Milošević navodno nije verovao vojsci

Bivši Perišićev pomoćnik govori o odnosu srpskog lidera prema jugoslovenskoj armiji.

Milošević navodno nije verovao vojsci

Bivši Perišićev pomoćnik govori o odnosu srpskog lidera prema jugoslovenskoj armiji.

Friday, 24 September, 2010

Piše: Velma Šarić iz Sarajeva (TU br. 662, 24. septembar 2010.)

Svedok odbrane na suđenju bivšem načelniku generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ), Momčilu Perišiću, izjavio je ove sedmice da pokojni srbijanski predsednik, Slobodan Milošević, nije imao poverenja u vojno rukovodstvo.

Siniša Borović je u periodu od novembra 1994. do septembra 1996. bio na dužnosti šefa Perišićevog kabineta.

Perišić je najviši oficir VJ-a koji je optužen za ratne zločine u Bosni i Hrvatskoj. Tereti se po 13 tačaka za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti. Optužbe se pored ostalog odnose i na opsadu Sarajeva, koja je trajala 43 meseca; granatiranje Zagreba kao hrvatske prestonice; kao i na masakr koji je u julu 1995. počinjen nad oko 8,000 bosansko-muslimanskih muškaraca i dečaka u Srebrenici.

Optuženi se tereti da je obezbeđivao materijal, osoblje, logističku i svaku drugu pomoć srpskim vojskama u Bosni (Vojska Republike Srpske, VRS) i Hrvatskoj (Srpska vojska Krajine, SVK), te da je stoga doprineo zločinima koje su počinile pomenute snage.

U periodu od 1993. do 1998. Perišić je bio najviši starešina VJ-a, što znači da je po jugoslovenskom ustavu bio potčinjen jedino predsedniku Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i Vrhovnom savetu odbrane (VSO).

Na početku ovosedmičnog zasedanja, Borović je svedočio o sastancima koje je Perišić održavao sa tadašnjim rukovodstvom Jugoslavije i Srbije, uključujući jugoslovenskog predsednika Zorana Lilića i Miloševića.

Lilić je funkciju predsednika SRJ-a obavljao od 1993. do 1997. Milošević je do 1997. bio predsednik Srbije, a od tada do 2000. predsednik SRJ-a; sudilo mu se za genocid, zločine protiv čovečnosti i ratne zločine počinjene u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. Umro je 11. marta 2006., u vreme dok je pred Haškim tribunalom još uvek trajao proces protiv njega.

Borović je izjavio da je Lilić „često posećivao kabinet načelnika generalštaba i vojne jedinice uopšte“, te da se „prema VJ odnosio pristojno, sa puno razumevanja za njene probleme i željom da pomogne vojsci i ojača savezne organe“.

Na pitanje branioca Novaka Lukića o tome koliko je često Milošević posećivao generalštab i Perišića, svedok je odgovorio da se to dešavalo „veoma retko, i samo kada je on [Milošević] to želeo“.

„Koliko ste često bili u prilici da se sretnete sa g. Miloševićem?“, pitao je Lukić.

„S obzirom na njegove retke posete – zbilja veoma često“, odgovorio je svedok, pojašnjavajući da ga je viđao u prilikama kao što su državni banketi i zajednički brifinzi.

Svedok je rekao i da Milošević nije imao poverenja u „vojsku kao instituciju“.

„Naš trajni utisak je bio taj da nas predsednik Milošević ne razume, da ne veruje vojnom rukovodstvu, niti vojsci kao instituciji. Nije se radilo o odnosu poverenja i ravnopravne saradnje“, kazao je svedok.

On je rekao i da se Milošević oslanjao „mnogo više na policiju“, te dodao: „To se odražavalo i na stepen njihove opremljenosti. Predsednik Milošević je davao prednost policiji zbog toga što je ona bila potčinjena njemu, to jest Republici [Srbiji], dok je gajio izvesnu averziju spram vojske, koja je bila savezna.“

Svedok je objasnio i da general Ratko Mladić – kao neko ko je od 1992. do 1996. bio komandant glavnog štaba vojske bosanskih Srba – jeste posećivao Perišića, ali da su te posete bile „retke i veoma kratke“.

Mladić se tereti za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovečnosti.

„Verovatno je potom odlazio da se vidi s nekim drugim. Obično bismo poslali auto po njega“, dodao je svedok.

Svoj prvi susret s Mladićem Borović je opisao kao „negativno iskustvo“, o kojem „radije ne bi[h] pričao, osim ukoliko to nije neophodno“. O tom sastanku je ipak svedočio, ali na onom delu saslušanja koje je bilo zatvoreno za javnost.

Lukić je svedoka kasnije pitao da li je „čuo za incident koji se u leto 1995. odigrao na pijaci Markale u Sarajevu“.

Dana 28. avgusta 1995. na centralnu sarajevsku pijacu bačeno je pet granata. Tom prilikom je poginulo 37 civila, dok ih je 90 ranjeno.

U optužnici se navodi da je Perišić pomagao i podsticao zločine – uključujući nezakonita ubijanja, nehumano postupanje i napade na civilno stanovništvo u Sarajevu – znajući da će logistička i kadrovska podrška koju je pružao biti iskorišćena za činjenje zlodela.

„Da, mi jesmo čuli za to, kao što je [čuo] i ceo svet“, odgovorio je svedok. „Čuli smo da je granata pogodila pijacu i da je bilo mnogo žrtava, a posle smo čuli i ostale informacije. Naša obaveštajna služba je dala svoju procenu o tome odakle je granata mogla da bude ispaljena i zbog čega je to učinjeno.“

Svedok je u nastavku dodao kako se „od samog početka činilo veoma neuverljivim to da je ona ispaljena sa položaja koji su bili označeni kao položaji srpskih snaga“.

Lokacija sa koje su granate ispaljene bila je predmet brojnih spekulacija, budući da su srpske vlasti odmah negirale da su one gađale pijacu.

Svedok je izjavio kako su – uprkos mnogim medijskim kontroverzama u vezi sa time odakle su došle granate – „obaveštajne službe sasvim precizno znale odakle su ispaljene“.

Branilac se potom pozvao na obaveštajni bilten pod brojem 28, koji nosi datum 27. septembar 1995. i potiče od šefa odeljenja Druge uprave VJ-a. Taj dokument je uvršten u dokaze.

„Ovaj dokument iz Druge uprave kaže da su incident ’Markale 2’ (prethodno se 1994. na istom mestu već dogodio jedan incident) režirale SAD i Francuska. Dozvolite mi da Vam, s obzirom na informacije koje su Vam stizale od obaveštajnih službi, postavim načelno pitanje: koje od njih su Vam bile najrelevantnije i najvažnije?“, pitao je advokat.

„Najrelevantnije, najvažnije su bile one iz naše Druge uprave“, odgovorio je svedok.

„Šta se dogodilo nakon ovog incidenta?“, pitao je Lukić.

„Sećam se da nije obavljena prava analiza, niti je postojala nezavisna međunarodna komisija sačinjena od eksperata koji bi sproveli terensko istraživanje i dali konačne zaključke“, odgovorio je svedok. „Postojale su pojedinačne istrage, ali deluje začuđujuće to što međunarodna zajednica nikada nije oformila tim koji bi to izveo, bez obzira na zaključke do kojih bi došao.“

Perišić se Tribunalu predao 7. marta 2005., a proces protiv njega je počeo 2. oktobra 2008.

Suđenje se nastavlja naredne sedmice.

Velma Šarić je obučena novinarka IWPR-a iz Sarajeva.

Balkans
Frontline Updates
Support local journalists