Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

OBRANA NEOBRANJIVOG

Branioci okrivljenih za ratne zlocine govore o problemima i izazovima s kojima se suocavaju
By Merdijana Sadović

Hodnici Haskog tribunala ukraseni su plakatima za koje se ne bi moglo reci da su obicni. Lako ih je previdjeti, jer se na njima nalazi veliki broj osoba i gusto otisnuti tekst. Na svakom od plakata su fotografije, od kojih su neke u boji, a neke crno-bijele.


Radi se o slikama osoba za kojima se traga zbog ratnih zlocina, silovanja i progona, koje se tereti za organiziranje masovnih protjerivanja i ubojstava. Ispod fotografija je telefonski broj za dostavljanje podataka o osumnjicenima, kao i obecanje da, ukoliko te informacije rezultiraju hapsenjem, onome tko ih je pribavio slijedi nagrada.


U bivsoj Jugoslaviji, mnogi o optuzenicima govore jednostavno kao o “ratnim zlocincima”.


“Ljudi teze izjednacavanju 'optuzenih za ratne zlocine' s 'ratnim zlocincima', kaze branilac Dzon Dzouns (John Jones). “Oni i ne pomisljaju da i za te ljude, sve dok njihova krivica ne bude dokazana, vazi pretpostavka nevinosti. A neki od njih su zaista nevini!”


Dzouns je predstavnik jedne relativno rijetke profesije. Obrana osoba osumnjicenih za ratne zlocine je pred medjunarodnim sudovima advokatima posljednji put bila povjerena prije sest desetljeca, po okoncanju Drugog svjetskog rata. U pitanju su bili tribunali u Nirnbergu i Tokiju.


No, jedna od kljucnih razlika izmedju tih tribunala i sudova UN-a za bivsu Jugoslaviju i Ruandu jeste napor da se izbjegne sindrom “pobjednicke pravde”, koji baca sjenku na sudjenja koja su odrzana prije nesto vise od pola stoljeca.


U tom novom sudskom sistemu, uloga pravnih zastupnika pokazuje se kao najvaznija i umnogome najteza.


PRETPOSTAVKA KRIVICE


Sudjenja za ratne zlocine su cesto duga, pravnicki i cinjenicno teska, ponekad i potresna. Mnoga od njih podrazumijevaju dramaticna svjedocenja zrtava i ocevidaca pocinjenih zlodjela, a prozeta su i raspravama o povijesnim, politickim i vojnim pitanjima.


Veliki broj optuzenika zapravo su politicki ili vojni lideri onih balkanskih naroda koji su sudjelovali u ratovima vodjenim tokom devedesetih. Mnogi od njih su u nekom razdoblju medju pripadnicima vlastitog naroda bili obozavani – dok su ih na protivnickoj strani mrzili, plasili ih se i osudjivali kao ratne zlocince.


Pa ipak, po misljenju Majkla Karnavasa (Michael Karnavas) – advokata s dvadesetogodisnjim iskustvom u SAD-u – pretpostavka krivice se ne javlja samo na sudjenjima za ratne zlocine, nego predstavlja unekoliko prirodnu ljudsku reakciju.


“Kada ste posljednji put, nakon sto ste saznali da je netko uhapsen za silovanje ili ubojstvo, pomislili: 'O, Boze, jos jedna nevina osoba, nadam se da je nece proglasiti krivom!' To se ne dogadja.”


Karnavas je donedavno zastupao Vidoja Blagojevica, bivseg oficira bosanskih Srba koji je osudjen na 18 godina zatvora zbog sudjelovanja u prvom genocidu koji je na evropskom tlu pocinjen nakon holokausta – masakru koji se nad oko 8.000 muslimanskih muskaraca i djecaka odigrao u Srebrenici.


Stovise, pretpostavka krivice se, prema Karnavasovim rijecima, s optuzenika ili optuzene cesto prenosi i na osobe koje im pruzaju pravnu pomoc.


“Ponekad se na advokate gleda kao na puke zastupnike zlocina, a ne kao na pojedince”, izjavio je on za IWPR.


I Dzon Dzouns se – kao branilac Nasera Orica, ratnog zapovjednika muslimanskih snaga u Srebrenici – prisjeca slicnih iskustava. U nedavnom razgovoru s nekima od predstavnika Haskog tribunala, londonskom je advokatu bilo receno kako “mora da je tesko braniti ratne zlocince”.


“Zaista sam bio iznenadjen takvim pristupom”, rekao je on.


Medju braniocima na sudjenjima pred sudom UN-a ima i inozemnih, kao i advokata iz bivse Jugoslavije. “Domaci” advokati bolje poznaju povijest regije, politiku i geografiju, a raspolazu i sirom mrezom kontakata. Medjunarodni advokati su u prednosti po tome sto posjeduju vece iskustvo u radu na sluzbenim jezicima suda – engleskom i francuskom – i sto ponekad bolje poznaju proceduru rada Tribunala.


Osim toga, branioci iz zemalja bivse Jugoslavije ponekad se suocavaju s izvjesnim predrasudama. Naime, kod kuce ih mnogi dozivljavaju kao heroje.


“Branioci iz bivse Jugoslavije cesto se dozivljavaju kao spasioci svojih zemalja”, kaze Goran Rodic, branilac iz Crne Gore koji je u posljednjih pet godina bio angaziran u tri haska slucaja.


Ta predrasuda je posljedica toga sto stanovnistvo bivse Jugoslavije na optuznice protiv osumnjicenih za ratne zlocine i presude koje im Tribunal izrice gleda kroz prizmu vlastite etnicke pripadnosti.


“VAZNO JE ZVATI SE ERNEST”


Usprkos predrasudama koje prate njihov rad, mnogi branioci uzivaju u pritisku kojem su u Tribunalu izlozeni.


Juznoafricki i britanski advokat Rodni Dikson (Rodney Dixon) – koji je sedam godina radio pri uredu tuzilastva, da bi se zatim prikljucio braniocima – tvrdi: “[Obrana] je zahtjevnija – imate posla s osobom cija je sloboda na kocki, pa su i pritisci i izazovi umnogome jaci.”


Kao jedan od zastupnika vojnog starjesine bosanskih Muslimana, Amira Kubure, Dikson tvrdi da mu je, dok je radio kao tuzilac, nedostajao kontakt s klijentom – koji predstavlja teziste rada svakog branioca. Najizazovnije je, tvrdi on za IWPR, uloziti sve svoje profesionalne kvalitete u obranu nekog klijenta – a ukoliko branilac to ne ucini, njegov ce sticenik trpjeti izravne posljedice.


Pred Tribunalom se cesto izricu vrlo teske kazne. General bosanskih Srba, Radislav Krstic, osudjen je na 46 godina za genocid, da bi mu nakon zalbe kazna bila skracena na 35 godina. Hrvatski general Tihomir Blaskic prvobitno je osudjen na 45 godina, da bi tokom zalbenog postupka obrana iznijela nove dokaze, koji su isli u prilog okrivljenom i nakon cega su suci prvostupanjsku kaznu smanjili na samo devet godina.


Maksimalna kazna koju je moguce izreci pred Tribunalom jeste dozivotna robija. No, ona je za sada izrecena samo jednom, na sudjenju Milomiru Stakicu, politickom rukovodiocu bosanskih Srba iz Prijedora, koji je proglasen krivim za ubojstva i zlodjela pocinjena tokom 1992. Ta presuda jos uvijek ceka na potvrdu pred zalbenim vijecem.


U Tribunalu je na snazi jedinstven hibridni sistem, odnosno kombinacija opceg i gradjanskog prava. Svi advokati, nezavisno od toga odakle dolaze, moraju se ponasati u skladu s nacinom na koji je sistem ustrojen.


Kao doskorasnja braniteljica Momcila Krajisnika – lidera bosanskih Srba kojeg se tereti za genocid – Krisa Lukas (Chrissa Loukas) smatra da hibridni sistem mozda i nije najbolje rjesenje, s obzirom da je povoljniji za optuzbu.


“Braniocima se ponekad cini da smo preuzeli samo ono najgore iz oba sistema i da nam nema pomoci”, kaze ona.


U sistemu opceg prava najvaznija su unakrsna ispitivanja. Tako je i u Tribunalu, pri cemu su advokati iz bivse Jugoslavije navikli na sistem gradjanskog prava, koji podrazumijeva znatno vecu ulogu samih sudaca.


“U Tribunalu branilac igra mnogo vazniju ulogu nego sto je to slucaj, na primjer, u Srbiji”, kaze advokat Slobodan Stojanovic iz Beograda, koji je branio bosanskog Srbina Zorana Zigica – taksistu iz Prijedora, koji je nedavno osudjen na 25 godina zatvora zbog ubojstva i okrutnog postupanja prema muslimanskim zatocenicima logora Omarska.


“U nasem [srbijanskom] sistemu, advokati su liseni autoriteta i ovlasteni da postavljaju samo odredjenu vrstu pitanja, dok smo ovdje u prilici biti mnogo agresivniji”, rekao je on za IWPR.


Spomenuta agresivnost predstavlja mac s dvije ostrice, uslijed cega se braniocima cesto prebacuje da su, kada je rijec o komunikaciji sa svjedocima, skloni su otici predaleko.


Tuzilac Stiven Vespi (Stephan Waespi) smatra da ubojita i odgovorna unakrsna ispitivanja mogu biti “okrepljujuca i prosvjetljujuca” za sve zainteresirane strane. Vespi, medjutim, upozorava na to da bi, posto se na sudjenjima za ratne zlocine “u prvom planu nalaze zrtve, medju kojima su mnoge pretrpjele najvece gubitke”, svi sudionici sudskog postupka – ukljucujuci i branioce – s najvecom odgovornoscu trebali odnositi prema osobama koje su pristale svjedociti.


NA CIJOJ STE STRANI?


U Velikoj Britaniji je, pak, na snazi takozvano “cab-rank” pravilo, po kojem su branioci – svidjalo im se to ili ne – duzni braniti svakoga tko im “pripadne”. Ukoliko je za doticni slucaj kompetentan, branilac ima i obavezu prihvatiti ga.


Naravno, primjena tog pravila u Tribunalu (gdje advokati bivaju angazirani na zahtjev klijenata) nije moguca, ali ga se neki branioci na svoj nacin ipak pridrzavaju.


Tako, na primjer, Rod Dikson tvrdi da mu je potpuno svejedno smatra li da je klijent koga brani nevin ili nije. “Prihvacam slucajeve takvi kakvi su, odmjeravajuci dokaze koji postoje protiv neke osobe i na osnovu toga savjetujem svog klijenta”, kaze on.


S druge strane, Dzouns istice kako mu je rad u Tribunalu omogucio luksuz da sam bira slucajeve. On je za IWPR izjavio da se sudjenja za ratne zlocine od ostalih razlikuju po tome sto se ticu citavih naroda, a ne samo pojedinaca – te da se ta cinjenica odrazava i na izbor klijenata.


“Moja je stvar hocu li braniti generala bosanskih Srba optuzenog za organiziranje najtezih zlocina pocinjenih prilikom pokusaja stvaranja 'Velike Srbije', ili, na primjer, Bosnjaka koji je organizirao otpor protiv njega i doticnog projekta”, rekao je on, dodajuci kako bi se osobno radije opredijelio za drugu mogucnost, buduci da je ona u skladu s njegovim uvjerenjima.


“Na sudjenju u Hagu je svakako pozeljnije da su vam stavovi klijenta bliski – to jest, da vjerujete kako se on borio u pravednom, a ne nepravednom ratu.


“Kad to kazem, to ne znaci da svakog svog klijenta ne branim iz sve snage.”


Pitanje krivice pred Tribunalom cesto je mnogo kompleksnije od pukog dokazivanja da se zlocin dogodio, jer – na primjer – iziskuje i precizno utvrdjivanje optuzenikove odgovornosti za masovna ubijanja.


Karnavas takodjer smatra da je njegova duznost zastupati svakoga, nezavisno od dokaza koji protiv njega postoje. Ali i precizira da sama “priroda zlocina” itekako moze otezati stvar.


“Moram samom sebi postaviti pitanje jesam li sposoban na najbolji moguci nacin braniti tu osobu”, kaze on.


Mada ne mora sumnjati u to da je zlocin pocinjen, advokat moze smatrati da je odgovornost njegovog klijenta mnogo manja od one koja mu se u optuznici pripisuje – tvrdi Karnavas.


Nivo stresa je, medjutim, mnogo visi ukoliko zastupnik ili zastupnica smatraju da je njegov ili njen klijent nevin. “To je prokletstvo”, kaze on. “Osjecate ogroman pritisak i strah, jer zelite biti sigurni da je svaka vasa odluka ispravna.”


PITANJE RAVNOPRAVNOSTI


Za pojedine branioce kao nepresusni izvor problema u Tribunalu pojavljuje se i osjecanje nesrazmjera izmedju sredstava koja stoje na raspolaganju tuzilastvu i onih koja su dostupna braniocima.


Vecina haskih optuzenika nije u stanju placati vlastitog advokata, sto znaci da branioci uglavnom bivaju isplacivani iz budzeta suda, koji je za 2005. procenjen na oko 19 miliona americkih dolara. Ali, dok se braniocima honorar za pojedinacni angazman isplacuje odjednom, tuzioci primaju redovnu mjesecnu platu.


Dosadasnji predsjednik advokatske komore pri Haskom tribunalu, Stefan Burgon (Stephane Bourgon), podnio je proslog tjedna ostavku, zbog nezadovoljstva nizom financijskih problema na koje su branioci ukazali Tajnistvu Tribunala.


“Smatram da pitanje ravnopravnosti za branioce predstavlja stalan izvor frustracije”, kaze Lukasova, koja je ujedno i Burgonova zamjenica.


Tajnistvo pak uporno tvrdi da se princip ravnopravnosti postuje, te da cini sve sto je u njegovoj moci kako bi se sudu dodijelila sto veca sredstva na ime troskova obrane.


Glasnogovornik Tribunala Dzim Lendejl (Jim Landale) smatra da upravo davanje citavog iznosa odjednom predstavlja garanciju nezavisnosti branilaca u odnosu na sud. “Time se osigurava da branioci fleksibilno i slobodno raspolazu fondovima na nacin koji im se cini pogodnim”, rekao je on.


I dok neslaganja u pogledu ravnopravnosti i dalje traju, Dzouns smatra da pojedine razlike idu u prilog obrani.


“Mada tuzilac pomalo lici na Golijata, mi [branioci] smo u prednosti po tome sto smo mobilniji, i u izvjesnom smislu nezavisniji, tako da smo ponekad u prilici brze reagirati i nadmudriti tuzilastvo”, kaze on.


Medjutim, na rad branilaca u Tribunalu pada sjenka prakse “podjele honorara”. Ona podrazumijeva da se optuzenom protuzakonito daje jedan dio ukupne sume koja je predvidjena za obranu, kako bi se on zauzvrat opredijelio za nekog od advokata. Postojanje te prakse, u kojoj navodno prednjace advokati iz bivse Jugoslavije, sami branioci poricu – ali su osoblje Tribunala i pojedini advokati za IWPR potvrdili da se to dogadja.


TRECI STUP PRAVDE


Osigurati okrivljenima najbolju mogucu obranu predstavlja “sustinu praviednosti” – izjavila je Dzudit Armata (Judith Armatta), koja je doskora pratila sudjenje Slobodanu Milosevicu u ime Koalicije za medjunarodnu pravdu. “Bez dobrih branilaca nema pravde”, kaze ona.


Ovo vjerovanje ugradjeno je i u osnovne propise Tribunala. Clan 21 Statuta gotovo u potpunosti ponavlja konvencije UN-a o gradjanskim i politickim pravima, cime se optuzenom jamci pravedno sudjenje.


Na slican nacin prioritete sagledavaju i oni koji se na sudjenjima pojavljuju kao najostriji protivnici branilaca – tuzioci.


“Obrana svih optuzenika predstavlja castan i vrlo vazan zadatak”, tvrdi tuzilac Vespi, dodajuci da je dobra obrana i u prakticnom smislu uvijek korisna – buduci da preispituje dokaze tuzilastva i umanjuje opasnost od gresaka.


I obrana i optuzba su svjesne da se nalaze na braniku ljudskih prava, pri cemu pojedinci smatraju da obrana osoba osumnjicenih za ratne zlocine ujedno znaci i unapredjenje tog koncepta.


“Zapravo, osjecate da ste dio jednog sireg procesa”, kaze Dikson. “Unutar nacionalnog sistema nemate uvijek taj osjecaj. Ne osjecate uvijek i svuda da cete pridonijeti izgradnji necega novog i boljeg, sto je tek u nastajanju.”


O ulozi advokata se u sudnicama Tribunala vode neprekidne, a ponekad i dramaticne rasprave.


Tako se proslog ljeta rasplamsala ostra rasprava nakon sto je probleme koji su nastali na sudjenju bivsem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Milosevicu sud pokusao rijesiti tako sto ce mu, protivno njegovoj volji, dodijeliti advokata. Milosevic je, naime, odbio komunicirati s imenovanim advokatom, a svjedoci obrane, u znak protesta, nisu se zeljeli pojaviti pred sudom; na kraju je zalbeno vijece Milosevicu vratilo pravo da se brani samostalno, dok je na mjestu sluzbenog branioca i dalje ostao kraljicin savjetnik Stiven Kej (Stephen Kay), bivsi prijatelj suda (amicus curiae).


Slicno se desilo i Karnavasu, ciji je klijent zbog neslaganja takodjer odbio svaku dalju komunikaciju s braniocem. Jos dvojica okrivljenih – spomenuti Krajisnik, ali i radikalni srpski nacionalista Vojislav Seselj – insistiraju na samostalnoj obrani.


Iako ovakve prepirke izazivaju ostre kritike, one ujedno predstavljaju i potvrdu intenziteta s kojim se razvijaju sve snazniji mehanizmi medjunarodnog pravosudja.


Napokon, kako je Lukasova izjavila za IWPR: “Tribunali ce i formalno postati promotri ljudskih prava samo ukoliko ta prava budu zastitili od onih koji ih navodno krse.”


Karnavas istice da tribunali ne samo da moraju biti nepristrani, nego ih i ljudi kao takve moraju dozivljavati. Poseban doprinos tome daju savjesni branioci: “Tek ukoliko i najkrivljem krivcu osiguramo adekvatno sudjenje i postivanje svih prava, priliku ce dobiti i oni koji zaista nisu krivi.”


Merdijana Sadovic izvjestava za IWPR iz Haga.