Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

Lideri bosanskih Srba “protjerivali Muslimane”

Svjedoci govore o sistematskoj kampanji protjerivanja nesrpskog stanovnistva iz Vlasenice i s Pala
By Merdijana Sadović

Nekolicina raseljenih bosanskih Mislimana svjedocila je ovog tjedna u Hagu na sudjenju visokom funkcionaru bosanskih Srba – politickom lideru iz ratnog razdoblja, Momcilu Krajisniku – koje je nastavljeno nakon letenje pauze.


Oni su opisali visemjesecnu kampanju protjerivanja nesrpskog stanovnistva iz jednog broja bosanskih gradova, koja je vodjena 1992., kao i ulogu lokalnih rukovodilaca srpskih stranaka u tim operacijama.


Ljudi koji su svojevremeno zivjeli na Palama i u Vlasenici – etnicki sarolikim, a ne iskljucivo srpskim gradovima – potvrdili su da njihov progon niposto nije bio “spontani” rezultat borbenih djelovanja, nego posljedica sistematskog nastojanja Krajisnikove Srpske demokratske stranke (SDS) da ih protjera.


Tuzilastvo pokusava dokazati da je Krajisnik – kao bivsi predsjednik parlamenta bosanskih Srba i desna ruka nekadasnjeg njihovog lidera, Radovana Karadzica – bio jedan od organizatora “zajednickog zlocinackog poduhvata”, koji je izveden s ciljem da se iz onih dijelova Bosne koji su se nalazili pod srpskom kontrolom protjeraju pripadnici ostalih etnickih skupina.


Sudjenje Krajisniku pocelo je u veljaci/februaru ove godine. Njega se tereti po dvije tocke optuznice za genocid, pet tocaka za zlocine protiv covjecnosti, te jednoj za krsenje zakona i obicaja ratovanja. Izjasnio se kao nevin o svim tockama.


Prvi je ovog tjedna svjedocio Izet Redzic, koji je u vrijeme protjerivanja bio predsjednik opcinske vlade u Vlasenici. Onizi ali odlucnog drzanja, u kasnim sezdesetim, Redzic je u tom razdioblju bio i predsjednik pretezno muslimanske Stranke demokratske akcije (SDA). Stoga je u pregovorima koje su organizirali lokalni Srbi u namjeri da Vlasenicu podijele na dva etnicki cista podrucja, sudjelovao u dvostrukoj ulozi.


Razgovori su, kako je rekao, zapoceli u ozujku/martu 1992., mjesec dana prije izbijanja neprijateljstava u Bosni.


“Muslimani su bili prisiljeni sudjelovati [u pregovorima]”, konstatirao je on, prisjecajuci se kako je Tomislav Savkic, tadasnji predsjednik vlasenickog opcinskog odbora SDS-a, muslimanskom pregovarackom timu prijetio tenkovima ukoliko ne pristanu na razgovore.


“Ali, kako podijeliti jedan grad, njegove ulice, skole, igralista? Srbi su trazili nemoguce”, rekao je Redzic, dodajuci da su po njegovom misljenju pregovori bili organizirani s iskljucivim ciljem da se zivoti Muslimana jos vise zakompliciraju kako bi ih se navelo na odlazak.


Krajisnikova pravna zastupnica Krisa Lukas (Chrissa Loukas) pokusala je pak povuci paralelu izmedju pregovora o podjeli Vlasenice i istovremenih pregovora o podjeli Bosne, kojima je rukovodio portugalski diplomat Hoze Kutiljero (Jose Cutiliero). Medjutim, predsjedavajuci sudac Alfons Ori (Alphons Orie) je, izgubivsi svoje poslovicno strpljenje, odlucio da je prekine i zaustavi unakrsno ispitivanje.


“Gospodjo Lukas, ja se doduse ne sjecam svih detalja Kutiljerovog plana, ali mislim da nitko tko je na tom planu radio nikome nije prijetio tenkovima u slucaju da odbije pregovarati”, rekao je on.


Zastupnica Lukas je potom promijenila pristup: upitala je Redzica jesu li Muslimani Vlasenicu “napustili” ili su iz nje “pobjegli”, s obzirom da je svjedok u svojim izjavama Tribunalu posegao i za jednim i za drugim terminom. Ukoliko su “otisli”, nagovijestila je ona, ucinili su to svojevoljno.


“Ne radi se o tome”, odgovorio je Redzic, okrenuvsi se u pravcu iz kojeg mu je pitanje upuceno. “Zasto su Muslimani bili prisiljeni otici? Zato sto su ka njima bili usmjereni tenkovi, zato sto su ih ubijali”, rekao je on.


Prije rata je opcina Vlasenica imala otprilike 50 posto srpskog i isto toliko muslimanskog stanovnistva, ali su se – nakon preuzimanja grada od strane srpskih snaga – uvjeti zivota za muslimansko i ostalo nesrpsko stanovnistvo naglo pogorsali, tako da je mnogo ljudi pobjeglo. Oni koji to nisu ucinili bili su ili prisilno protjerivani ili zatvarani; njihova je sudbina potanko opisana na nedavno okoncanom sudjenju zapovjedniku obliznjeg logora Susica, Draganu Nikolicu. Stoga do rujna/septembra 1992. doslovce nijedan Musliman, niti pripadnik bilo koje druge etnicke grupe izuzev srpske, nije ostao u tom gradu.


Svjedocenje sljedeceg svjedoka optuzbe, Ibra Osmanovica, stravicno je podsjetilo na desavanja iz Drugog svjetskog rata. On je sudu ispricao kako su onim Muslimanima koji su u Vlasenici ostali i nakon sto je ona u travnju/aprilu 1992. bila proglasena “srpskim gradom” bile izdavane specijalne propusnice za slobodno kretanje.


Visoki i uredno odjeveni Osmanovic inace je vec vise puta svjedocio pred Haskim tribunalom. Miran i pribran, on se u nekoliko navrata pojavio na sudjenjima koja su se ticala onoga sto se desavalo u istocnoj Bosni, gdje je zivio, i gdje su brojni clanovi njegove obitelji pohapseni, da bi jedan dio njih u pojedinim logorima i smrtno stradao.


Na sudjenju Krajisniku, Osmanovic je ispricao kako je njemu bila izdana samo “lokalna propusnica” (potpisao ju je srpski gradonacelnik), sto znaci da mu nije bilo dozvoljeno napustati grad. “Za to mi je bila potrebna tranzitna propusnica, pri cemu su samo oni s dovoljno novca ili dobrim vezama bili u prilici nabaviti”, objasnio je, dodajuci kako je osobno bio prinudjen ostati u Vlasenici, gdje je ubrzo uhapsen i odakle je odveden u logor Susica.


Istovremeno je i nekoliko stotina kilometara zapadno od Vlasenice – u malenom skijaskom odmaralistu, na Palama – tamosnjim Muslimanima zivot bio podjednako tezak. A o tome je na sudu govorio svjedok optuzbe Sulejman Crncalo.


Tokom rata, te majusne Pale – koje se nalaze svega nekoliko kilometara istocno od Sarajeva – postale su sjediste vlade bosanskih Srba.


Srpski su se rukovodioci, ukljucujuci i okrivljenog Krajisnika, nakon sto su napustili Sarajevo, preselili na Pale.


Crncalo je opisao kako su srpske vlasti po javnim mjestima vjesale obavjestenja da Muslimani moraju napustiti grad. “Jedan srpski policajac mi je rekao da je za nas [Muslimane] bolje da odemo s Pala odmah, umjesto da nas protjeruju i po sumama proganjaju Srbi”, rekao je svjedok.


Medjutim, umjesto da se poslusno isele iz svojih domova, lokalni su se Muslimani okupljali u manje grupe i redovno posjecivali srpske duznosnike s kojima su pokusavali razgovarati o problemu.


I Crncalo je, zajedno s grupicom susjeda i rodjaka, otisao na sastanak s njima. Tom se prilikom susreo s Nikolom Koljevicem – visokim funkcionarom SDS-a i bliskim suradnikom Krajisnika. Nakon sto je saslusao prituzbe Muslimana, Koljevic je izgubio strpljenje i tupo rekao: “Nije vazno sto vi zelite – vazno je da Srbi ne zele da vi ostanete ovdje.”


“Nisam htio napustiti svoj dom”, tvrdi Crncalo. “Ipak, procijenio sam da su moj vlastiti zivot i zivoti clanova moje obitelji vredniji od kuce koju sam posjedovao. I tako sam tog srpnja/jula i ja napustio Pale.”


Na kraju je na Palama ostalo svega 12 Muslimana. A oni su – sudeci po iskazu samog Crncala – pobijeni.


Nastavak je sudjenja zakazan za sljedeci tjedan.


Merdijana Sadovic izvjestava za IWPR iz Haga.