SVEDOCENJE DECE SA KOSOVA

Mladi Albanci svedocili su na sudjenju za kosovski masakr.

SVEDOCENJE DECE SA KOSOVA

Mladi Albanci svedocili su na sudjenju za kosovski masakr.

Saturday, 30 April, 2005

Kada je protekle sedmice u Beograd, zajedno sa ocem i stricem, prispela grupa albanske dece kako bi svedocila protiv jednog pripadnika specijalne policije koji je navodno sudelovao u ubistvima, srpskoj javnosti se mozda prvi put ukazala prilika da se upozna sa ratnim zlocinima koji su pocinjeni u njeno ime.


Na nesrecu, saslusanje je – u interesu zastite dece – odrzano iza zatvorenih vrata, pa je medijima bio zabranjen pristup, tako da javnost nije mogla da cuje mucno svedocenje. Medjutim, na osnovu izvestaja predstavnika srbijanskih i medjunarodnih nevladinih organizacija, IWPR je u stanju da puno toga kaze o toku ovog neobicnog procesa.


Covek kojem se sudi, Sasa Cvjetan, bio je pripadnik specijalne anti-teroristicke jedinice srbijanskog Ministarstva unutrasnjih poslova (MUP), poznatije pod nazivom Skorpioni. On je najpre, zajedno sa jos jednim clanom iste jedinice, Dejanom Demirovicem, u maju 1999. bio optuzen za ubistvo albanskih civila koje se odigralo 28. marta iste godine u Podujevu (grad na severu Kosova).


Demirovic je, medjutim, napustio zemlju i zajedno s roditeljima odselio se u Kanadu. Kanadske vlasti za sada odbijaju da ga izruce srpskim vlastima, tako da se sudi samo Cvjetanu.


Prvobitno se proces protiv njega vodio u Prokuplju. Ali, nakon sto je lokalno stanovnistvo pocelo da sikanira sudiju, medije i predstavnike nevladinih organizacija koji nadgledaju samo sudjenje, srpski vrhovni sud je doneo odluku da slucaj bude prebacen u Beograd.


Otkako je sudjenje u oktobru 2002. pocelo, vecina svedoka bili su kolege-policajci i nijedan od njih nije potvrdio da je prisustvovao stravicnim dogadjajima koji su se odigrali 28. marta. Medjutim, protekle je sedmice cetvoro dece iz porodice Bogujevci – koja su prezivela masakr – zajedno sa svojim ocem i stricem doputovalo iz Engleske u Beograd kako bi svedocilo. Zapravo je rec o troje dece – Fatosu, Jehoni i Safetu – i tinejdzerki Sarandi, te njihovom ocu Seljatinu i njegovom bratu, takodje Safetu.


Dan pre svedocenja, Sarandu – koja ima samo 13 godina i koja je u vreme masakra zadobila vise rana iz vatrenog oruzja – zajedno s ostalom decom najpre odvode u beogradski zatvor. Pokazuju im petoricu ljudi i postavljaju im je pitanje o tome da li je bilo koji od njih bio prisutan u Podujevu u vreme masakra. Saranda identifikuje Cvjetana. Drugo dete, pak, nije sigurno.


Tokom svedocenja, Saranda je ispricala kako se ona, zajedno sa svojom porodicom, verujuci kako je najsigurnije da budu svi na okupu, sklonila u stricevu kucu koja je imala veliko dvoriste i bila okruzena visokom ogradom. A onda je dosla grupa vojnika u zelenim maskirnim uniformama i naredila im da ostave sve sto poseduju, te da iz kuce izadju s rukama podignutim uvis.


Zatim im je, po njenim recima, bilo naredjeno da prodju kroz komsijsko dvoriste, gde su ih pripadnici srpskih trupa naterali da isprazne dzepove i gde su od starijih zena zahtevali da skinu marame. Grupa je zatim ulicom sprovedena do policijske stanice, gde su vojnici na njih vikali, smejali im se i psovali ih.


Po Sarandinim recima, grupa je najpre uvedena u stanicu, da bi onda bila isterana u dvoriste. Ti ljudi su na decu vikali na srpskom jeziku, i Saranda tvrdi da je njena strina policiji rekla kako ona ne razumeju taj jezik. Istoga trena, jedan od vojnika ju je izdvojio na stranu i pucao u nju.


«Moji rodjaci su poceli da placu, ali su oni ponovo otvorili vatru na moju strinu Sefkete», kaze Saranda.


Potom je isti vojnik koji je pucao na strinu poceo da puca i po ostatku grupe.


Nekoliko clanova njene porodice bilo je ubijeno, a ona je zajedno s jos nekoliko dece, koja su takodje prezivela masakr, bila upucena na bolnicki oporavak u Pristini. Saranda i njena sestra Jahona pokusale su da saznaju sta se dogodilo sa ostatkom porodice, no iako su se njihova braca Fatos i Genc nalazili u istoj bolnici, jedni o drugima nisu imali nikakve informacije.


U vreme masakra, Sarandin otac Seljatim i njen stric Safet sakrili su se u polju na oko 300 metara udaljenosti od kuce.


«Cekali smo u polju da nam se pridruzi porodica, ali se niko nije pojavio. Trazili smo ih, raspitivali se od sela do sela, svakog dana smo od jutra do mraka tragali za svima njima», kaze Seljatim. On je tek 14. aprila saznao da su mu cerke zive i da se nalaze u bolnici.


Safet se ponadao da ce i on mozda svoju porodicu uspeti da pronadje u bolnici. Nazalost, nije bio te srece. Njegova majka Sehida, supruga Salja i dvojica sinova, Spend i Spetim, bili su ubijeni u policijskom dvoristu.


Kada su mirovne trupe NATO-a nekoliko meseci kasnije stigle na Kosovo, tela clanova Safetove porodice su bila ekshumirana iz masovne grobnice. «Prilikom ekshumacije mog sina, nije pronadjena njegova glava. Pucali su mu u glavu i razmrskali mu lobanju», kaze Safet.


Cvjetanovi advokati su vise puta izrazili svoje zaljenje zbog patnji kroz koje je prosla porodica Bogujevci. Ucinio je to i sam Cvjetan, koji je takodje u vise navrata istakao kako ni na koji nacin nije bio umesan u taj zlocin.


Posredstvom svog advokata, Demirovic je takodje negirao bilo kakvu vlastitu odgovornost za bilo koje od ubistava.


Milanka Saponja-Hadzic je redovna saradnica IWPR-a iz Beograda.


Frontline Updates
Support local journalists