Dva dana u Srebrenici
Oficir bosanskih Srba svjedocio je o danima tokom kojih se u Bosni odigrao najtezi masakr.
Dva dana u Srebrenici
Oficir bosanskih Srba svjedocio je o danima tokom kojih se u Bosni odigrao najtezi masakr.
Na pitanje o tome kakva ce biti sudbina vise stotina muslimanskih zarobljenika u Srebrenici, general Mladic nije dao nikakav izravan odgovor - izjavio je proteklog tjedna jedan od njegovih nekadasnjiih oficira pred Medjunarodnim sudom za ratne zlocine.
Mladic je tada bio zapovjednik vojske bosanskih Srba, a u toj prilici nacinio je samo jednostavan pokret rukom - sto je znacilo da ce 250 zatvorenika (koliko ih se nalazilo iza njegovih ledja) biti ubijeno.
Mada su se u Haskom tribunalu svi vec odavno navikli na dramaticna svjedocenja, u dosadasnjoj se praksi ovog suda malo sto moze usporediti s dokazima koje je proteklog tjedna iznio kapetan Momir Nikolic. A upravo je on Mladica upitao za sudbinu srebrenickih zatvorenika.
Svibnja/maja ove godine, Nikolic je usao u povijest kao prvi srpski zapovjednik koji je svjedocio o masakru u Srebrenici. Ovog je tjedna potvrdio da je u taj zlocin bio umijesan general Mladic, kao i predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadzic, ciji je osobni predstavnik takodjer bio prisutan na licu mjesta u trenutku kada je donesena odluka da se ubiju svi zarobljenici.
Nikolicevo svjedocenje ticalo se onoga sto se - tokom svega dva dana, u srpnju/julu 1995. - desavalo od trenutka kada se plan o likvidaciji poceo ostvarivati.
Samo dan nakon sto su srpske snage zauzele Srebrenicu, Mladic se 12. sronja/jula osobno obratio grupi od 250 zarobljenih Muslimana, koji su se njegovim trupama predali u Konjevic Polju (selo na putu izmedju Srebrenice i Tuzle). Tom prilikom obecao im je brzu evakuaciju, te da im se nista neprijatno nece dogoditi.
Zatim im je okrenuo ledja i pozdravio se s kapetanom Nikolicem. "Generale, sto ce biti s tim ljudima?", upitao ga je Nikolic.
Mladic je, tvrdi Nikolic, odgovorio tako sto je hitro nacinio pokret rukom - "kao da kosi travu".
Tuzilac je Nikolica upitao kako je shvatio taj gest. Posle kraceg razmisljanja, Nikolic je odgovorio: "Znao sam sta ce im se dogoditi. Znao sam da ce biti zarobljeni i ubijeni. Znao sam to."
Pred sudom je vec svjedocilo nekoliko osoba koje su prezivjele srebrenicki masakr. Nikolicev iskaz predstavlja prvo svjedocenje nekogat ko je "iznutra" prisustvovao planiranju i izvrsenju tog masovnog ubojstva.
Kao bivsi obavjestajni oficir Bratunacke brigade bosanskih Srba, Nikolic je priznao krivicu za zlocine protiv covjecnosti. Zbog sudjelovanja u masakru, on je prvobitno bio optuzen za genocid: medjutim, nakon sto je u svibnju/maju izmijenio iskaz i priznao krivicu, tuzioci su pristali povuci najtezu optuzbu, te da optuzenom bude izrecena kazna u trajanju od 15 do 20 godina.
Nikolic je, zauzvrat, obecao da ce svjedociti protiv osoba cija se imena spominju u istoj optuznici. U pitanju su pukovnik Vidoje Blagojevic (bivsi zapovjednik Bratunacke brigade) i major Dragan Jokic (nacelnik inzenjerije Zvornicke brigade). Cetvrti optuzeni, Dragan Obrenovic (nacelnik staba Zvornicke brigade), takodjer je izmijenio iskaz.
Na samom pocetku trodnevnog svjedocenja, Nikolic je izjavio da je zarobljavanje u Srebrenici srpnja/jula 1995. predstavljalo samo vrhunac visegodisnjeg projekta ciji je cilj bio onemoguciti opstanak bosanskih Muslimana.
On se prisjetio letka kojeg je zapovjednik Bratunacke brigade, pukovnik Slavko Ognjenovic - koga ce na tom mjestu u svibnju/maju 1995. zamijeniti Blagojevic - poslao svojim oficirima i vojnicima u srpnju/julu 1994. U njemu je stajalo da spomenuta jedinica treba uciniti sve sto je u njenoj moci kako bi zivot u Srebrenici otezala do te mjere da stanovnistvu ne preostane nista drugo nego da se iseli. "Neprijatelju zivot mora postati nepodnosljiv, a svaki dalji boravak u enklavi nemoguc, usled cega ce ubrzo, cim shvate da ne mogu prezivjeti, svi oni poceti masovno odlaziti", stajalo je u letku.
Bratunacka brigada dobila je zadatak upadati u enklavu, pucati u njene stanovnike i sprijecavati pristizanje konvoja u kojima se nalazila pomoc.
Nikolic je pred sudom izjavio kako je za napad na enklavu saznao u lipnju/junu 1995. Zajedno s ostalim oficirima, on je za takve planove cuo od generala Milenka Zivanovica - koga je na mjestu zapovjednika Drinskog korpusa tokom prvih dana trajanja operacije ubijanja zamijenio general Radislav Krstic.
Nakon sto su Srbi zauzeli enklavu, Nikolic je bio zaduzen da organizira deportaciju zena i djece, koji su utociste potrazili u bazi Ujedinjenih naroda u Potocarima, gdje su se nalazile nizozemske mirovne trupe.
Pod Nikolicevim zapovjednistvom, srpski su vojnici prvo razdvojili muskarce od njihovih obitelji, da bi zene i djecu potom deportirali u Kladanj. Muskarci su prvo bili drzani u Potocarima, a onda prebaceni u Bratunac.
U jutarnjim satima 12. srpnja/jula, Nikolic je shvatio sto ce se dogoditi zarobljenim Muslimanima.
Nalazio se ispred bratunackog hotela Fontana - u vrijeme dok se u njemu odrzavao sastanak generala Mladica sa nizozemskim oficirima - kada su mu prisli pukovnik Vujadin Popovic (obavjestajni oficir Drinskog korpusa) i pukovnik Kosoric (nacelnik obavjestajne sluzbe). "Pukovnik Popovic mi je rekao da zene i djeca treba da budu deportirani, dok ce muskarci biti uhapseni i privremeno zatvoreni", izjavio je pred sudom Nikolic.
On je potom upitao Popovica sta ce se zaista dogoditi s muskarcima. "Odgovorio mi je da sve balije [pogrdan naziv za Muslimane] treba pobiti", tvrdi Nikolic.
Uslijedila je i rasprava o mjestu na kojem bi se pogubljenje odigralo. "Ja sam spomenuo ciglanu u Bratuncu i rudnik u Sasama. Ali njima su izgleda i lokacije vec bile poznate", rekao je Nikolic.
Odluka da se svi zarobljenici ubiju bila je - prema Nikolicevim rijecima - donesena na sastanku koji je prethodno, istog tog jutra, odrzan u stabu Bratunacke brigade. Sastanku su, osim generala Mladica i Krstica, prisustvovali i pukovnici Popovic, Kosoric i [Radislav] Jankovic, kao i Dragoslav Vasic (pukovnik policije).
Nikolic tvrdi da je potom prionuo na izvrsenje svog zadatka. Svi prezivjeli iz Potocara trebalo je da budu prebaceni u Bratunac i smjesteni u dvije skolske zgrade. "Za vrijeme postupka razdvajanja dolazilo je do fizickog i verbalnog zlostavljanja. Vojnici su zarobljenike nazivali balijama, Turcima, ustasama [hrvatski fasisti iz Drugog svjetskog rata]", rekao je on. "Nisam ucinio nista kako bih to sprecio. Svojim sam ponasanjem pridonio da se s tim nastavi sve vrijeme trajanja evakuacije."
Krajem dana, Nikolic se vratio u Bratunac, gdje je Blagojevicu, svom pretpostavljenom, ispricao sto se dogodilo u Potocarima. "On mi je rekao kako zna za to, i kako su naredjenja bila takva kakva su bila."
Sljedeceg jutra, Nikolic je saznao da je grupa Muslimana pokusala pobjeci iz kolone i probiti se do Srebrenice, ali da je uhvacena i zadrzana u Konjevic Polju. Otisao je u to selo - gdje se susreo s Mladicem, od koga je onda i saznao da ce svi zarobljenici biti pobijeni.
Putujuci ka selu zajedno s dvojicom vojnih policajaca iz Bratunacke brigade, Nikolic je povezao i petoricu ili sestoricu Muslimana koji su se usput predali. Po dolasku u Konjevic Polje, on je jednom od svojih vojnika - cije je ime bilo Mile Petrovic - naredio da te zarobljenike prikljuci velikoj grupi koja se tamo vec nalazila.
Nekoliko minuta kasnije zacuo je dva rafala. Potom se pojavio Petrovic i rekao: "Sefe, ubio sam ih; osvetio sam se za brata." Nikolic je priznao da ni na koji nacin nije kaznio svog vojnika, niti je bilo koga izvijestio o citavom dogadjaju. "Nije imalo nikakavog smisla prijavljivati ubojstva, s obzirom na to sto se sve u tom trenutku desavalo", rekao je on.
Umjesto toga, Nikolic se vratio u Bratunac, gdje se u vecernjim satima susreo s pukovnikom Ljubomirom Bearom, sefom obavjestajne sluzbe vojske bosanskih Srba. Beara mu je naredio da pronadje obavjestajnog oficira Zvornicke brigade, Draga Nikolica (s kojim nije ni u kakvom srodstvu). "Trebalo je da ga obavijestim o tome ce zarobljeni Muslimani sljedeceg jutra biti prebaceni u Zvornik, i da ce ubrzo potom biti i ubijeni."
Situacija u Bratuncu je postala kaoticna. Lokalne su vlasti strahovale da bi vise tisuca zarobljenih Muslimana moglo iskociti iz kamiona koji su bili parkirani u centru grada. Tako su se, u namjeri da rijese taj problem, Nikolic i Beara sastali s bratunackim gradonacelnikom Ljubisavom Simicem i osobnim izaslanikom Radovana Karadzica za Srebrenicu, Miroslavom Deronjicem.
Ni Simic ni Deronjic nisu htjeli dozvoliti da zatvorenici budu ubijeni u Bratuncu. Ali ne zbog toga sto su osjecali bilo kakvo sazaljenje, niti jer su se opirali zlocinu: jednostavno, zeljeli su da se ubojstva odigraju u Zvorniku. Da bi se osiguralo da zatvorenici ipak ostanu u vozilima, lokalna policija i naoruzani dobrovoljci organizirali su strazu sve do jutra.
Dana 14. sropnja/jula, u centru Bratunca formirana je duga kolona kamiona i autobusa, koja je potom krenula u pravcu Zvornika.
Nikolicevo sudjelovanje u citavoj operaciji tu zavrsava, iako su se upravo pripadnici Bratunacke brigade potom nalazili u pratnji kolone, dok su neki od njih sudjelovali i u pogubljenjima koja su uslijedila neposredno po prispjecu kolone u Zvornik.
Poslije rata, Nikolic je - kako kaze - unistio cjelokupnu dokumentaciju koja se ticala masakra. "Spalio sam sve dokumente za koja sam mislio da bi mogla kompromitirati mene i moju brigadu."
Emir Suljagic je izvjestac IWPR-a iz Haga.
