SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ NIKOLIC
Pred zalbenim vijecem je elaborirana ocjena da je osudjeniku izrecena prestroga zatvorska kazna.
SUDSKA KRONIKA: SLUCAJ NIKOLIC
Pred zalbenim vijecem je elaborirana ocjena da je osudjeniku izrecena prestroga zatvorska kazna.
I tuzilastvo i obrana zalozili su se ovoga tjedna za skracenje kazne u trajanju od 27 godina, koja je prethodno izrecena Momiru Nikolicu. Rijec je o bivsem kapetanu Vojske Republike Srpske (VRS), koji je priznao sudjelovanje u masakru u Srebrenici, gdje je 1995. stradalo gotovo 8.000 muskaraca i djecaka.
„Sve sam radio po naredjenju svojih pretpostavljenih, i nikada nisam ucinio nista svojevoljno“, rekao je Nikolic na saslusanju na kojem je razmatrana zalba na presudu koja mu je izrecena.
Nikolic je krivicu priznao po jednoj tocki optuznice, za zlocine protiv covjecnosti, a pristao je i svjedociti protiv svojih nekadasnjih suboraca. Tuzioci su zauzvrat predlozili da mu se izrekne zatvorska kazna u trajanju od najmanje 15, a najvise 20 godina.
Tokom ovotjednog saslusanja pred zalbenim vijecem, koje cini pet sudaca, tuzilastvo i obrana su insistirali na tome da je izrecena kazna ipak „prestroga“, ukazujuci prije svega na upadljivu razliku koja postoji u odnosu na ostale presude za iste zlocine.
„Ne znam kako da shvatim tu razliku u kaznama“, rekao je tuzilac Piter Mekloski (Peter McCloskey) – koji vec devet godina radi na slucajevima koji se na ovaj ili onaj nacin ticu Srebrenice, i koji je s Nikolicem i dogovorio priznanje krivice.
Tuzilac je ukazao i na cinjenicu da je upravo Nikolic bio prvi bosanski Srbin koji je smogao snage da pred ocima citavog svijeta preuzme odgovornost za ono sto se desilo u Srebrenici. Odlukom da svjedoci utjecao je i na svog kolegu Dragana Obrenovica – oficira bosanskih Srba koji je ubrzo nakon njega i sam priznao krivicu, da bi potom bio osudjen na svega 17 godina.
Mekloski je istakao i da je Nikolicevo priznanje krivice ubrzalo proces pomirenja u Bosni, napominjuci da su mu mnogi bosanski Muslimani rekli kako je za njih predstavljalo „nevjerojatno olaksanje“ to sto je netko priznao zlocin.
„Nema sumnje da je ono sto je on ucinio izuzetno vazno za ljude u Bosni“, rekao je Mekloski.
Drugi predstavnik tuzilastva, Piter Kramer (Peter Kramer), ocijenio je kako je Nikolicu presuda mozda izrecena „u nezgodno vrijeme“, odnosno u trenutku kada je samo jedna osoba bila pred Tribunalom osudjena za Srebrenicu. Radi se o generalu Radislavu Krsticu, kome je za sudjelovanje u genocidu i poticanje genocida izrecena zatvorska kazna u trajanju od 46 godina.
No, ta kazna je kasnije skracena na 35 godina.
Pripadnici VRS-a zauzeli su Srebrenicu – dotadasnju „sigurnu zonu“ UN-a – 11. srpnja/jula 1995., da bi u sljedecih tjedan dana iz tog grada protjerali cjelokupno stanovnistvo. Prvo su zarobili, a potom i ubili gotovo 8.000 muslimanskih muskaraca i djecaka; naposljetku su ih i sahranili u masovne grobnice rasute po citavom tom podrucju.
Samo osam dana nakon sto je Nikolic osudjen, njegovom suborcu Draganu Obrenovicu izrecena je kazna od 17 godina, a da pritom – kaze Kramer – „nije ponudjeno nikakvo objasnjenje za taj disparitet“.
Nikolic se zatim pojavio kao svjedok na sudjenju svom starjesini Vidoju Blagojevicu, koji nije pokazao nikakvo kajanje, izjasnivsi se kao nevin po optuznici koja ga tereti za pomaganje i poticanje genocida. Blagojevic je, podsjeca tuzilac, osudjen na svega 18 godina.
„Momiru Nikolicu nije odano nikakvo priznanje – niti za suradnju s Tribunalom, niti za priznanje krivice“, rekao je Kramer.
On je ukazao i na cinjenicu da Nikolic, za razliku od Obrenovica i Blagojevica, ne snosi nikakvu zapovjednu odgovornost. „Sve to nema nikakvog smisla“, istakao je on.
Nikolicev branilac, Rok Tensi (Rock Tansey), posegao je za mnogim od argumenata koje je prethodno iznijela optuzba. Osvrnuo se i na kritike koje je na Nikolicev racun u samoj presudi iznijelo sudsko vijece. Ono je, naime, navelo kako je okrivljeni na pitanja odgovarao „dvosmisleno“ i kako su u pocetku njegovi iskazi bili lazni – uslijed cega je izrazilo sumnju u njegovu iskrenost.
Okolnost da je u samoj presudi iznesen samo jedan primjer spomenute „dvosmislenosti“ obrana je nazvala „zacudjujucim“ propustom, uz napomenu da je takva nedorecenost „duboko uznemirujuca“.
Tensi je skrenuo paznju i na to da je o tome da su njegovi raniji iskazi bili lazni tuzioca obavijestio – sam Nikolic.
Obrana smatra i da bi zalbeno vijece trebalo „odbaciti“ sve eventualne razloge zbog kojih sudsko vijece nije ponudilo valjano obrazlozenje i nije odalo nikakvo priznanje okrivljenom za njegovu suradnju s tuzilastvom.
Pred kraj saslusanja oglasio se i Nikolic, koji je izrazio „iskreno pokajanje i zaljenje“ zbog zlocina pocinjenih nakon pada Srebrenice.
On je naglasio da u vezi s masakrom nije izdao nijedno naredjenje, niti je ikoga poticao na ubijanje: „Nisam imao nikakav autoritet, niti moc . . . nikakvim jedinicama nisam zapovijedao.“
Rekao je i kako niposto ne zeli umanjiti vlastitu odgovornost za ono sto se desilo, vec da samo smatra kako njegovu ulogu treba sagledati na pravi nacin.
„Spreman sam svjedociti i na predstojecim sudjenjima“, dodao je on.
A u Hagu bi – po optuzbi za sudjelovanje u srebrenickom masakru – trebalo da bude odrzano i zajednicko sudjenje devetorici visokih vojnih i policijskih starjesina bosanskih Srba.
Janet Anderson je voditeljica programa IWPR-a u Hagu.
„Sve sam radio po naredjenju svojih pretpostavljenih, i nikada nisam ucinio nista svojevoljno“, rekao je Nikolic na saslusanju na kojem je razmatrana zalba na presudu koja mu je izrecena.
Nikolic je krivicu priznao po jednoj tocki optuznice, za zlocine protiv covjecnosti, a pristao je i svjedociti protiv svojih nekadasnjih suboraca. Tuzioci su zauzvrat predlozili da mu se izrekne zatvorska kazna u trajanju od najmanje 15, a najvise 20 godina.
Tokom ovotjednog saslusanja pred zalbenim vijecem, koje cini pet sudaca, tuzilastvo i obrana su insistirali na tome da je izrecena kazna ipak „prestroga“, ukazujuci prije svega na upadljivu razliku koja postoji u odnosu na ostale presude za iste zlocine.
„Ne znam kako da shvatim tu razliku u kaznama“, rekao je tuzilac Piter Mekloski (Peter McCloskey) – koji vec devet godina radi na slucajevima koji se na ovaj ili onaj nacin ticu Srebrenice, i koji je s Nikolicem i dogovorio priznanje krivice.
Tuzilac je ukazao i na cinjenicu da je upravo Nikolic bio prvi bosanski Srbin koji je smogao snage da pred ocima citavog svijeta preuzme odgovornost za ono sto se desilo u Srebrenici. Odlukom da svjedoci utjecao je i na svog kolegu Dragana Obrenovica – oficira bosanskih Srba koji je ubrzo nakon njega i sam priznao krivicu, da bi potom bio osudjen na svega 17 godina.
Mekloski je istakao i da je Nikolicevo priznanje krivice ubrzalo proces pomirenja u Bosni, napominjuci da su mu mnogi bosanski Muslimani rekli kako je za njih predstavljalo „nevjerojatno olaksanje“ to sto je netko priznao zlocin.
„Nema sumnje da je ono sto je on ucinio izuzetno vazno za ljude u Bosni“, rekao je Mekloski.
Drugi predstavnik tuzilastva, Piter Kramer (Peter Kramer), ocijenio je kako je Nikolicu presuda mozda izrecena „u nezgodno vrijeme“, odnosno u trenutku kada je samo jedna osoba bila pred Tribunalom osudjena za Srebrenicu. Radi se o generalu Radislavu Krsticu, kome je za sudjelovanje u genocidu i poticanje genocida izrecena zatvorska kazna u trajanju od 46 godina.
No, ta kazna je kasnije skracena na 35 godina.
Pripadnici VRS-a zauzeli su Srebrenicu – dotadasnju „sigurnu zonu“ UN-a – 11. srpnja/jula 1995., da bi u sljedecih tjedan dana iz tog grada protjerali cjelokupno stanovnistvo. Prvo su zarobili, a potom i ubili gotovo 8.000 muslimanskih muskaraca i djecaka; naposljetku su ih i sahranili u masovne grobnice rasute po citavom tom podrucju.
Samo osam dana nakon sto je Nikolic osudjen, njegovom suborcu Draganu Obrenovicu izrecena je kazna od 17 godina, a da pritom – kaze Kramer – „nije ponudjeno nikakvo objasnjenje za taj disparitet“.
Nikolic se zatim pojavio kao svjedok na sudjenju svom starjesini Vidoju Blagojevicu, koji nije pokazao nikakvo kajanje, izjasnivsi se kao nevin po optuznici koja ga tereti za pomaganje i poticanje genocida. Blagojevic je, podsjeca tuzilac, osudjen na svega 18 godina.
„Momiru Nikolicu nije odano nikakvo priznanje – niti za suradnju s Tribunalom, niti za priznanje krivice“, rekao je Kramer.
On je ukazao i na cinjenicu da Nikolic, za razliku od Obrenovica i Blagojevica, ne snosi nikakvu zapovjednu odgovornost. „Sve to nema nikakvog smisla“, istakao je on.
Nikolicev branilac, Rok Tensi (Rock Tansey), posegao je za mnogim od argumenata koje je prethodno iznijela optuzba. Osvrnuo se i na kritike koje je na Nikolicev racun u samoj presudi iznijelo sudsko vijece. Ono je, naime, navelo kako je okrivljeni na pitanja odgovarao „dvosmisleno“ i kako su u pocetku njegovi iskazi bili lazni – uslijed cega je izrazilo sumnju u njegovu iskrenost.
Okolnost da je u samoj presudi iznesen samo jedan primjer spomenute „dvosmislenosti“ obrana je nazvala „zacudjujucim“ propustom, uz napomenu da je takva nedorecenost „duboko uznemirujuca“.
Tensi je skrenuo paznju i na to da je o tome da su njegovi raniji iskazi bili lazni tuzioca obavijestio – sam Nikolic.
Obrana smatra i da bi zalbeno vijece trebalo „odbaciti“ sve eventualne razloge zbog kojih sudsko vijece nije ponudilo valjano obrazlozenje i nije odalo nikakvo priznanje okrivljenom za njegovu suradnju s tuzilastvom.
Pred kraj saslusanja oglasio se i Nikolic, koji je izrazio „iskreno pokajanje i zaljenje“ zbog zlocina pocinjenih nakon pada Srebrenice.
On je naglasio da u vezi s masakrom nije izdao nijedno naredjenje, niti je ikoga poticao na ubijanje: „Nisam imao nikakav autoritet, niti moc . . . nikakvim jedinicama nisam zapovijedao.“
Rekao je i kako niposto ne zeli umanjiti vlastitu odgovornost za ono sto se desilo, vec da samo smatra kako njegovu ulogu treba sagledati na pravi nacin.
„Spreman sam svjedociti i na predstojecim sudjenjima“, dodao je on.
A u Hagu bi – po optuzbi za sudjelovanje u srebrenickom masakru – trebalo da bude odrzano i zajednicko sudjenje devetorici visokih vojnih i policijskih starjesina bosanskih Srba.
Janet Anderson je voditeljica programa IWPR-a u Hagu.
