Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

MILOSEVIC I GENOCID: JE LI OPTUZBA USPJELA DOKAZATI NAJTEZI ZLOCIN?

Strucnjaci strahuju da bi bivsi predsjednik ipak mogao biti oslobodjen optuzbe za genocid, koju je i inace tesko dokazati
By Stacy Sullivan

Kada je 12. veljace/februara 2002. poceo dokazni postupak protiv Slobodana Milosevica, uslijedle su najave da ce tokom sudjenja citav svijet biti u prilici steci predodzbu o “srednjevjekovnom divljastvu” koje je Balkanom haralo tokom devedesetih, ali i da ce tuzilastvo dokazati da je bivsi srpski predsjednik kriv za najtezi od svih zlocina – genocid.


Dvije godine kasnije, nakon sto je saslusano skoro 300 svjedoka – medju kojima se nasao i izvjestan broj nekadasnjih visokih funkcionara koji su se u medjuvremenu odrekli svog nekadasnjeg sefa – i nakon sto je predoceno vise tisuca stranica raznovrsne dokumentacije – ukljucujuci i tajno snimljene telefonske razgovore, vojne naredbe i zapisnike s politickih sastanaka – tuzilastvo privodi kraju svoj dokazni postupak.


Medjutim, mnogi pravni eksperti kazu kako se pribojavaju da tuzilastvo ipak nije uspjelo dokazati optuzbu za genocid, i to dkelomicno i zbog toga sto je zaslugom Tribunala (odnosno, Ujedinjenih naroda, koje su ga osnovale), kada je u pitanju taj zlocin, “letvica” podignuta izuzetno visoko.


U ociglednoj namjeri da i haske promatrace pripremi na moguce oslobadjanje optuzenog od optuzbe za genocid, i sama je glavna tuziteljica Karla del Ponte (Carla Del Ponte) vec upozorila da je taj dio dokaznog postupka optuzbe bio zapravo ugrozen time sto su joj beogradske vlasti uskratile pristup vojnoj dokumentaciji iz drzavnih arhiva.


Milosevicu se sudi sto je navodno bio glavni organizator raspada Jugoslavije i stravicnih zlocina koji su taj raspad pratili. Imajuci u vidu citave hrpe dokaza koje su tuzioci predocili s ciljem da ukazu na optuzenikovu aktivnu ulogu u naoruzavanju Srba u Bosni i Hrvatskoj – da i ne spominjemo njegovo angaziranje oko Kosova – tesko je posumnjati u ce bivsi predsjednik biti proglasen krivim za zlocine protiv covjecnosti.


Ali, da bi dokazali genocid, tuzioci moraju pokazati da je Milosevic spomenute zlocine organizirao s jasnom namjerom da bosanske Muslimane unisti kao narod. A posto tuzilastvo nije bilo kadro ponuditi nedvosmislene dokaze o postojanju genocidne namjere – recimo, u vidu dokumenata i vojnih naredbi kojima se zahtijeva likvidacija svih bosanskih Muslimana – strucnjaci tvrde da, s obzirom na neka ranija slicna iskustva, suci najvjerojatnije nece presuditi da je optuzenik kriv za zlocin genocida.


Takva ce presuda, po njihovom misljenju, veoma mnogo utjecati, ne samo na buduca sudjenja za genocid, nego i na napore koji se cine u cilju sprecavanja takvih zlocina.


Razocarane ce biti i zrtve, dok ce osokoljeni biti svi koji i inace poricu da je genocida uopce bilo.


“Ukoliko sud Milosevica ne proglasi krivim za genocid, nastat ce veoma ozbiljan problem, jer ce se pokazati da je definicija genocida toliko specificna da je krajnje nepodesna”, izjavio je Ivo Banac, profesor povijesti na Sveucilistu Jejl (Yale), koji je nedavno postao zastupnik Liberalne stranke u Hrvatskom saboru. “To ce se u vrlo velikoj mjeri odraziti na neke buduce konflikte.”


Samanta Pauer (Samantha Power), autorica knjige “Problem iz pakla: Amerika u doba genocida” i dobitnica Pulicerove nagrade, istrazivala je razloge zbog kojih drzave ne cine nista da bi sprijecile genocid. Ona strahuje da bi oslobadjanje Milosevica od te optuzbe vladama pojedinih zemalja pruzilo i dodatne izgovore za pasivnost.


“Ukoliko je ´letvica´ postavljena tako visoko, drzavama ce biti mnogo lakse dokazati kako nesto nije genocid”, izjavila je ona za IWPR.


Tako ce u buducnosti kazneno gonjenje osoba koja su odgovorna za genocid postati jos teze. “Ukoliko Milosevic ne bude proglasen krivim, i ukoliko i iracki Tribunal prihvati istovjetne standarde Ujedinjenih naroda, ni Sadam Husein (Sadaam Hussein), bez obzira na svoj odnos prema kurdskom pitanju, vjerojatno nece potpadati pod odredbe takvog opisa zlocina”, izjavila je Pauerova.


Ipak, za sada se cini da ce odbacivanje onih dijelova optuznice protiv Milosevica koji se ticu genocida najozbiljnije posljedice imati za bosanske zrtve.


Prema rijecima Pauerove: “Jedan od problema koji su proizasli iz reci i cina genocida jeste da zrtve cesto osjecaju kako im se na izvjestan nacin porucuje da njihove patnje nemaju pravu tezinu ukoliko onaj tko ih je izazvao ne bude osudjen za genocid. Bosanski Muslimani bi mogli biti navedeni da se tako osjecaju.”


KAKO JE “LETVICA” POSTAVLJENA


Na sudjenjima pred Tribunalom Ujedinjenih naroda za Ruandu, tuzilastvo je uspjelo dokazati citav niz optuzbi za genocid.


Ali, strucnjaci u izjavama datim za IWPR ukazuju na to da je lakse dokazati genocid u Ruandi.


“U Ruandi su pocinitelji genocida ubili 75 posto pripadnika plemena Tutsi, pri cemu su prethodno i najavili da to namjeravaju uciniti”, konstatira Erik Markuzen (Eric Markusen), profesor na Odjeljenju za studije holokausta i genocida danskog Instituta za medjunarodne studije. On je takodjer dodao da se za mnoge optuzenike sa sudjenja u Arusi znalo da su drzali javne govore u kojima su se zalagali za istrebljenje Tutsija.


“U Bosni to nije bilo toliko ocigledno, ili je Milosevic bio dovoljno suptilan da ne izlazi s takvim planovima u javnost”, rekao je Markuzen.


U dosadasnjoj praksi, tuzioci Tribunala za Jugoslaviju u tri su navrata pokusali dokazati zlocin genocida.


Prvo se to desilo na sudjenju Goranu Jelisicu, zapovjedniku zloglasnog logora Luka u Brckom, u kojem je vise tisuca bosanskih Muslimana i Hrvata bilo zatvoreno, premlacivano ili ubijeno. Optuzeni se zrtvama osobno predstavljao kao “srpski Adolf”, naglasavajuci da je u Brcko dosao samo da bi ubijao Muslimane.


Jelisic je bio optuzen za krsenje zakona i obicaja ratovanja, zlocine protiv covjecnosti i genocid. Dokazi koji su protiv njega izneseni – ukljucujuci i brojne izjave ocevidaca ubojstava – bili su neoborivi; on je priznao krivicu za sve zlocine osim za genocid, za koji mu se jedino i sudilo.


Premda je optuzeni nedvosmisleno izrazavao namjeru da pocini genocid, cime je tuzilastvu osigurao ono sto je po definiciji najteze pribaviti u takvim slucajevima, osuda za taj zlocin je ipak izostala. Neposredno po zavrsetku dokaznog postupka optuzbe, prije no sto je obrani i pruzena prilika da opovrgne navode optuzbe, suci su u listopadau/oktobru 1999. presudili da tuzilastvo nije uspjelo dokazati krivicu za zlocin genocida.


“Tuzilastvo je nastupilo s upecatljivim popisom posrednih indicija o postojanju genocidne namjere”, kaze Markuzen. “No, sudsko vijece je vise-manje procijenilo da tuzilastvo nije dokazalo postojanje genocida.”


Konstatirajuci da je Jelisic prema njihovoj procjeni neuracunljiv, suci su procijenili da on nije djelovao u sklopu nekog sireg, promisljenijeg plana.


“U to vrijeme se cinilo da suci nameravaju za genocid osuditi samo osobe koje su se nalazile na odgovornijim polozajima”, izjavila je Pauerova.


Nedugo poslije sudjenja Jelisicu, Tribunal je ipak donio presudu kojom je netko proglasen krivim za genocid. U kolovozu/avgustu 2001., bivsi general bosanskih Srba, Radislav Krstic – koji je bio optuzen za organiziranje srebrenickog masakra u kojem je ubijeno vise od 7.000 muslimanskih muskaraca i djecaka – proglasen je krivim za genocid i osudjen na 46 godina zatvora.


Da bi dokazali najtezu optuzbu, tuzioci su pokazali koliko je brizljivo citava srebrenicka operacija bila isplanirana. Naime, specijalno za tu svrhu bili su osigurani autobusi i gorivo, kao i povezi za oci i ruke.


Takodje, tuzioci su kao svjedoke izveli ne samo nekolicinu onih koji su prezivjeli masakr, nego i jednog pripadnika jedinica koje su vrsile likvidaciju. U pitanju je bio Drazen Erdemovic, koji je priznao krivicu za taj zlocin.


Ali, najvaznije od svega bilo je mozda to sto je tuzilastvo prilozilo i vojna naredjenja i prisluskivane razgovore na osnovu kojih se vidi da je general Krstic zaista naredjivao ubijanja. Krsticevi branioci su pokrenuli zalbeni postupak, pa o citavom slucaju treba da se izjasni i apelaciono vijece.


Poslije te osude, tuzioci su se ponadali da ce uspjeti dokazati krivicu za zlocin genocida i u procesu protiv Milomira Stakica, predsjednika opcine Prijedor. Na podrucju te opcine su se tokom rata nalazili zloglasni logori Omarska, Trnopolje i Keraterm.


U vrijeme dok se Stakic nalazio na spomenutoj funkciji, vise tisuca bosanskih Muslimana i Hrvata nestalo je iz Prijedora, dok se broj prognanih iz citave regije mjeri desetinama tisuca. Kao odgovornog za etnicko ciscenje, suci su Stakica osudili na dozivotnu robiju, sto je najteza kazna koja je do sada uopce izrecena pred Tribunalom. Medjutim, uslijed shvacanja genocida koje su kriticari sudskog vijeca nazvali preuskim, Stakic ipak nije bio proglasen krivim i za taj zlocin.


Saopcavajuci presudu, sud je ukazao na nedostatak dokaza o tome da je u Prijedoru zaista vodjena genocidna kampanja. Iako su potvrdile da je mnogo ljudi ubijeno, kao i da je ogromnu vecinu prognanih cinilo nesrpsko stanovnistvo, suci su naglasili da deportacija sama po sebi ne predstavlja potvrdu postojanja genocida.


Ovakva je odluka za tuzioce predstavljala veliko razocarenje; mnogi promatraci, ukljucujuci i Samantu Pauer, zestoko su je kritizirali.


Prema njenim rijecima, covjek koji je uveo pojam genocida – Rafael Lemkin, koji je i sam preziveo holokaust – niposto nije smatrao da kriteriji treba da budu toliko strogi: “Nije sporno da kod Lemkina nije postojala namjera da se genocid izjednaci s holokaustom.”


Konvencija o genocidu, koja je nastala upravo zahvaljujuci Lemkinovom zalaganju, doticni zlocin definira kao bilo koji postupak pocinjen u namjeri da se unisti neka etnicka grupa (u cjelini ili djelomicno), ili da joj se nanese steta vecih razmjera, a putem narusavanja uvjeta zivota s ciljem fizickog unistenja, uvodjenja mjera za sprijecavanje radjanja unutar grupe, ili prisilnog odvodjenja djece iz jedne grupe u drugu.


“Nije slucajno Lemkin inzistirao na unistenju”, tvrdi Pauerova. “Takva norma nije uspostavljenja zbog objedinjavanja slucajeva kao sto su Ruanda i holokaust. Ali, cini se da je po novom standardu za dokazivanje genocida nuzno potvrdjivanje postojanja namjere da se grupa unisti u cjelini, a ne tek djelomicno.


STA JE “LETVICA” U MILOSEVICEVOM SLUCAJU


Milosevic je prvobitno optuzen za genocid pocinjen u 18 opcina u Bosni. U nastojanju da dokazni postupak okonca u predvidjenom roku, ali i zbog kritika izrecenih na racun obima optuznice, tuzilastvo je taj broj svelo na sest.


A onda su se – buduci da je sud pokazao sklonost ka uskom tumacenju genocida i da je pred Tribunalom za sada potvrdjeno da se taj zlocin dogodio samo u Srebrenici – tuzioci opredijelili za to da Milosevica povezu prvenstveno s tim masakrom.


Iako je ranije medju diplomatima, novinarima, pa i stanovnistvom u regiji bilo rasireno misljenje da je, prije no sto su jedinice bosanskih Srba (Vojska Republike Srpske, VRS) zauzele Srebrenicu kao tadasnju “sigurnu zonu” UN-a, Milosevic vec bio prekinuo sve veze s rukovodstvom bosanskih Srba, tuzilastvo je sudu predocilo vojne dokumente koji pokazuju da je Ministarstvo unutrasnjih poslova (MUP) Srbije sudjelovalo u srebrenickoj operaciji.


S obzirom na cinjenicu da se u to vrijeme MUP, formalno-pravno govoreci, nalazio u Milosevicevoj nadleznosti, takav razvoj dogadjaja na sudjenju izazvao je veliko iznenadjenje. Pa ipak, strucnjaci za pravo tvrde da samo prisustvo srpskih snaga u Srebrenici jos uvijek nije dovoljno da bi se isposlovala osuda za genocid.


Dokaze o Milosevicevoj povezanosti sa Srebrenicom iznio je i Vesli Klark (Wersley Clark), bivsi zapovjdnik zdruzenih snaga NATO-a za Evropu. Svjedoceci u prosincu/decembru, on je pred sudom potvrdio da je optuzeni znao za postojanje namjere da se u Srebrenici izvrse pogubljenja.


Klark je na sudu izjavio da je na sastanku odrzanom u jesen 1995. Milosevic uvjeravao tim americkih pregovaraca da ce on sam biti u stanju zastupati bosanske Srbe.


Posto nije bio sasvim siguran u to da li se Milosevicev autoritet temelji na pravu ili je u pitanju bio utjecaj, Klark je tadasnjem predsjedniku tom prilikom postavio i neka pitanja u vezi s masakrom.


“Gospodine predsjednice, rekli ste da imate snazan utjecaj na bosanske Srbe, ali kako ste onda – ukoliko zaista imate taj utjecaj – dopustili generalu Mladicu [zapovjednik VRS-a] da pobije sve one ljude u Srebrenici?”, ponovio je svoje nekadasnje rijeci Klark pred sudom.


Milosevicev je odgovor navodno glasio: “Pa, gospodine Klark, ja sam Mladica upozorio da to ne cini, ali me on nije poslusao.”


Stvar je u tome da je Milosevic zaista mogao znati za planove rukovodstva bosanskih Srba da se muslimanski muskarci i djecaci pobiju, jer je prije toga pokazao da je u stanju znacajno utjecati na njihove postupke.


Prema rijecima Dzudit Armate (Judith Armatta), koja sudjenje Milosevicu prati u ime Koalicije za medjunarodnu pravdu i koja cesto pise za IWPR, samo znanje o zlocinu i odsustvo pokusaja da se on sprijeci potpadaju pod zlocine protiv covjecnosti. Ni u ovom slucaju nije dakle moguce govoriti o postojanju namjere, tako da ce, ukoliko ne bude pronadjena nikakva naredba iz koje bi se vidjelo da je Milosevic zaista svojoj policiji naredjivao da ubija Muslimane, dokazivanje optuzbe za genocid biti veoma tesko.


Ukoliko i osuda Krstica za genocid bude u zalbenom postupku odbacena – a postoje izvjesni nagovjestaji da bi se to moglo dogoditi – izgledi za osudu Milosevica ce se, prema tvrdnjama eksperata, dodatno smanjiti.


“Slucaj Krstic predstavlja potencijalnu prijetnju. Ukoliko [tuzioci] ne mogu uvjeriti ni zalbeno vijece da je postrojavanje i strijeljanje 7.000 ljudi genocid, postavlja se pitanje: sto onda jest?”, izjavio je Markuzen.


Mada se cini da na javnim saslusanjima nisu izneseni nikakvi kljucni dokazi, ne treba zaboraviti ni da se izvjestan broj saslusanja odigravao iza zatvorenih vrata, te da se mnogi dokumenti koji su uvrsteni u dokazni materijal drze u tajnosti.


Glasnogovornica tuzilastva Tribunala Florans Artman (Florance Hartmann) izjavila je kako je, imajuci u vidu tezinu dokaza iznesenih na zatvorenim zasjedanjima, potpuno nemoguce prognozirati ishod sudjenja; ipak, po njenim rijecima, malo je vjerojatno da ce itko biti sklon govoriti o “zadimljenom pistolju”.


“Mi nemamo nikakvu naredbu u kojoj Milosevic zahtijeva likvidaciju bosanskih Muslimana – jer to nije funkcioniralo na taj nacin”, rekla je ona.


Staviso, sve i da su takve naredbe postojale, tesko da bi tuzilastvo uspjelo doci do njih, jer su beogradske vlasti, kada je rijec o drzavnim arhivima, bile nekooperativne. Bosna je pred Medjunarodnim sudom pravde (MSP) protiv Srbije i Crne Gore pokrenula postupak zbog genocida, pa se Beograd, prema procjeni tuzilaca, trudi da do javnosti ne dospije nista sto bi moglo potvrditi postojanje genocidnih namjera. Ocito je da drzava cini sve da ne postane prva u povijesti koja ce biti proglasena krivom za takav zlocin.


U nastojanju da sudu pokaze kako je genocid moguce dokazati i bez ukazivanja na direktna naredjenja, tuzilastvo je nedavno pred sud izvelo i istrazivaca genocida, dr. Tona Zvana (Ton Zvann) iz amsterdamskog Centra za holokaust i proucavanje genocida.


Zvan je pred sudom objasnio da se genocid sprovodi “od vrha nanize” i da ga zapocinju oni koji su na vlasti. Medjutim, u svakom od slucajeva koje je sam proucavao – Kambodza, Jermenija, Njemacka i Ruanda – rukovodstva su, prema njegovim rijecima, tezila distancirati se od rezultata pogroma, kako ne bi ostavili nikakav trag vlastite umijesanosti u zlocin.


On je rekao i da je postojanje genocidne namjere ponekad tesko dokazati cak i u slucajevima poput Hitlerovog. Nacisticki vodja nikada nije bio ocevidac genocidnog cina i nikada – istakao je Zvan – nije izdao naredjenje potcinjenima da ubijaju Zidove.


Doduse, mogucnost da tuzioci ipak isposluju osudu za genocid – suprotno ocekivanjima najveceg broja pravnih strucnjaka koji prate sudjenje – ne treba odbaciti. No, ukoliko se u donosenju presude suci budu oslanjale iskljucivo na dokaze koji nisu bili dostupni javnosti, pojavit ce se citav niz nedoumica. Takva odluka ne bi bila shvacena kao nesto sto prirodno proizlazi iz ustrojstva Tribunala, koji je stvoren s namjerom da pokrene transparentan proces utvrdjivanja istine o onome sto se dogadjalo u Bosni.


GENOCID ILI SUUCESNISTVO U GENOCIDU


Iako su vec izrazili sumnju u tu mogucnost da Milosevic bude osudjen za genocid, pravni eksperti s mnogo vise optimizma razmatraju status jedne nesto lakse optuzbe koju su tuzioci uvrstili u optuznicu: suucesnistvo u genocidu.


Da bi se dokazalo suucesnistvo nije neophodno ukazati na postojanje genocidne namjere – tvrdi Sesil Eptel (Cecile Aptel), politicki koordinator tuzilastva.


Za potvrdu suucesnistva, dovoljno je da tuzioci dokazu da je Milosevic znao za to da bosanski Srbi imaju genocidnu namjeru – drugim rijecima, da planiraju pobiti Muslimane u Srebrenici – i da je nastavio da ih pomaze i bodri usprkos tome.


Imajuci u vidu dokumente koji pokazuju ucesce policije i vozila iz Srbije, kao i Klarkovo svjedocenje o tome da je Milosevic ipak znao za masakr, strucnjaci za pravo kazu da optuzba za suucesnistvo u genocidu djeluje znatno cvrsce.


Ovih dana je tuzilastvo pozvalo i Filipa Morijona (Philippe Morillon), bivseg zapovjednika mirovnih trupa UNPROFOR-a, kao i diplomatu Dijega Ariju (Diego Arria). Njih su dvojica posjetili Srebrenicu na samom pocetku rata. Obojica su pred sudom potvrdila da su Milosevica upozoravali na to da se u Srebrenici odvija genocid i da se nesto mora uciniti.


Bogdan Ivanisevic je, kao beogradski istrazitelj Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch), nagovijestio da bi osuda za suucesnistvo u genocidu zrtvama mogla ublaziti bol zbog oslobadjanja od najteze optuzbe.


S tim se medjutim ne slaze Samanta Pauer, koja tvrdi da bi spomenuto moglo vaziti samo u slucaju da Tribunal ima besprijekoran odnos sa zrtvama. Medjutim, Tribunal je vec bio kritiziran zbog svoje ravnodusnosti prema ljudima iz regije kojima se trudi osigurati pravdu. Zbog njegove nezainteresiranosti za njih, Pauerova smatra da je malo vjerojatno da ce se zrtve zadovoljiti time sto ce optuzeni biti proglasen krivim po blazim optuzbama.


“Ukoliko Milosevica ne osude za genocid, znate i sami kako ce izgledati novinski naslovi. Zapravo ce se pojaviti samo dva. Prvi ce glasiti ´Milosevic osudjen na dozivotnu robiju´, a drugi ´Oslobodjen optuzbe za genocid´”, rekla je ona.


“U izvjesnom smislu, samo ce se zaostriti vec postojeci stavovi o Haskom tribunalu. Zrtve ce biti razocarane, a Srbi ce reci kako je ´Tribunal toliko bijedan da nije u stanju dokazati ni genocid´.”


Stacey Sullivan je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.