Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

ISKAZ O MASAKRU

Zasticeni svjedok govorio je o svom dramaticnom bjegu i naknadnom povratku na mjesto gdje su njegovi sapatnici pobijeni
By Michael Farquhar

Haski su tuzioci na sudjenju trojici bivsih pripadnika Oslobodilacke vojske Kosova (OVK) izveli ovoga tjedna jednog od kljucnih svjedoka, koji je govorio kako je prezivio masakr nad desetak zatocenika logora kojim su upravljali optuzenici.


Fatmira Ljimaja (Fatmir Limaj), Isaka Musliju (Isak Musliu) i Haradina Balju (Haradin Bala) tereti se za niz premlacivanja i ubojstava pocinjena u logoru koji je navodno bio osnovan na jednom obiteljskom imanju u Lapusniku i u kojem su, u razdoblju od svibnja/maja do srpnja/jula 1998., zatoceni bili kako Srbi, tako i Albanci osumnjiceni za “kolaboraciju”.


Najtezi od svih incidenata koji se u optuznici spominju navodno se dogodio 26. srpnja/jula iste godine, kada je objekat napusten uoci predstojece srpske ofenzive. Tuzioci tvrde da je Balja, s jos jednim strazarem, odveo dvadesetak zatvorenika u obliznje planine, gdje su neki od njih bili pusteni, dok su ostali postrojeni i – navodno, po Ljimajevom naredjenju – pobijeni.


Trodnevno svjedocenje ovotjednog svjedoka – cije lice publika nije mogla vidjeti i koji je predstavljen kao L96 – bilo je svaki cas prekidano i potom nastavljano bez prisustva javnosti, jer su suci na taj nacin zeljeli sprijeciti objelodanjivanje nekih imena i podataka.


Ali, naizgled nepovezani dijelovi svjedokovog iskaza sugeriraju jednu prilicno cjelovitu pricu. Osim sto je ponudio dokaze na osnovu kojih je moguce zakljuciti da su sva trojica optuzenika u naznaceno vrijeme boravila unutar ili u blizini zatvora Lapusnik, svjedok je opisao i stravicna premlacivanja koja je sam iskusio, a opsirno je govorio i o onome sto se desavalo posljednjeg dana zatocenistva.


L96 je ispricao kako su ga pripadnici OVK-a uhapsili tokom potrage za jednom “nestalom osobom”. Osim toga, opisao je kako je u logoru Lapusnik strazar koga su zvali “Salja” (Sala) – kako je navodno glasio i Baljin ratni nadimak – palicom dugom citav metar tukao jednog starca sve do trenutka kada se “nije moglo reci je li on ziv ili mrtav”.


Prema svjedokovim rijecima, sljedeceg je dana, u prostoriju, u kojoj je svjedok boravio s jos dvojicom zatocenika, stigao i Musliju. Svjedoku je tom prilikom bilo receno da stane nasuprot zida, dok je Musliju naredio jednom strazaru da mu veze ruke prije nego sto ga je jednim karate-zahvatom srusio na pod. Nakon toga je i Musliju nastavio tuci svjedoka, sve dok potonji nije najzad izgubio svjest.


Svjedok je ispricao i kako je potom bio odvucen niz nekakve stepenice, a kasnije i u jednu drugu prostoriju u istom objektu, u kojoj su se vec nalazila sestorica zatvorenika. Ta prostorija je, po njegovim rijecima, licila na stalu, sa sijenom i tragovima krvi po betonskom podu, dok je ulogu toaleta obavljala plasticna kofa.


L96 je sucima rekao da su – s obzirom da je bilo ljetnje doba – “vrucina i smrad bili naprosto neopisivi”.


Svjedok se uspio sjetiti i imena ostalih zatocenika; pokazalo se da su neka od njih prethodno usla i u optuznicu, jer se navodno radi o osobama koje su ubijene ili nestale u Lapusniku ili okolini.


Situaciju u kojoj su se nalazili zatocenici svjedok je sucima opisao na sljedeci nacin: “Fizicko stanje zatvorenika iz prostorije bilo je lose. Dvojica su . . . djelovala istraumatizirano, sutili su kao zaliveni. Nismo mogli procijeniti spavaju li ili su budni.” A jedan od zatvorenika je, prema svjedokovim rijecima, mokrio krv.


Nakon cetiri dana i cetiri noci provedenih u toj prostoriji, Salja im je – kaze svjedok – naredio da izadju. Zajedno s jos jednim strazarem, kojeg su oslovljavali sa “Murizi” (Murrizi) uputili su se u pravcu okolnih, sumovitih planina, gdje su se sreli sa zapovjednikom OVK-a – za kojeg tuzilastvo tvrdi da je u stvari bio Ljimaj.


Svjedok je rekao da je zapovjednik, prije no sto je pustio grupu da u pratnji jos jednog naoruzanog coveka produzi dalje, porazgovarao sa Saljom.


Na kraju su se zaustavili na jednoj cistini, gdje je Salja sjeo ispod nekakve tresnje da bi rucao, dok su ga svjedok i ostali zatvorenici (koji nisu jeli nekoliko dana) promatrali. Potom su, prije no sto su nastavili dalje, bili podijeljeni u dvije grupe. Tuzioci tvrde da je onima koji su oslobodjeni receno da ih je pustio covjek po imenu “Celiku” – sto je Ljimajev ratni nadimak.


Svjedok je rekao i da se nakon cetrdesetak minuta Salja vratio po ostale zatvorenike, zajedno s Murizijem i jos jednim vojnikom. Najzad su izbili na novu cistinu usred sume.


“Salja nam je rekao da stanemo”, kazao je svjedok sucima. “Posto smo bili postrojeni, naredio nam je da sjednemo.” Potom se obratio drugom vojniku, da bi onda objavio: “Ovo je vasa smrtna kazna.”


“Vidio sam da puni kalasnjikov”, rekao je svjedok. “U tom trenutku sam samo povikao: 'Ne' . . . Poceo sam trcati, padao sam i ustajao.”


Na kraju se zaustavio. “Vise nisam cuo nikakvu pucnjavu, nikakve krike, zvuke, nista.”


Svjedok je ispricao i kako je nekoliko godina kasnije, zajedno sa svojim ujakom i mladjim bratom, obisao mjesto na kojem se u Lapusniku nalazio logor, te da su zatim pretrazili i planine.


“Potrajalo je dok nismo nasli mjesto gdje su ubijeni”, rekao je on pred sudom. “Najzad sam [ga] nasao . . . Pokrili su ih [leseve], ali su tuda prosle zivotinje, a bilo je snijega . . . tako da su se ukazale neke kosti.”


L96 je govorio i o tome kako su prve osobe s kojima je razgovarao nakon sto je izbjegao masakr bili predstavnici srpske policije. Medjutim, nakon sto je pronasao posmrtne ostatke, odlucio je da na lice mjesta dovede strane istrazitelje.


Tokom unakrsnog ispitivanja, Majkl Mensfild (Michael Mansfield) – koji zastupa Ljimaja – trazio je od svjedoka da objasni ocite razlike izmedju svog haskog svjedocenja i onoga sto stoji u izvjestaju o razgovoru koji je vodjen u srpskoj policiji. Svjedok je rekao da su odstupanja koja postoje u izvjestajima pisanim na srpskom zapravo posljedica – problematicnog prijevoda.


Svjedok je takodjer odbacio optuzbe da u ranijim razgovorima nije spomenuo ime “Celiku”, isticuci: “Meni nije bilo vazno tko je zapovjednik, tko naredjuje. Zanimao me je jedino ubojica.”


Baljin pravni zastupnik, Gregor Gaj-Smit (Gregor Guy-Smith), ukazao je na to da je strazar “Salja” bio ocito snazan covjek, s obzirom da je i po citavih pola sata tukao zatvorenike velikim stapom i da ih je (iako su imali po sezdesetak kilograma) vukao po podu. A obrana je u vise navrata vec naglasila da je njen klijent jos u svibnju/maju 1998. bio premjesten u pozadinu, zbog toga sto je patio od ozbiljnih srcanih smetnji.


Svjedok je, medjutim, odlucno ostao pri svom ranijem stavu. “Ima iste oci”, rekao je on.


“Njegove su oci iste kao one koje sam vidio i u Lapusniku. To je ta osoba i nema nikakve potrebe da dalje raspravljamo o tome.”


Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.