Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

KOMENTAR: MILOSEVICEV PROJEKAT VELIKE SRBIJE

Pise: Mirko Klarin iz Haga (TU No. 290, 18-22 novembar, 2002)
By Mirko Klarin

tuzioci su izasli s prijedlogom koji suci, opsjednute duzinom trajanja


sudjenja Slobodanu Milosevicu, jednostavno nisu mogli odbiti. Rekli su da


ce, u zamjenu za dodatna dva dana glavnog ispitivanja ovog


svjedoka, odustati od pozivanja 14 od 71-og planiranog svjedoka, sto je


cak 20 posto od ukupnog broja svjedoka za "hrvatsku etapu" dokaznog


postupka optuzbe. Suci su zagrizli mamac i - umjesto prethodno odobrena


cetiri - dali optuzbi punih sest dana za ispitivanje svjedoka C-061.


Racunica koju je izveo tim Geoffrey Nicea najbolje svjedoci o znacaju


dokazne vrijednosti koju Tuzilastvo pridaje svjedocenju ovog "insajdera iz


Knina." Svjedok C-061 je, naime, u vrijeme koje pokriva optuznica za


zlocine u Hrvatskoj, bio u samom vrhu tadasnje Republike Srpske Krajina -


paradrzavne tvorevine hrvatskih Srba proglasene na priblizno trecini


teritorija.


Svjedoci sa zasticenim identitetom i izmijenjenim likom i glasom zato sto


je, kako je navedeno u odluci kojom mu je sudsko vijece odobrilo zastitne


mjere "u proslosti bio izlozen uznemiravanju i prijetnjama".


Zbog specificnosti uloge koju je imao i polozaja koji je zauzimao u


Krajini izmedju 1991. i 1995. godine, svima koji prate njegovo svjedocenje


i znaju barem nesto o odnosima koji su tada vladali u Kninu i izmedju


Knina i Beograda, savrseno je jasno o kome se radi. Nitko, medjutim, ne


zeli da se - otkrivanjem identiteta zasticenog svjedoka - izlaze riziku da


bude osudjen za nepostivanje suda. Mnogi, ipak, zale sto C-061 nije imao


hrabrosti javno svedociti, jer u tom slucaju ne bi bilo potrebe za cestim


prelascima na "privatne sjednice", kada se u sudnici iskljucuju mikrofoni


i kamere. A na takve se sjednice, proteklog tjedna, prelazilo vrlo cesto:


svaki put kada bi se poveo razgovor o direktnim kontaktima svjedoka i


optuzenog ili drugim "pikantnim" detaljima koji bi mogli otkriti identitet


svjedoka. Javnost je tako ostala uskracena za vjerojatno najzanimljiviji i


najvazniji dio svjedocenja C-061. Medjutim, i ono sto je javno rekao bilo


je dovoljno da se njegovo svjedocenje, medju promatracima koji prate


sudjenje, ocijeni dosad najvaznijim za tim optuzbe i najpogubnijim za


Milosevica.


C-061 je, kako je rekao, u razdoblju relevantnom za optuznicu imao


najmanje tridesetak osobnih susreta i pet do deset telefonskih razgovora s


Milosevicem, pa se vec i iz toga vidi da nije spadao u najuzi krug


suradnika tadasnjeg predsjednika Srbije. "Insajder iz Knina", ocito, nije


spadao u kategoriju Borisava Jovica i ostalih clanova tadasnjeg "krnjeg


Predsjednistva"; generala JNA Veljka Kadijevica ili Blagoja Adzica; Jovice


Stanisica, sefa Sluzbe drzavne sigurnosti Srbije, Aleksandra Vasiljevica,


sefa vojne kontraobavjestajne sluzbe, pa cak ni Radovana Karadzica koji je


samo 1991. s Milosevicem vodio 24 presretnuta telefonska razgovora, ciji


su snimci proslog tjedna emitirani pred sudom.


Ipak, C-061 bio je dovoljno blizu Milosevicu da bi ga Tuzilastvo, zajedno


s nabrojanim i ostalim identificiranim suucesnicima, ukljucilo u listu


sudionika "zajednickog zlocinackog poduhvata"


protiv kojih se i dalje vodi istraga. Prema dopisu koji je sudu uputio


advokat svjedoka C-061, u kojem trazi da mu se dozvoli sjediti u sudnici


tokom njegovog svjedocenja kako bi ga zastitio od eventualnih


samo-inkriminirajucih izjava, navodi se da bi optuznica protiv njega mogla


biti podignuta "u bliskoj buducnosti."


C-061 je, takodjer, barem izvjesno vrijeme bio dovoljno blizu Milosevicu i


ostalim sudionicima navodnog "zajednickog zlocinackog poduhvata" da bi bio


ukljucen u njihove planove i angaziran na realizaciji tih planova, tako da


je o svemu tome u stanju svjedociti "iz prve ruke".


Ono sto je "Kninski insajder" javno rekao u prvih pet dana svjedocenja


moglo bi se, u najkracem, ovako sazeti.


PLAN: Milosevicev plan bio je da, uz pomoc JNA, uspostavi kontrolu nad


onim dijelovima najprije Hrvatske, a potom i Bosne i Hercegovine, na


kojima Srbi cine vecinu ili pretendiraju postati vecina. Da Milosevicu


nije bilo stalo do "ocuvanja Jugoslavije" u koju se javno zaklinjao,


potvrdili su i snimci njegovih presretnutih telefonskih razgovora s


Karadzicem koji su proslog tjedna emitirani u sudnici. U jednom od tih razgovora Milosevic kaze kako


je "jako dobro sto je JNA dobila lekciju u Sloveniji, da vidi da od toga


(ocuvanja Jugoslavije) nema nista." Dalje, Milosevic govori da "Slovenija


treba otici sto prije", a Hrvatska tek "kad se s nama razgranici", odnosno


prepusti teritorij na kojima zive Srbi.


VELIKA SRBIJA: Svjedok je pomogao sudcima razjasniti nedoumice koje su


imali o dva koncepta spominjana u dosadasnjem toku sudjenja: Seseljev


koncept "Velike Srbije" sa zapadnih granicama na liniji


Karlobag-Karlovac-Virovitica (duboko u teritoriji Hrvatske) i navodni


Milosevicev koncept po kojem "svi Srbi (treba da budu) u jednoj drzavi."


Na pitanje sudije O-Gon Kwona, C-061 je odgovorio da se radi o "pojmovno


razlicitim ali sadrzajno bliskim ili identicnim konceptima" koji


obuhvacaju teritorije Hrvatske i Bosne naseljene Srbima, tako da se


Seseljeve i Miloseviceve granice u najvecoj mjeri poklapaju. Milosevic je


kasnije, rekao je svjedok, "revidirao" tu svoju granicu drzave svih Srba i


odrekao se "srpskih teritorija u Hrvatskoj" u zamjenu za podjelu Bosne i


Hercegovine s Hrvatskom.


PARALELNE STRUKTURE: Ocito nepovjerljiv prema lokalnim srpskim liderima -


medju kojima je u to vrijeme dominirala umjerena struja koja se zalagala


za pregovore sa Zagrebom - Milosevic je uz pomoc svoje tajne policije vec


1990. uspostavio "paralelne strukture" u podrucjima Hrvatske nastanjenim


Srbima. Centralna licnost u tim strukturama, prema svjedoku, bio je Jovica


Stanisic, tadasnji Milosevicev "covjek od povjerenja" i sef Sluzbe drzavne


sigurnosti Srbije; zatim njegov pomocnik Franko Simatovic, pa sef policije


iz Knina Milan Martic, kao i pojedini lokalni sefovi policije i


predsjednici opcina. Te strukture su, tvrdi svjedok, imale glavnu ulogu u


svim dogadjajima u Krajini - pocevsi od "balvan revolucije" (17.


kolovoz/avgust 1990.) pa nadalje.


PROPAGANDA: U "pripremi terena" za ono sto ce slijediti vaznu su ulogu,


svjedocio je dalje C-061, odigrali mediji iz Srbije, raspirujuci strah,


nepovjerenje i neprijateljstvo Srba u Hrvatskoj prema novim vlastima u


Zagrebu, sireci lazne ili uveliko preuvelicane informacije o njihovim


navodnim namjerama i planovima. Svjedok je priznao da je, barem za


izvjesno vrijeme, i sam bio "zaveden" takvom propagandom straha i mrznje


iz Beograda. Rekao je, takodjer, kako mu se sam Milosevic jednom prilikom


"pohvalio" da kontrolira sve glavne medije u Srbiji i osobno postavlja


njihove direktore i glavne urednike.


PROVOKACIJE: Posto su, u listopadu/oktobru 1990., "paralelne strukture"


energicno suzbile pokusaj umjerenog krila lokalnih srpskih lidera da


zapocenu pregovore sa Zagrebom, uslijedila je - po svjedoku - kampanja


oruzanih provokacija i incidenata, s ciljem da izazivanja reakcija


hrvatskih snaga i dovedjenja do sireg sukoba u koji bi se zatim ukljucila


JNA. Cilj je, smatra svjedok, bio da se iznudi uvodjenje izvanrednog stanja kojim bi se


suspendirala hrvatska vlast na tom dijelu teritorija Hrvatske. Iza tih


provokacija - napada na policiju, miniranja pruga, blokiranja kljucnih


prometnica - stajao je takozvani "Savjet narodnog otpora", organiziran i


kontroliran od strane vec spomenutih "paralelnih struktura."


OBRAZAC: Sljedeca faza u realizaciji plana pocela je u ljeto 1991. po


obrascu koji je svjedok ovako opisao. Pripadnici krajinske milicije i


lokalni "dobrovoljci" obuceni u trenaznim logorima koje je organizirala


Miloseviceva tajna policija, po pravilu, su zapocinjali s provokacijama


ili "napucavanjem" (otvaranjem vatre) na hrvatska sela, najprije iz


pjesadijskog naoruzanja a potom i iz minobacaca. Zatim bi se ukljucila JNA


nasumicnim granatiranjem naselja. Onda su vojska, milicija i dobrovoljci


ulazili u sela i palili i pljackali kuce. U selima bi nalazili malobrojne,


uglavnom starije, mjestane. Nakon sto bi se armija povukla, nastavio je


svjedok, "nastajala je opsta pljacka" i desavala su se "pojedinacna


ubojstva koja nikada nisu rasvjetljena." Milosevic je, tvrdi C-061, "morao


to znati... buduci da su njegova sluzba sigurnosti i Jovica Stanisic


osobno bili prisutni na terenu."


Godinu dana kasnije - prilikom obilaska podrucja Sanskog Mosta, Banja


Luke, Prijedora, Brckog, Zvornika - svjedok se, kako je rekao - osobno


uvjerio da je isti obrazac primijenjen i u Bosni i Hercegovini.


FAKTICKO STANJE: "Mi treba da zastitimo taj nas narod, a narod zivi na


teritorijama na kojima zivi. To je nama bitno i to nam nitko ne moze..." -


rekao je Milosevic krajem listopada/oktobra 1991. u jednom od presretnutih


telefonskih razgovora s Karadzicem. Karadzic se s tim slozio, rekao da ce


njegovi, to jest Srbi iz Hercegovine, osigurati teritorij oko Dubrovnika,


i zakljucio: "Treba ici na fakticno stanje, Jugoslavija brani svoje


teritorije, pa kako se pogodimo."


Nakon sto je u sudnici emitiran snimak ovog presretnutog razgovora,


tuzilac Hildegard Uertz-Retzlaff trazila je od svjedoka C-061 da opise


"fakticko stanje" krajem listopada/oktobra 1991. JNA i ostale srpske snage


su, u tom trenutku, drzale Istocnu i Zapadnu Slavoniju, Kninsku Krajinu i


podrucje oko Dubrovnika, sto je cinilo priblizno trecinu teritorija


Republike Hrvatske i sto se u prilicnoj mjeri poklapalo s granicama Miloseviceve "drzave svih


Srba."


ZAPOVJEDNI LANCI: S obzirom na raznovrsnost snaga koje su sudjelovale u


kreiranju "faktickog stanja", odnosno "svrsenih cinjenica" - JNA, snage


Teritorijalne obrane, Krajinska ili "Marticeva milicija", razne


"dobrovoljacke" formacije - tuzioca je zanimalo je li postojala nekakva


zapovjedna struktura koja je sve to objedinjavala.


Svjedok C-061 je i tu bio vrlo odredjen. Postojale su, rekao je, "dvije


zapovjedne linije." Jedna je isla od tadasnjeg "krnjeg Predsednistva" SFRJ


i obuhvacala je JNA i Teritorijalnu obranu. Druga zapovjedna linija isla


je direktno od Sluzbe drzavne sigurnosti Srbije, preko "paralelnih


struktura" uspostavljenih na terenu, do lokalne milicije i dobrovoljackih


formacija. Na vrhu, zakljucio je svjedok, "obje zapovjedne linije


povezivao je Slobodan Milosevic", tako sto je imao punu kontrolu nad


takozvanim "krnjim Predsjednistvom", veliki utjecaj na generale u vrhu JNA


i apsolutnu lojalnost Sluzbe drzavne sigurnosti Srbije i njenog sefa


Jovice Stanisica.


Tu svoju ocjenu svjedok je dodatno zakovao kada ga je sudac Patrick


Robinson pitao zeli li time reci da je Milosevic bio "vrhovni


zapovjednik?" "Da" - kategoriccki je odgovorio C- 061, ukazujuci da je


"krnje predsjednistvo" samo na papiru zapovedalo JNA, dok je to u


stvarnosti cinio Milosevic. Ilustrirao je to jednim primjerom iz


lipnja/juna 1991. kada je Milosevic njega i


Karadzica pitao: "Gdje da rasporedim vojsku?" Nije se, prema njemu, radilo


o tome jesu li ostali "dijelili Milosevicevo misljenje", vec o tome sto je


Milosevic u toj grupi bio "stvarni autoritet, sef, glavna i najmocnija


politicka figura, kome su se svi ostali podvrgavali."


ZAVISNOST: Tokom svjedocenja "insajdera iz Knina" Tuzilastvo je u dokaze


ukljucilo vise desetina dokumenata koji potvrdjuju potpunu politicku,


vojnu, ekonomsku, financijsku i svaku drugu ovisnost takozvane Republike


Srpske Krajine od Srbije. Bez podrske Srbije, svjedocio je C-061, " RSK


jednostavno ne bi mogla opstati."


U zamjenu za tu podrsku, Beograd je od Knina trazio apsolutnu poslusnost.


Zapovjednici vojske RSK su ne samo placani iz Beograda, vec su ih odatle


rasporedjivali na polozaje u Krajini, ponekad i mimo zelja lokalnih


politicara i bez ikakvih konzultacija s njima. Svjedok je opisao kako je


jednom prilikom nazvao Milosevica da pita zasto jos nije stigla obecana


grupa oficira, a on mu je odgovorio da ce ih "poslati sutra." Stigli su


poslije nekoliko dana, ali ne oni koji su bili najavljeni, a svjedok je


upucen da se za objasnjenje promjene obrati ministru obrane Srbije.


"Prakticno je Milosevic postavljao zapovjednike vojske RSK" - rekao je


svjedok.


Lokalni politicari mogli su doci na svoje polozaje, ili na njima ostati ,


samo uz "blagoslov" Beograda. "Neposlusni" su zamjenjivani "poslusnima",


koji su se cak hvalili time da " po svoje misljenje idu u Beograd" i da su


samo "prenosioci sefovih poruka." Milosevic je diktirao kada ce i s kim


pregovarati i hoce li prihvatiti, ili odbaciti, mirovne planove koji su im


nudjeni. Nalozio im je da, krajem 1991., prihvate takozvani "Vensov


(Vance) plan" i uklonio je s polozaja "neposlusnike" koji su mu se


suprostavljali. A onda se, uz pomoc svojih "paralelnih struktura",


oficira JNA na zapovjednim mjestima u vojsci RSK i "poslusnih" politicara


koje je postavio, potrudio da se taj plan, koj je predvidjao


demilitarizaciju RSK i povratak Hrvata u njihove domove - nikada ne


ostvari. Jednostavno, nije mu odgovaralo smirivanje tenzija u Krajini.


Pocetkom 1995. krajinskim Srbima je ponudjen takozvani plan Z-4, koji im


je jamcio siroku politicku, teritorijalnu i kulturnu autonomiju u


Hrvatskoj. Tadasnji predsednik RSK Milan Martic (u pritvoru Tribunala,


optuzen za granatiranje Zagreba u svibnju/maju 1995.), isao je po "svoje


misljenje" kod Milosevica. Po povratku, obavijestio je ostale clanove


krajinske delegacije za pregovore s Hrvatskom i predstavnicima


medjunarodne zajednice da je Milosevicev nalog da taj plan "ne uzmu niti u


razmatranje." Poslusni Martic je ucinio cak i vise nego sto mu je sef


nalozio: odbio je uzeti plan ne samo "u razmatranje", nego i u ruke.


Nekoliko mjeseci kasnije, kolovoza/avgusta 1995., dogodila se "Oluja" i


Hrvatska je ponovo uspostavila kontrolu nad teritorijem Krajine. No,


Milosevica to nije potreslo, buduci da je u medjuvrijemenu - kako je to


opisao C-061 - vec "revidirao" granice svoje "drzave svih Srba",


koncentrirajuci se na ocuvanje "faktickog stanja", odnosno legalizaciju


"svrsenih cinjenica" koje su u Bosni ostvarili Karadzic, Mladic i ostali


suucesnici u tamosnjem "zajednickom zlocinackom poduhvatu."


Mirko Klarin je visi urednik IWPR-a za pitanja ratnih zlocina i glavni


urednik novinske agencije SENSE.