Institute for War and Peace Reporting | Giving Voice, Driving Change

ADMIRAL OSUDJEN NA SEDAM GODINA ZBOG DUBROVNIKA

Izricuci blagu presudu, suci su se pozvali na olaksavajuce okolnosti: optuzenikovu promjenu iskaza i njegovo “iskreno pokajanje”
By Rachel S.

Bivsi admiral jugoslavenske ratne mornarice, Miodrag Jokic, osudjen je 18. ozujka/marta – zbog sudjelovanja u granatiranju povijesne jezgre grada Dubrovnika, tokom 1991. – na zatvorsku kaznu u trajanju od sedam godina. Spomenuti napadi na dubrovacki Stari grad sokirali su svijet; upravo je zahvaljujuci tom dogadjaju veliki broj ljudi napokon postao svjestan rata koji se u to vrijeme odvijao na tlu bivse Jugoslavije.


Jokic se pred sudom pojavio u novom tamnom odijelu i s tamnim podocnjacima; nakon saopcenja presude na njemu se nije mogla zapaziti nikakva reakcija.


Optuznica protiv njega je podignuta 2001. godine. Jokic se prvobitno izjasnio kao nevin o svim tockama, da bi onda u kolovozu/augustu 2003. ipak izmijenio iskaz i priznao krivicu za sest tocaka optuznice, koje se odnose na ratne zlocine. Zauzvrat je optuzba povukla preostale optuzbe i preporucila sudu da optuzenom ne izrice kaznu koja bi bila duza od deset godina. Obrana je pak predlagala da kazna bude petostruko kraca od predlozenog maksimuma.


Svi zlocini za koje je Jokic priznao krivicu pocinjeni su 6. prosinca/decembra 1991., kada su vojne snage koje su bile pod njegovim zapovjednistvom granatirale centar Dubrovnika. Prema sporazumu o priznanju krivice, “vise stotina, pa mozda cak i tisucu projektila” palo je tog dana na taj grad.


U tom napadu su poginula dva civila, dok ih je troje ranjeno. Povrh toga, granatiranjem je sruseno sest zgrada, a veliki broj ih je ostecen. Tribunal je u presudi stari dio grada nazvao “izvanrednim arhitektonskim dostignucem koje ilustrira jednu znacajnu etapu povijesti covjecanstva”.


Iako Jokic nije osobno naredio napad, on je – kako sam kaze – znao da trupe koje su se nalazile pod njegovom kontrolom nezakonito bombardiraju povijesnu gradsku jezgru, kao i da se u toj jezgri nalaze civili.


Takodje je rekao da je znao i da se hrvatski grad nalazi na UNESCO-vom popisu svjetskog kulturnog blaga. Usprkos tome – prema vlastitom priznanju – Jokic nije naredio obustavu vatre, niti je pokrenuo disciplinske mjere protiv bilo koje od formacija koje su sudjelovale u granatiranju.


“Bio sam svjestan vlastite zapovjedne odgovornosti za borbena djelovanja onih koji su mi bili potcinjeni, kao i propusta i gresaka nacinjenih u zapovijedanju tim jedinicama”, rekao je on pred sudom.


Jokic je gotovo odmah pokazao i da se kaje zbog opisane operacije. Jos istog dana, on je uputio telegram jednom od duznosnika hrvatske vlade koji se nalazio u Dubrovniku, objasnjavajuci mu da nije on naredio napad i izrazavajuci zaljenje zbog “teske i nepovoljne situacije”.


Sadrzaj telegrama emitiran je i preko radija.


U presudi koju je procitao sudac Alfons Ori (Alphons Orie) navodi se da je to sto je Jokic jos u prosincu/decembru 1991., prije nego sto je optuzen pred bilo kojim sudom, “javno izrazio neslaganje i zaljenje” zbog spomenutog granatiranja, znacajno utjecalo na sud da mu izrekne blazu kaznu.


Dodatna olaksavajuca okolnost bila je, prema rijecima sudaca, to sto je Jokic – koji je pridonio i uspostavljanju jednog od primirja proglasenih na dubrovackom ratistu – izrazio zaljenje zbog svih zrtava i njihovih obitelji, kao i to sto je nakon rata sudjelovao u unapredjenju mira u regiji. Suci su saopcili da vjeruju u iskrenost optuzenikovog pokajanja.


I zaista, na zavrsnom saslusanju, koje je odrzano proteklog prosinca/decembra, Jokic je rekao: “Spreman sam da se, s vojnickim dostojanstvom, poklonim pred svim zrtvama sukoba, nezavisno od toga na kojoj su strani pale”.


“Osjecam se obaveznim izraziti svoje najdublje suosjecanje obiteljima ubijenih i ranjenih gradjana Dubrovnika, a zbog patnji i stete koje su im nanijele jedinice koje su bile pod mojim zapovjednistvom.”


Tuzioci su prvo protiv Jokica, u veljaci/februaru 2001., podigli optuznicu koja je bila zapecacena i u kojoj je on bio optuzen za djela pocinjena tokom tri mjeseca 1991. Osam mjeseci kasnije – u listopadu/oktobru 2001. – optuznica je postala javna.


Samo nesto vise od mjesec dana nakon toga, Jokic se dobrovoljno predao Tribunalu – sto je jos jedan cinilac koji je, prema rijecima sudaca, predstavljao “znacajno olaksanje”.


U veljaci/februaru 2002., Jokic je bio privremeno pusten na slobodu. Navodno se i u razdoblju do zavrsnog saslusanja ponasao primjerno, sto su suci takodjer spomenuli prilikom izricanja sedmogodisnje kazne.


Uz sve to, suci su spomenuli i optuzenikovu starost – tj. cinjenicu da Jokic ima 69 godina – te da je ozenjen, da ima djecu, kao i da se, dok je bio starjesina jugoslavenske ratne mornarice, ponasao humano i profesionalno.


Sud je zatim napomenuo da Jokicevo priznanje krivice predstavlja doprinos ustanovljavanju istine o onome sto se dogodilo u Dubrovniku, te da samim tim cini vjerojatnijom i mogucnost pomirenja na podrucju bivse Jugoslavije. Napokon, suci su istakli i da je Jokicevo priznanje – s obzirom da su zahvaljujuci njemu izbjegnuti dugotrajno sudjenje i veliki troskovi – omogucilo ustedu vremena i sredstava Tribunala.


Jedina otezavajuca okolnost na koju su se suci pozvali bila je visoka funkcija koju je Jokic obavljao.


Jokic je inace jedna od cetiri osobe koje su prvobitno optuzene za granatiranje Dubrovnika. Ostali optuzenici takodjer su bivsi oficiri Jugoslavenske narodne armije (JNA): kapetan Vladimir Kovacevic, admiral Milan Zec i general Pavle Strugar.


Buduci da je ustanovljeno da je psihicki obolio, Kovacevic je ovog mjeseca proglasen nesposobnim za sudjenje, dok je postupak protiv Zeca jos u lipnju/junu 2002. obustavljen zbog nedostatka dokaza. Tako ce se suditi jedino Strugaru, koji je izjavio da se ne osjeca krivim. A Jokic je obecao da ce krajem mjeseca svjedociti protiv njega.


Rachel S. Taylor je zamjenica urednika projekta IWPR-a u Hagu.