Nikolicevo svjedocenje ponovo pod sumnjom

Blagojevicevi i Jokicevi branioci pokusavaju dovesti u pitanje kredibilitet kljucnog svjedoka optuzbe

Advokati Vidoja Blagojevica i Dragana Jokica – dvojice oficira bosanskih Srba kojima se sudi za srebrenicki masakr – izveli su pred sud nekoliko duznosnika iz okolnih bosanskih gradova s ciljem da dovedu u pitanje kredibilitet Momira Nikolica (oficira bosanskih Srba i jednog od najvaznijih svjedoka optuzbe) i svoje klijente tako oslobode optuzbi.

Nikolic je zajedno s Blagojevicem i Jokicem prvotno bio optuzen za zlocine u Srebrenici, ali je priznao krivicu i pristao svjedociti protiv svojih nekadasnjih kolega; zauzvrat je tuzilastvo odlucilo povuci najteze optuzbe protiv njega i preporuciti sudu da mu izrekne blazu kaznu.

Premda je Nikolic, pogotovo izjavom koju je potpisao proslog ljeta, tuzioce snabdio velikom kolicinom neophodnih podataka, na njegov je kredibilitet, ali i strategiju tuzilastva, pala sjenka kad se ispostavilo da je on zapravo priznao i zlocine koje nije pocinio, vjerojatno zbog toga sto se nadao da ce na taj nacin ostvariti bolju nagodbu. Njegova je laz ubrzo otkrivena, tako da nije ni usla u sporazum s tuzilastvom, ali je na njoj u kasnijoj fazi procesa poceo insistirati Majkl Karnavas (Michael Karnavas) – americki advokat i Blagojevicev branilac.

Nikolic je o odredbama sporazuma s tuzilastvom pregovarao proslog svibnja/maja, ali je njegova laz otkrivena tek pet mjeseci kasnije, kada ga je – nakon sto je svjedocio protiv Blagojevica i Jokica – unakrsno ispitivao Karnavas. Amerikanac je, naime, Nikolica prisilio na priznanje da je lagao kada je rekao da je osobno naredio ubojstvo 1.000 nenaoruzanih Muslimana u selima Kravica i Sandici, kao i kada se “prepoznao” na fotografiji koju mu je pokazalo tuzilastvo.

Svi svjedoci koje je Karnavas tokom proteklog tjedna izveo, svjedocili su o operaciji ubijanja u Srebrenici koja se odigrala u periodu od 11. do 16. srpnja/jula 1995., pri cemu nijedan od njih nije potvrdio da je tih, presudnih dana, uopce video Blagojevica. S druge strane, skoro svi su doveli u pitanje Nikolicev kredibilitet i karakter.

Prvi svjedok koji je proteklog tjedna svjedocio bio je Aleksandar Tesic, opcinski funkcionar iz Bratunca, koji je inace optuzen da je tokom rata civilnu opremu i vozila davao na koriscenje vojsci. Tesic je potvrdio da je 12. srpnja/jula dobio hitno naredjenje da za potrebe Drinskog korpusa osigura sve raspolozive autobuse i gorivo u Bratuncu, a sve radi navodne evakuacije 20.000 Muslimana iz Srebrenice.

Prema Tesicevim rijecima, u Bratuncu nije bilo mnogo autobusa – Zvornik je u tom pogledu bio mnogo bolje opremljen – ali je on ipak uspeo rekvirirati dva ili tri vozila od lokalnog prijevoznika.

U vrijeme kada je vojska bosanskih Srba uspostavljala kontrolu nad Srebrenicom, Tesic je otisao u Potocare s ciljem da – kako je rekao – vidi sto se u stvari dogadja.

“Nije bilo vode, struje, velika je steta bila nacinjena”, rekao je on. “Svuda su bile hrpe smeca, uvjeti su bili nehigijenski. Cim smo stigli, poceli smo se cesati. Sve je bilo prepuno vaski, buva – uzasno. Ljudima je bilo vrucina i bili su iscrpljeni”, rekao je on.

Tesic je u Potocarima vidio generala vojske bosanskih Srba, Ratka Mladica, kako se obraca Muslimanima. “Govorio im je da se ne plase, da ce im vojska bosanskih Srba pomoci”, prisetio se Tesic. “Rekao im je da, ukoliko to zele, mogu i da ostanu, ali da je, ukoliko zele otici, samo potrebno da to kazu i da ce im prijevoz biti odmah osiguran.”

Valjda u nastojanju da i svjedoka i svog klijenta oslobodi krivice za masakr koji je nakon toga uslijedio, Karnavas je Tesica zapitao je li povjerovao u Mladiceve rijeci.

“Ni za trenutak nisam pomislio da bi se tim ljudima moglo dogoditi ista lose”, odgovorio je Tesic. “Vjerujem da je general Mladic zelio prebaciti te ljude tamo gdje su oni zeljeli otici, tako da nisam sumnjao u ono sto im je govorio.”

Najznacajniji dio Tesicevog svjedocenja ticao se medjutim onoga sto je on vidio nadomak skladista u selu Kravica – gdje je, kako se vjeruje, nekoliko stotina Muslimana bilo ubijeno.

Dana 14. srpnja/jula, Tesicu je naredjeno da osigura prijevoz do Zvornika za grupu osamnaestogodisnjih i devetnaestogodisnjih regruta. Tim mladim ljudima tek sto je bio upucen poziv na odsluzenje vojnog roka i Tesic ih je odlucio otpratiti.

Na putu za Zvornik, prosli su pored skladista u Kravici, i to upravo u vrijeme dok se u njemu dogadjalo ubijanje.

“Prizor je za nas bio bolan i sokantan”, rekao je Tesic. “Pokraj skladista, gotovo svuda naokolo, bili su poslagani lesevi, na nacin na koji se slazu cjepanice. Ne znam koliko ih je bilo – mozda 200 ili 300. Mnogo.”

Tesic je rekao i da su autobusi bili prinudjeni krtati se veoma sporo, jer su se putem kretali i vojnici. Tako je bio u prilici zapaziti mnostvo pojedinosti.

“Nisam zelio da i djeca to vide”, izjavio je on, imajuci na umu mlade regrute. “Bila su to zaista djeca, osamnaestogodisnjaci i devetnaestogodisnjaci, pa mi je zato bilo vrlo neprijatno zbog onoga sto su vidjeli.” A kada je Karnavas upitao Tesica jesu li ti mladici bili regrutirani za “operaciju ubijanja”, svjedok je reagirao razdrazljivo.

“O, ne”, odgovorio je on prvo na engleskom, a glas mu je bio uzbudjen i pun bola. “Oni su bili pozvani na redovno odsluzenje. Nisu to bili rezervisti, nego mladici koji tek sto su bili regrutirani. Bio je to njihov prvi dan u vojsci.”

Pred kraj unakrsnog ispitivanja, Karnavas je Tesica upitao je li na mjestu gdje su se dogodila spomenuta ubojstva sreo ikoga koga je poznavao iz Bratunca.

“Nisam prepoznao nikoga”, odgovorio je Tesic. “Kretali smo se veoma sporo, pa bih, da sam video nekoga koga znam, tu osobu sigurno i prepoznao, ali se to nije desilo iako sam mnogo godina zivio i radio u Bratuncu. Znam na stotine ljudi, mozda cak i citavu tisucu. Sigurno bih prepoznao svakog od njih da sam ih vidio – ali nisam.”

Najzad, Karnavas je svjedoka upitao je li se ikada sreo s Blagojevicem i je li mu tokom tih kobnih srpanjskih/julskih dana stigao ikakav nalog u vezi s autobusima ili strojevima za kopanje.

“Ne”, odgovorio je Tesic. “Ne sjecam se da sam ga ikada vidio, niti da su mi stigli bilo kakvi nalozi.”

Nakon Tesica je svjedocio Dragan Mirkovic, upravitelj bratunacke komunalne sluzbe. On je pred sudom ispricao kako ga je, u vrijeme kada je srebrenicka operacija vec bila u toku, pukovnik bosanskih Srba Ljubisa Beara pozvao u stab Srpske demokratske stranke (SDS) u Bratuncu.

Beara je tom prilikom pio, pa je i Mirkovica ponudio casom viskija. Mirkovic je odbio, nakon cega ga je Beara upitao raspolaze li komunalna sluzba strojem za kopanje i radnicima koji bi njome upravljali. Rekao je i kako u rudniku boksita u Milicima ima mnogo mrtvih, i da ih treba pokopati.

Mirkovic mu je odgovorio da nema ni opremu ni ljude za taj posao. A kada mu je jos i predlozio da pozove neku drugu kompaniju koja raspolaze potrebnim masinama, Beara se razbjesnio, ispsovao ga i rekao mu da se udalji.

Medjutim, svjedok je i sljedeceg jutra bio pozvan u ured SDS-a, gdje mu je Beara osobno naredio da zajedno s jednim vojnim policajcem obidje mjesto ukopa. Premda tvrdi da to nije zelio uciniti, Mirkovic ga je na kraju ipak poslusao. Cim je stigao, shvatio je da stroj iz komunalnog poduzeca nece biti dovoljna za kopanje tako velike grobnice, pa je zatrazio bolju. “Obiljezio sam podrucje za koje mi je receno da ga obiljezim. Ono je bilo prilicno prostrano”, rekao je on.

Tokom sljedeca tri dana, radnici iz komunalnog poduzeca su – po Mirkovicevim rijecima – kamionima prevezli tijela i sahranili ih u masovnu grobnicu.

Karnavas je svjedoka upitao da li se Blagojevic u bilo kom trenutku pojavio na licu mjesta. “Ne”, odgovorio je Mirkovic. “Tamo nikada nisam vidio Blagojevica.”

Karnavas je Mirkovica pitao i je li mu poznato sto se dogodilo u skladistu u Kravici. Poput prethodnog svjedoka, i Mirkovic je potvrdio da je, krecuci se putem, video mjesto na kojem se odigrao masakr. “Bio je to prizor koji nikada necu zaboraviti”, izjavio je on, pogleda uperenog u pod. Zatim je ispricao kako je vidio vojnika koji naredjuje petorici ljudi da legnu na zemlju licem nadole, te kako im potom puca u ledja.

Karnavas ga je upitao je li to na bilo koji nacin pokusao sprijeciti, ili o tome bilo koga izvjestiti.

“Ne”, odgovorio je Mirkovic. “Nisam”, rekao je on, dodajuci da nije poznavao ubojice.

Na kraju je Karnavas, ocito pokusavajuci diskreditirati najvaznijeg svjedoka optuzbe, Mirkovica upitao i je li, u razdoblju od 11. do 16. srpnja/jula 1995., imao bilo kakvih kontakata s Momirom Nikolicem.

A kada je Mirkovic odgovorio da nije, Karnavas je paznju suda skrenuo na zapisnik s Nikolicevog svjedocenja, na kojem je tvrdio da ga je upravo Mirkovic obavijestio gdje se nalazilo izmedju 80 i 100 leseva, te da je upravo od njega saznao da su oni prikupljeni, transportirani i pokopani u selu Halilovici.

Mirkovic je izjavio da nista slicno nikada nije rekao Nikolicu, te da ga tih dana nije ni video.

Po zavrsetku ispitivanja, Mirkovicu se – zbog toga sto je dosao svjedociti u Tribunal– zahvalio sudac Liu Dakun (Liu Daqun). Medjutim, i Mirkovic je, prije odlaska, pozelio nesto pitati.

“Da li bih se mogao rukovati s pukovnikom Blagojevicem?”

“Bojim se da to nije dozvoljeno”, odgovorio je sudac. “Zao mi je.”

Nakon toga je svjedok napustio sudnicu.

Treci svjedok koji se proslog tjedna pojavio na sudu bio je Jovan Nikolic, ucitelj iz Kravice, koji je 1995. radio kao upravnitelj jednog poljoprivrednog dobra u Bratuncu.

Srebrenica je, po rijecima ovog svjedoka, bila napadnuta usred sezone malina; on je vrsio pripreme za berbu i pokusavao plasirati taj proizvod na trziste.

Dana 13. srpnja/jula, oko 10 sati prije podne, svjedok je – iz zelje da sazna sto se desava u Srebrenici – napustio svoj ured u Bratuncu. Otisao je do obliznje raskrsnice, gdje je vidio autobuse i kamione prepune Muslimana koji su pristizali iz pravca Srebrenice.

Dok je stajao na raskrsnici, pokraj njega je u plavom “Zastavinom” fijatu prosao Momir Nikolic, koji mu je ponudio da ga preveze do Potocara kako bi vidjeli sto se desava. Zbog necega sto je opisao kao “cistu radoznalost”, Jovan Nikolic je prihvatio prezimenjakovu ponudu.

Ispricao je i kako je potom bio prestrasen onim sto je video u Potocarima, te kako je tamo ostao svega pola sata i kako se nakon toga vratio u Bratunac.

Karnavas je zatim podsjetio sud da je svjedok u izjavi koju je istraziteljima Tribunala dao 2001. propustio spomenuti da je u Potocare otisao s Momirom Nikolicem. “Mozete li nam, molim Vas, reci zbog cega niste ni spomenuli taj dogadjaj?”, upitao ga je Karnavas.

“Kada su tuzioci od mene zatrazili da svjedocim o Srebrenici, odazvao sam se s velikim zadovoljstvom, jer sam zelio obelodaniti ono sto sam znao i tako pomoci otkribanje istine. Ali, Bratunac je mali grad i mnogi su ljudi ubrzo stupili u kontakt sa mnom, moleci me da im ne spominjem imena. Medju njima je bio i Momir Nikolic”, istakao je svjedok.

A kada ga je branilac upitao je li i Blagojevic od njega trazio tu vrstu usluge, svjedok je odgovorio da nije.

Na kraju je Karnavas svjedoku postavio i pitanja koja su se ticala masakra u Kravici. I ponovo je svjedocenje bilo stravicno.

Dana 14. srpnja/jula, svjedok je primijetio da mu nije stigao izvjestaj o prodaji malina u Kravici. Stoga je krenuo u skladiste u namjeri da utvrdi sto se desava. Kada je stigao, video je poslagane leseve i cuo pucnjeve.

“U toku je bila likvidacija”, rekao je on, prisecajuci se kako su ljudi bili postrojavani, kako im je bilo naredjivano da legnu i kako su potom bivali “vakcinirani”.

“Ljudi su bili u redovima od po petoro ili sestoro, i naredjivano im je da legnu. Osoba koja je za to bila zaduzena bi rekla ´Sada cu te vakcinirati´, da bi im zatim pucala u potiljak. Nakon toga bi drugom vojniku bilo naredjeno da provjeri ´vakcinaciju´ i svakoj od zrtava puca pod lijevu lopaticu”, rekao je Nikolic.

Svjedok je rekao da je bio duboko uznemiren onim sto je vidio, da je poceo vikati i psovati, zahtijevajuci da sazna zasto vojnici rade to sto rade. Ali, tada su mu prisli neki naoruzani ljudi. “Namjeravali su i mene da ubiju”, rekao je on.

Prezivio je jedino zahvaljujuci tome sto je i grupa staraca koji su zivjeli preko puta skladista vidjela sto se desava i umijesala se.

Nakon toga, svjedok se – kako kaze – vratio u Bratunac, gdje je u opcinskoj zgradi obavijestio izvrsni odbor da su se u skladistu dogodila pogubljenja i da bi tim povodom trebalo nesto poduzeti.

Karnavas ga je upitao je li postojala nada da bi adekvatnim mjerama vlasti uspele zaustaviti ubojstva, ali je svjedok na to pitanje odgovorio negativno.

“Ubijanje je do tada vec bilo skoro gotovo”, rekao je on. Zapravo je svjedok uveliko bio zainteresiran za rasciscavanje citavog tog kaosa. “Zelio sam osigurati da stvari ponovo pocnu funkcionirati.”

Stacy Sullivan je urednica IWPR-a.