Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

MILOSEVIC U VREMENSKOJ OSKUDICI

Posto je dokazni postupak obrane sve cesce u zastoju, suci razmisljaju o nacinima kojima bi se sudjenje bivsem jugoslavenskom predsjedniku moglo ubrzati
By Alison Freebairn

Istekao je i sesti mjesec otkako je Milosevic zapoceo obranu, sto – prema tvrdnjama analiticara – znaci da vrijeme tokom kojeg bi optuzeni trebalo dokazati vlastitu nevinost ubrzano istice.


U dosadasnjem toku sudjenja, bivsi jugoslavenski predsjednik – koji je ovoga tjedna upozorio suce da ce traziti produzenje dokaznog postupka obrane – izveo je svega dvadesetak svjedoka u nastojanju da pobije navode iz samo jedne (kosovske) od ukupno tri optuznice koje su protiv njega podignute.


Osim toga, promatraci mahom tvrde da je Milosevic sudnicu pretvorio u politicku pozornicu, te da stoga ni podaci koje je do sada iznio nisu umanjili prethodno iznesene optuzbe.


Zapravo je svega troje svjedoka iznijelo cinjenicne dokaze koji dovode u pitanje osnovnu tezu tuzilastva – da je Milosevic planirao sistematske zlocine protjerivanja i ubijanja koji su na podrucju juzne srpske pokrajine pocinjeni u prvoj polovini 1999. godine, ili da je s tim zlocinima bio makar upoznat.


Ostali svjedoci su prilikom svjedocenja iznosili samo vlastite stavove.


Pored nezadovoljstva izazvanog sporim odvijanjem procesa – buduci da se Milosevic, zbog zdravstvenih problema, u sudnici pojavljuje samo triput tjedno – i optuzenikovo dosadasnje ponasanje bilo je povod citavog niza negativnih sudackih reakcija.


Vec i samom odlukom da se brani samostalno Milosevic sistematski preispituje granice dozvoljenog, s obzirom da dokumente sudu podnosi prekasno ili u nepotpunom obliku.


Takodjer, i optuzba i sudsko vijece ukazuju i na manjak podataka o svjedocima s popisa koji je Milosevic sudu podnio na pocetku dokaznog postupka obrane. Naime, prakticno je nemoguce procijeniti koliko ce saslusanje pojedinih svjedoka trajati, sto za posljedicu cesto ima i to da unakrsna ispitivanja traju znatno duze nego sto je to nuzno.


Nazivajuci optuzenika “nestalnim”, predstavnik Koalicije za medjunarodnu pravdu, Edgar Cen (Edgar Chen), istice da je Milosevic u nekoliko navrata pokazao da je – kada je koncentriran – ipak u stanju “izboriti se s pojedinim optuzbama i iznojeti dokaze koji bi i u ocima sudaca mogli imati izvjesnu tezinu”.


Medjutim, uopceno govoreci, Milosevic po Cenu “izgleda nije spreman, niti zeli postovati pravila”.


Bivseg srpskog lidera se po vise od 60 tocaka triju optuznica – za Kosovo, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – tereti za ratne zlocine, zlocine protiv covjecnosti i genocid.


Tokom prvih nekoliko mjeseci trajanja dokaznog postupka obrane, svjedoci iz Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) bavili su se povjescu Srbije i Kosova, zastupajuci stanoviste po kojem je Milosevic samo branio srpski narod od albanskog nasilja.


Ostali su svjedoci podrobno govorili o pogorsanju stanja do kojeg je u pokrajini doslo potkraj devedesetih i za koje su uglavnom okrivili albanski separatizam.


Tek su posljednjih tjedana, s pojavljivanjem Slavise Dobricanina – bivseg nacelnika pristinskog Instituta za sudsku medicinu, koji je svjedocio o masakru u selu Racak, gdje je u sijecnju/januaru 1999. ubijeno oko 45 Albanaca – napokon izneseni i odredjeni cinjenicni dokazi u vezi s navodima iz optuznice.


Masakr u Racku vazi za prekretnicu kosovskog sukoba, buduci da je indirektno doveo i do zracne intervencije NATO-a kojom je okoncan rat i potom ubrzan Milosevicev silazak s vlasti. Okrivljeni pak tvrdi da su taj zlocin zapravo “izrezirali” albanski pobunjenici s ciljem da medjunarodnoj zajednici osiguraju izgovor za vojnu intervenciju.


Ostala ubijanja koja se spominju u optuznici Milosevic je pokusavao zataskati ili poreci.


Takodjer je uglavnom ignorirao onaj dio optuznice koji se odnosi na protjerivanje i deportaciju oko 800.000 kosovskih Albanaca, iznoseci tek usputne komentare da je sve to zapravo bila posljedica NATO-vog bombardiranja.


Cen naglasava da okrivljeni nece imati nikakve koristi od toga sto uporno iznosi i ponavlja izvjesne prilicno “zivopisne” teorije – poput one o postojanju medjunarodne zavjere ciji je cilj razaranje Srbije, ili tvrdnje da su u toj zavjeri svjesno sudjelovali i inozemni mediji.


“Izvodjenje svjedoka koji smatraju da je Srbiju tlacio citav svijet, da je NATO izvrsio agresiju i da je kosovski sukob simuliran zarad podizanja gledanosti CNN-a – nije mudar potez. On [Milosevic] morao bi se usredotociti na konkretne navode iz optuznice”, dodao je Cen.


Vec i samo ponasanje bivseg jugoslavenskog predsjednika predstavlja dovoljan razlog za zabrinutost.


Osim redovnih zamjerki tuzioca Dzefrija Najsa (Geoffrey Nice) zbog kasnjenja pri podnosenju vaznih podataka i dokumenata, Milosevica cesto opominju i clanovi sudskog vijeca – zbog sugestivnih pitanja, promasivanja teme i drzanja politickih govora.


Autor knjige “Milosevic: biografija”, Adam Lebor (Adam LeBor), izjavio je za IWPR da takvo “opstruiranje” zapravo predstavlja osnovnu karakteristiku ponasanja bivseg srpskog lidera.


“Njegova taktika se sastoji u negiranju zakonitosti Tribunala i istovremenom nastojanju da se stvari, u mjeri u kojoj je to moguce, uspore”, konstatira Lebor. “Izgleda da on smatra da mu je najbolje otezati sudjenje, ali u tom pogledu zapravo grijesi.


“Opredijelio se za opstrukciju umjesto za bavljenje pojedinostima. A to povremeno djeluje gotovo nadrealno.”


I Hakelina Verijn Stjuart (Heikelina Verrijn Stuart) – nizozemska pravnica koja vec dugo prati zbivanja u Tribunalu – suglasna je s ocjenom po kojoj bivsi srpski predsjednik svoje vrijeme koristi tako sto pokusava stvoriti izvjestan utisak u javnosti.


“Milosevic u cilju pobijanja navoda optuzbe izvodi krajnje ispolitizirane svjedoke, sto dovodi do toga da stalno ponavlja jedno te isto”, kaze ona.


“On iznosi samo jedno moguce vidjenje stvari, dok je Najs ponudio cinjenicne dokaze – a to je nesto sasvim drugo.”


Nizozemska pravnica smatra da su Miloseviceve politicke tirade i ponavljanje vec recenog posljedica njegovog nastojanja da se opravda pred citavom svjetskom javnoscu.


“Kao da je u potpunosti obuzet osjecanjem da je u pravu, pa se ne moze oduprijeti vlastitim nastojanjima da to i dokaze”, napominje ona. “Moguce je da ga to cini losim advokatom – ali, naprosto je rijec o takvoj osobi.”


Podjednako su rjeciti i Milosevicev odabir svjedoka, te znacenje koji on pridaje njihovim iskazima – cak i onda kada nisu u stanju svoje tvrdnje potkrijepiti bilo kakvim dokazima, kao sto je to bio slucaj s izvjesnim brojem bivsih ruskih politickih funkcionara, koji su svjedocili na samom pocetku dokaznog postupka obrane.


Lebor zapaza da je tokom citave svoje politicke karijere Milosevic ukazivao postivanje tim strukturama.


“To nam pokazuje da on zapravo jos uvijek razmislja kao uskogrudi komunisticki funkcionar”, kaze njegov biograf. “Jedino sto ga zanima jest neciji polozaj u hijerarhiji.”


Medjutim, Milosevicevo uporno pozivanje bivsih visokih duznosnika – koji nisu u stanju ponuditi dovoljno cinjenicnih dokaza – dovodi do nepotrebnih ponavljanja. Otuda je sudac Patrik Robinson (Patrick Robinson) s Jamajke u jednoj prilici vec intervenirao tako sto je prekinuo ispitivanje svjedoka.


Radilo se o saslusanju bivseg jugoslavenskog ministra inozemnih poslova, Vladislava Jovanovica, koje je 23. veljace/februara prijevremeno okoncano poslije cetiri dana svjedocenja i ispitivanja, kada je sudac Robinson bio prinudjen podsjetiti Milosevica na cinjenicu da je vrijeme kojim raspolaze ograniceno.


Razmjerno prethodnom trajanju dokaznog postupka optuzbe, suci su odlucile Milosevicu za izvodjenje dokaza dati rok od 90 radnih dana, te da se tuziocima stavi na raspolaganje 60 dana za unakrsno ispitivanje svjedoka obrane.


S obzirom da u medjuvremenu nisu saopceni nikakvi noviji podaci o tome koliko je od tih 150 dana vec potroseno, treba podsjetiti da je u saopcenju od 10. februara receno da je Milosevic do tada iskoristio 14.5 od 90 dana, a tuzilac nesto manje od 11 od ukupno 60 dana predvidjenih za unakrsno ispitivanje.


Na statusnoj konferenciji odrzanoj 14. travnja/aprila, na kojoj je Milosevic i najavio da ce traziti produzenje dokaznog postupka obrane, sudac Robinson je okrivljenog upozorio na to da je optuzbi i obrani po pravilniku Tribunala dozvoljeno da, zbog ustede vremena, podnose i pismane iskaze svjedoka. Napomenuo je i da se od ukupno 352 svjedoka optuzbe prilikom izvodjenja dokaza u sudu osobno pojavilo svega 114.


No, optuzeni je odbio razmotriti tu mogucnost, buduci da bi to po njegovom misljenju bilo protivno “javnom karakteru sudjenja”.


Tuzilac Najs se za sada nije izjasnjavao o Milosevicevoj taktici.


“Smisao javnog sudjenja jeste stjecanje uvida, odnosno potvrdjivanje pravednosti”, rekao je on. “Nije rijec ni o kakvoj zabavi. Jos manje o propagandi. Ukoliko [okrivljeni] bude insistirao na pogresnoj premisi, nitko mu nece biti kriv.”


Najs je od sudskog vijeca zatrazio da ne pristane na produzenje roka od 150 dana i da u tom pogledu ne podlegne bilo kakvim pritiscima obrane.


“Vrlo smo zabrinuti zbog ukupnog trajanja ovog sudjenja”, rekao je Najs. “Svima je u interesu da se utvrdjeni rokovi do kraja postuju, bez ikakvih izmjena. U protivnom bi okrivljeni mogao dovesti u nepriliku sudsko vijece i zatraziti dodatno vrijeme.


“Njegov je jedini cilj da sudjenje traje sto duze.”


Milosevic je pak porekao da je najavljeno trazenje produzenja posljedica njegove zelje da produzi sudjenje.


“Nema nikakve sumnje u to da ce mi za saslusanje svjedoka biti nuzno produzenje. Ono je u interesu istine i pravde, a ne posljedica moje zelje da se nastavim druziti s gospodinom Najsom”, rekao je on.


Na statusnoj su konferenciji razmatrani i nacini kojima bi se sudjenje moglo ubrzati: pocevsi od toga da saslusanja svakog jutra pocinju u 8 sati – cime se tjedno stedi oko dva sata – pa do uvodjenja cetvorodnevnog radnog tjedna (umjesto dosadasnjeg trodnevnog, koji je ustanovljen na preporuku lijecnika).


Sudsko vijece bi se uskoro trebalo izjasni o tim prijedlozima.


Medjutim, promatraci procjenjuju da je malo vjerojatno da ce u nastavku sudjenja – osim ukoliko sudsko vijece bude usvojilo sasvim novu, znatno strozu strategiju – biti dramaticnih promjena tempa.


Hakelina Verijn Stjuart izjavila je za IWPR da bi se suci trebali odlucnije suprotstaviti optuzenikovoj samovolji. Ona se suglasila s tuziocevom ocjenom da Milosevic uglavnom pokusava otezati sudski proces.


“Cim se sudjenje okonca, Milosevic ce biti zauvijek zaboravljen”, kaze ona. “Ovo mu je posljednja prilika da ostane u sredistu paznje.”


Alison Freebairn je urednica IWPR-a u Hagu.