozor te zgrade, koja se nalazila nedaleko od njegovog radnog mjesta, povremeno bio u prilici viditi spomenute ljude.

Rekao je i da mu se, koliko zna, nitko tko je boravio tamo nikada nije obratio za pomoc. Prolazeci pokraj tog mjesta, on nikada nije cuo »jecaje i krike« koji bi sugerirali da su ljudi koji su boravili u objektu bili zlostavljani.

Sudjenje se nastavlja 16. studenoga/novembra.

Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.