Slucaj OVK: svjedocenje o mucenjima u logoru

Cini se da iskaz zasticenog svjedoka dovodi u pitanje optuzenikov alibi

Slucaj OVK: svjedocenje o mucenjima u logoru

Cini se da iskaz zasticenog svjedoka dovodi u pitanje optuzenikov alibi

Wednesday, 9 November, 2005

Svjedok koji se ovog tjedna pred Haskim tribunalom pojavio na prvom sudjenju bivsim pripadnicima Oslobodilacke vojske Kosova (OVK) potvrdio je da se jedan od optuzenika tokom 1998. nalazio u logoru OVK-a u vrijeme kada je – prema vlastitoj tvrdnji – boravio na drugom mjestu.


Fatmiru Ljimaju (Fatmir Limaj), Isaku Muslijuu (Isak Musliu) i Haradinu Balji (Haradin Bala) sudi se sto su u razdoblju od svibnaj/maja do lipnja/juna te godine navodno rukovodili zatvorskim objektom u selu Lapusnik, gdje su srpski zatocenici i toboznji albanski kolaboranti boravili pod vrlo teskim uvjetima – sto je podrazumijevalo i premlacivanja i ubojstva.


Advokati optuzenog Balje – koga se tereti da je, kao logorski strazar, osobno ubio nekolicinu zatocenika – nagovijestili su da njihov klijent nece odustati od strategije “djelomicnog alibija” kao temelja vlastite obrane.


Oni tvrde da je tokom naznacenog razdoblja Balja u logoru proveo najvise dvia tjedna. Nakon toga je, kako kazu, shvatio da su srcane smetnje od kojih je patio nespojive s duznostima koje vojnik ima na fronti, zbog cega mu je lider OVK-a poznatiji kao “Kumanova” isposlovao premjestaj na pozadinsku duznost u drugom dijelu Kosova. Prvo je bio prebacen u centar za obuku u Kleckoj, da bi ostatak razdoblja u kojem su trajali oruzani sukobi – prema tvrdnji njegovih branilaca – proveo kao cuvar u skladistu u Luznicama.


Medjutim, ovotjedni svjedok – jedan od dvanaestoro koji anonimno svjedoce u okviru dokaznog postupka optuzbe – izjavio je pred sudom da je Balju, poznatijeg po nadimku “Salja”, tokom svog jednomjesecnog boravka u Lapusniku, vidjao svake noci. Nevidljiv za publiku i izoblicenog glasa, svjedok je istakao kako je, dok se nalazio u logoru, takodjer cuo i za ime “Kerkiz”, koje je po rijecima tuzilaca predstavljalo Muslijuov tajni nadimak.


Muslijuovi branioci tvrde da se njihov klijent tokom razdoblja koji je naznacen u optuznici nalazio u Kleckoj, te da – usprkos tome sto je za tri mjeseca Lapusnik zaista posjetio vise od 20 puta – nije bio upoznat s postojanjem bilo kakvog logora.


Svjedok je opisao kako je iz logora Lapusnik bio pusten nakon sto ga je “Salja” odveo u planine. On je sucima rekao da mu nije poznato sto se dogodilo s ostalim zatvorenicima koji su zajedno s njim povedeni, ali ne i oslobodjeni. Tuzioci tvrde da su doticne zarobljenike pobili Balja i ostali optuzenici. Upravo taj zlocin najtezi je od svih koji se u optuznici navode.


Zasjedanje je nastavljeno iza zatvorenih vrata, cime je osigurano da podaci koji se neposredno ticu identifikacije ipak ne dospiju u javnost. Svjedok je, naime, upoznao sud kako je pao u ruke OVK-a i kako je dospio u Lapusnik.


U nastavku javnog dijela svjedocenja, svjedok je sucima rekao da je po dolasku u logor bio odveden u ambar s betonskim podom, koji je bio isprskan krvlju i ukaljan izmetom. Vezan je za drugog zatvorenika i za zid.


U toj je prostoriji boravio veliki broj zatvorenika, kojima – prema svjedokovim rijecima – nije bio dozvoljen razgovor, niti odlazak u toalet. Kljuceve od ambara imao je covjek po imenu “Salja”, koji je donosio krumpir, a ponekad i kruh i tijesto. Izmedju obroka bi ponekad protekla i puna cetiri dana.


U kasnijoj fazi saslusanja, svjedok je u sudnici prepoznao optuzenog Balju i identificirao ga kao “Salju”, napominjuci da ga je tokom citavog svog boravka u Lapusniku redovno vidjao.


Svjedok je na fotografiji koju mu je pokazalo tuzilastvo prepoznao i prostoriju u kojoj je boravio dok je bio u pritvoru. Rijec je o staji koja se nalazi na jednom obiteljskom imanju u Lapusniku, odnosno na lokaciji na kojoj se navodno nalazio i spomenuti logor.


Svjedok je sucima ispricao kako su ga tokom boravka u logoru tukli. Tom prilikom se posebno osvrnuo na dva incidenta.


Opisao je kako ga je osobno “Salja” u jednoj prilici palicom udarao po rebrima, nogama i glavi – sve dok nije izgubio svijest. Drugi put mu je, kako kaze, “Salja” stavio povez preko ociju, da bi ga nakon toga iz ambara odveo u drugi dio logora. Spomenuo je kako je ipak uspio vidjeti kako su njegovom premlacivanju, osim drugog covjeka, prisustvovale i dvije zenske osobe. Jedna od njih se drugom covjeku obracala kao “Kerkizu” i “bratu”, na osnovu cega je zakljucio da se radi o njegovoj sestri.


Otprilike mjesec dana nakon svjedokovog dolaska u logor, u blizini se – kako kaze – desila eksplozija. Istog dana su ga “Salja” i jos jedan strazar, zajedno s ostalim zatvorenicima, izveli iz logora i odveli u okolne planine. Jedan od zatvorenika je, po svjedokovim rijecima, imao povredjeno stopalo, pa su mu ostali pomagali pri kretanju.


Prema iskazu svjedoka, kolona zatvorenika je stigla u nekakvu dolinu, nakon cega je njemu i nekolicini “Salja” dao po “komadic papira” i oslobodio ih.


“Drugi su ostali tamo, i nije mi poznato sta im se poslije toga dogodilo”, rekao je svjedok sudu.


Ovakav iskaz izgleda potvrdjuje tezu tuzilastva po kojoj su oko 26. srpnaj/jula pripadnici OVK-a – u strahu pred srpskom ofanzivom na doticnu oblast – bili prinudjeni da sto hitrije napuste Lapusnik.


Tuzilastvo tvrdi da je tom prilikom 20-25 zatvorenika bilo odvedeno na obliznju planinu Berisa, gde ih je oko polovina pustena, pri cemu su im date i potvrde da je njihovo oslobadjanje odobrio osobno “Celik” – kako je glasio ratni nadimak optuzenog Ljimaja.


Optuzba tvrdi da su Balja i jos dvojica vojnika dvanaestoricu preostalih zatvorenika odveli na cistinu, postrojili ih, naredili im da sjednu i potom iz neposredne blizine pucali u njih. Tako su pobijeni svi, izuzev dvojice koji su uspjeli pobjeci u obliznju sumu.


Premda navodno nije bio neposredno umijesan u ovaj masakr, Musliju – tvrdi tuzilastvo – snosi odgovornost za njega, buduci da u to vrijeme, kao Baljin zapovjednik, nije ucinio nista kako bi sprijecio zlocin ili makar kaznio pocinioce.


Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedok je braniocima priznao da je Balju tokom 1998. vidjao na televiziji.


On je, medjutim, porekao tezu Baljinog branioca Gregora Gaj-Smita (Gregor Guy-Smith) da je njegovog klijenta kao “Salju” prepoznao iskljucivo zahvaljujuci televizijskim snimcima. Insistirao je na tome da je Balju vidjao i u Lapusniku, napominjuci kako je siguran da se radi o istoj osobi.


Gaj-Smit je svjedoku postavio i pitanje u vezi s nacinom na koji je “Salju” opisao tuziocima prije no sto se pojavio na sudu, tvrdeci da taj opis zapravo ne odgovara izgledu njegovog klijenta.


Iznio je i opcu primjedbu koja se odnosila na postupak identifikacije u sudnici, gdje se svjedoku pruza prilika da upre prstom na lice s optuzenicke klupe nezavisno od toga radi li se zaista o pravoj osobi.


Branioci su se takodjer raspitivali i o dugotrajnom sporu izmedju dvaju obitelji – od kojih je jedna bila svjedokova – posto je u njega posredno bio umijesan i “Salja”.


Pojavili su se i nagovjestaji da je svjedok mozda kidnapiran zbog okolnosti koje se ticu tog spora, a ne u sklopu planiranih akcija OVK-a. Spomenuta je i mogucnost da se on danas – opet zbog tog ranijeg spora – nastoji osvetiti Balji.


Podrobnije se o tome raspravljalo iza zatvorenih vrata, dok je na javnom zasjedanju svjedok porekao da taj spor jos traje, negirajuci i da je ikada spominjan tokom njegovog boravka u Lapusniku.


Zbog zimske pauze u radu Tribunala, nastavak sudjenja zakazan je za 13. sijecnaj/januara iduce godine.


Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Haga.


Frontline Updates
Support local journalists