MESIC: HEROJ ILI IZDAJNIK?

Tribunal je napokon otkrio identitet zasticenog svjedoka sa sudjenja Blaskicu.

MESIC: HEROJ ILI IZDAJNIK?

Tribunal je napokon otkrio identitet zasticenog svjedoka sa sudjenja Blaskicu.

Saturday, 4 February, 2006
Osoba koja je izazvala politicku raspravu o zasticenim svjedocima i pravima novinara zapravo je – kako je ovoga tjedna najzad otkriveno – hrvatski predsjednik Stjepan Mesic.



Suci su udovoljili zahtjevu optuzbe za skidanjem zabrane s Mesiceve izjave i svjedocenja koje se pred Tribunalom odigralo prije osam godina. Stoga javnost sada ima pravo biti upoznata s dokazima koji su tom prilikom – na sudjenju generalu bosanskih Hrvata, Tihomiru Blaskicu – predoceni iza zatvorenih vrata.



Cinjenica da je zasticeni svjedok na spomenutom sudjenju bio upravo Mesic, u Hrvatskoj vec nekoliko godina predstavlja javnu tajnu. Stovise, dokazi koje je on tada iznio o ulozi koju je Hrvatska – tokom devedesetih, u vrijeme vladavine prethodnog predsjednika, Franje Tudjmana – odigrala u ratu u Bosni i Hercegovini, objavljivani su u vise publikacija i na veb-sajtovima.



Medjutim, odluka koju je Tribunal donio ne znaci i to da cetvorici hrvatskih novinara nece biti sudjeno zbog toga sto su u vise navrata – u razdoblju od 2000. do 2004. – odlomke iz izjave i svjedocenja objavili u hrvatskoj stampi.



U trenutku kada je, u travnju/aprilu 1997., davao izjavu haskim tuziocima, Mesic je jos uvijek bio opozicioni politicar. No, otkako je 2000. postao predsjednik Hrvatske, on je i sam potvrdio da je doista svjedocio; u vise je navrata javnosti predocio podatke koje je u svjedocenju iznio; stovise, svjedocio je (javno) u jos dva haska procesa.



Na sudjenju Blaskicu, Mesic je ispricao kako su se Tudjman i Slobodan Milosevic – kao tadasnji predsjednici Hrvatske i Srbije – susreli 1991., te kako su tom prilikom prakticno dogovorili podjelu Bosne. Osim toga, potvrdio je i sudjelovanje hrvatske vojske u bosanskom ratu.



Mesic je opisao kako su pripadnici Hrvatske Vojske (HV) u Bosnu bili upucivani kao dobrovoljci. „Vracali su se u mrtvackim sanducima, pa su obitelji protestirale“, posvjedocio je on. „Vojnici su mi pricali da im je naredjivano da skinu oznake HV-a i stave oznake HVO-a [Hrvatsko vijece obrane, tj. vojska bosanskih Hrvata].“



U nastavku je ispricao i kako mu je jedan visoki duznosnik opisao masakr koji su jedinice HVO-a pocinile u Prozoru (srednja Bosna): „Rekao mi je za Prozor, da smo tamo pobili toliko njih da nisu mogli stati u kamione . . . Izbacio sam ga iz svog ureda i od tada s njim nisam progovorio ni rijec.“



Pocetkom devedesetih, Mesic je imao status „insajdera“ najviseg ranga. Kao posljednji rotirajuci predsjednik Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), on se redovno sastajao i s Milosevicem i s Tudjmanom, sve dok se Jugoslavija naposljetku nije raspala.



Mesicevo svjedocenje razgnjevilo je hrvatsku desnicu. Okolnost da je suradjivao s Tribunalom, i to tako sto se usudio kritizirati nacionalne svetinje, njegovim je protivnicima posluzila kao povod da ga proglase „izdajnikom“.



Mesiceva izjava je u stampu procurila vec tokom 1997., kada su u novinama osvanuli senzacionalisticki naslovi poput „Mesicev noz u ledja Hrvatskoj“ i „Stipe Mesic – svjedok optuzbe pred Haskim tribunalom“.



Nakon sto je i njegovoj obitelji zaprijeceno smrcu, tuzilastvo je i pri sljedecem svjedocenju, koje se odigralo 1998., zahtijevalo primjenu mjera zastite.



Sudjenje Blaskicu je jedno od najkontroverznijih i najduzih u dosadasnjoj povijesti Tribunala. General bosanskih Hrvata prvostupanjski je – a za ratne zlocine i zlocine protiv covjecnosti, koji su u Bosni pocinjeni nad Muslimanima – osudjen na 45 godina zatvora.



Medjutim, uslijedio je dramatican preokret: nakon sto su (poslije Tudjmanove smrti) postali dostupni drzavni arhivi, zalbeno je vijece – na temelju novopronadjenih dokaza – tu kaznu skratilo na svega devet godina. A general je, pri povratku iz Haga, u Zagrebu docekan kao heroj.



U medjuvremenu je i tuzilastvo, pozivajuci se na nove cinjenice, podnijelo tajni zahtjev za ponovnim razmatranjem presude. Zalbeno vijece jos uvijek nije saopcilo svoj stav o tom zahtjevu.



Osim toga, Blaskicev je slucaj posluzio i kao povod za pokretanje nekoliko sudskih postupaka po optuzbi za nepostivanje suda. Vise hrvatskih novinara, kao i bivsi sef hrvatske tajne policije, tereti se za otkrivanje izjava i svjedocenja zasticenih svjedoka.



Jedan od tih postupaka – protiv novinara Ivice Marijacica i bivseg sefa tajne sluzbe, Markice Rebica – okoncan je proslog tjedna.



A sudjenje po zajednickoj optuznici podignutoj protiv preostale cetvorice hrvatskih novinara – Domagoja Margetica, Marijana Krizica, Josipa Jovica i Stjepana Seselja – tek predstoji.



U izjavi danoj hrvatskoj novinskoj agenciji HINA, Seseljev advokat Zeljko Olujic je pozdravio odluku o ukidanju mjera zastite – jer ce ona omoguciti da sudjenje njegovom klijentu bude javno – ali je i istakao kako to ni na koji nacin nece utjecati na proces.



Na drugoj strani, Margetic – koji je i nakon podizanja optuznice svaku priliku koristio za objavljivanje Mesicevog svjedocenja – tvrdi kako ovotjedna sudska odluka ipak predstavlja veliku pobjedu u borbi za slobodu javne rijeci.



„Mi smo se borili za pravo na objavljivanje informacija“, izjavio je on za agenciju HINA. „Javnost ima pravo znati sto je sef drzave rekao pred Medjunarodnim kaznenim sudom za bivsu Jugoslaviju.“



Poznavaoci prilika u Hrvatskoj tvrde kako se rasprave oko Mesicevog svjedocenja zapravo i ne ticu slobode informiranja, vec da su posljedica nastavka borbe izmedju „stare garde“ hrvatskih politicara – koji su i dalje lojalni Tudjmanu i nacionalistickom programu koji je on provodio – i nove generacije, ciji je predstavnik Mesic.



Istaknuti zagrebacki advokat i Blaskicev zastupnik u Hagu, Ante Nobilo, izjavio je za IWPR kako je objelodanjivanje povjerljivih iskaza posljedica „organizirane kampanje Mesicevih politickih protivnika“. On je ukazao i na cinjenicu da se sve to odigralo „tek kada je on postao predsjednik, a ne prije toga“.



Iako se u dokumentima koji su izneseni na sudjenju Milosevicu upravo Nobilo spominje kao moguci kanal kroz koji su otjecale informacije, hrvatski je advokat za to optuzio one koji pokusavaju destabilizirati Mesica – odnosno „para-obavjestajnu strukturu koja je izgubila vlast“.



On je ukazao i na to da je Rebic – koji je, kao bivsi sef drzavne sigurnosti, vec optuzen da je transkripte svjedocenja proslijedio Marijacicu – bio i jedan od savjetnika Blaskiceve obrane, te da je stoga imao pristup svim transkriptima.



Nobilo je one koji su objavili Mesicevo svjedocenje optuzio za to da su se „stavili na raspolaganje para-obavjestajnoj strukturi“ tako sto su „nastavili raditi za njih i nakon sto su oni sisli s vlasti“.



Ukidanje mjera zastite nije iznenadilo Mesica, koji je hrvatskim novinarima ovoga tjedna rekao da je on to zahtijevao jos u kolovozu/augustu 2005. „U Hagu sam govorio istinu i stojim iza onoga sto sam tada rekao“, prenijela je HINA njegove rijeci. Ali: „Oni koji zele manipulirati javnoscu i stvoriti laznu sliku o meni – nisu zainteresirani za istinu.“



Mesic je postao predsjednik 7. veljace/februara 2000., na izborima na kojima je – nakon Tudjmanove smrti – nastupio kao predvodnik proevropskih snaga i zagovornik pristupanja NATO-u.



U rujnu/septembru iste godine, on je penzionirao sedmoricu hrvatskih generala koji su javnosti prethodno uputili dva otvorena pisma, optuzujuci vladu da se „zalaze za kriminalizaciju“ takozvanog Domovinskog rata, te da zanemaruje vojsku.



Mesic je zauzeo stav da aktivni oficiri – bez odobrenja svog predsjednika i vrhovnog zapovjednika – ne smiju pisati javna pisma politickog sadrzaja. Usprkos protivljenjima i tezi da ce udaljavanje generala ugroziti hrvatsku nacionalnu sigurnost, on nije odustao. U stvari, nesto kasnije je, iz slicnih razloga, penzionirao jos cetvoricu oficira.



Predsjednik je svoju funkciju iskoristio i za otkrivanje vise dokumenata koji pojasnjavaju ulogu Hrvatske u podjeli Bosne.



Nakon svega, Mesic ostaje kontroverzna figura, koja izgleda – jos uvijek – u podjednakoj mjeri izaziva divljenje i mrznju.



„Tko god ga je pljuvao zbog izjava o Tudjmanu i umijesanosti u rat u Bosni, cini to i dalje“, izjavio je za IWPR Milan Peh, urednik informativnog programa nezavisnog hrvatskog Radija 101.



„Neki kazu da je njegovo svjedocenje u onom dijelu koje se odnosilo na Bosnu bilo pristrano. Ali, oni koji ga podrzavaju tvrde da je Mesic govorio samo istinu.“



Izvrsni urednik Vecernjeg lista, nagradjivani novinar Drazen Klaric, izjavio je za IWPR kako publicitet oko svjedocenja u Hagu Mesicu, barem za sada, nije nanio nikakvu stetu.



Realisticnost njegovih procjena bila je – kaze Klaric – ocita i prosle godine, kada je ponovo izabran za predsjednika, i to usprkos cinjenici da su glasaci prethodno smijenili vladu lijevog centra kako bi na vlast doveli Mesiceve protivnike.



„Mesicu podrsku svakako ne pruzaju samo lijevo orijentirani glasaci“, rekao je Klaric za IWPR. „Ne moze se on smatrati izdajnikom.“



Uostalom, Mesicu se u zasluge pripisuje i ugled koji Hrvatska uziva u medjunarodnoj zajednici nakon hapsenja Ante Gotovine (optuzenika za ratne zlocine najviseg ranga) i potvrde EU-a da ce pristupiti pregovorima o prikljucenju Zagreba.



„On je odlican ministar inozemnih poslova, buduci da ga u svim zemljama docekuju kao demokratu koji je Hrvatsku izmijenio nabolje“, kaze Klaric.



Janet Anderson je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu. Goran Jungvirth je izvjestac IWPR-a iz Haga.
Frontline Updates
Support local journalists