MILOSEVIC TRAZI PAUZU ZA LIJECENJE

U sagi oko zdravlja bivseg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Milosevica desio se novi zaokret: sluzbeni zastupnici okrivljenog zatrazili su njegovo privremeno pustanje na slobodu radi lijecenja u jednom specijalistickom institutu u Moskvi.



Na posljednjem saslusanju uoci zimske pauze, Milosevic je priredio iznenadjenje svojim usmenim zahtjevom da mu se dozvoli da jedan dio zimskih praznika provede na medicinskom oporavku u Rusiji.



Predsjedavajuci sudac Patrik Robinson (Patrick Robinson) izjavio je da taj zahtjev nece biti razmatran sve dok ne bude i formalno podnesen u pisanom obliku.



Milosevic, usprkos zdravstvenim problemima, insistira na samostalnoj obrani: stoga sud zasjeda svega tri dana tjedno, kako bi se okrivljenom omogucio adekvatan oporavak.



U nastojanju da Milosevica lisi eventualnih dodatnih opterecenja, Tribunal mu je u rujnu/septembru prosle godine dodijelio sluzbene branioce – Stivena Keja (Stephen Kay) i Dzilijen Higins (Gillian Higgins) iz Velike Britanije.



U spomenutom podnesku pak stoji da je optuzeniku, uslijed „duge povijesti bolesti, kao i nedavnih komplikacija s uhom“, neophodno lijecenje u specijalistickoj ustanovi.



Rijec je o Medicinskom institutu Bakuljev – najznacajnijoj ruskoj ustanovi koja se bavi kardiovaskularnom kirurgijom, a koja uziva i medjunarodni ugled. Nacelnik instituta, dr L. A. Bokerija, pristao je nadzirati Milosevicevo lijecenje.



Advokati tvrde da za to postoje „istinski i dokazani medicinski razlozi“, te da „optuzenikovo stanje kao takvo nije ni utvrdjeno niti ispravno tretirano od strane lijecnika i konzultanata koje je imenovalo Tajnistvo“.



Tuzilastvo se tom prijedlogu usprotivilo, napominjuci da on „stize u trenutku kada je potencijalna steta“ koju bi nanio sudjenju najveca, te da je „sacinjen s pritajenom namjerom da se uspori ili sprijeci kraj sudjenja“.



Podrobni lijecnicki nalazi prilozeni su u povjerljivim aneksima. A na osnovu onoga sto je dostupno javnosti, stice se utisak da postoje znacajne razlike u nalazima lijecnika koje je imenovao Tribunal i onih koje je angazirao Milosevic.



Razlike ukljucuju i neslaganje oko toga od cega Milosevic u stvari boluje; jesu li dva poremecaja od kojih pati – kronicna hipertenzija i poremecaj sluha – povezana; je li trenutna terapija prikladna; te bi li bolesniku koristio dodatni odmor.



Preporuku sluzbeno pozvanih gostujucih specijalista – da se bolesniku odredi sestotjedni odmor – lijecnik Tribunala Paul van Dijkman (Paul van Dijkman) nazvao je „proizvoljnom“, napominjuci i da po njegovom misljenju za tako nesto „nisu ponudjeni nikakvi uvjerljivi razlozi“.



U podnesku obrane stoji da Milosevic, uslijed „nezalijecene hipertenzije“, pati od „poremecaja venske cerebralne cirkulacije“.



Poremecaj sluha registriran je specijalistickim pregledom koji je organizirao Tribunal. Tom prilikom uocen je „gubitak sluha na obima stranama“.



Tuzilastvo je postojece lijecnicke nalaze opisalo kao „nepotpune“, napominjuci kako na osnovu njih nisu moguci „pouzdani zakljucci o stvarnom zdravstvenom stanju okrivljenog, neophodnoj terapiji i mogucim ishodima“.



Zakljucke specijalistickog tima podrzao je i dr Bokerija, koji je od predsjednika Tribunala zatrazio da dozvoli optuzenikov oporavak koji „ne bi trajao krace od mjesec i po do dva“.



Milosevicevi advokati takodjer su konstatirali da je njegovo „strahovanje“ oko dijagnoze „racionalno i osnovano“, te da nije nerazumno dozvoliti da ga pregledaju lijecnici kojima vjeruje.



Dzonatan Videl (Jonathan Widell), koji o radu Tribunala pise za veb-sajt „Serbianna“, ukazuje na okolnost da je pitanje optuzenikovog zdravlja postalo stalni predmet sukoba izmedju obrane i optuzbe.



„Kad god cujete da se spominje Milosevicevo zdravlje, mozete biti sigurni da ce oko toga postojati nesto sporno“, izjavio je on za IWPR.



Tuzilastvo predlaze sudu da Milosevica proglasi ozbiljno bolesnim; ili da saopci da se u izvjesnom smislu radi o „prijevari“; ili da je „do svega toga djelomicno doslo i njegovom zaslugom“ – s obzirom da se brani samostalno i da odbija pomoc svojih sluzbenih zastupnika.



Tuzioci takodjer ukazuju na to da nisu bili u mogucnosti sami angazirati eksperte koji bi pregledali okrivljenog, kao i da im je uskracen pristup lijecnickim nalazima.



Oni tvrde da ne postoje nikakve indicije da Milosevica treba lijeciti izvan Nizozemske.



Nije sasvim jasno kada ce sud saopciti odluku o prijedlogu obrane. Naime, slijedi zimska pauza, a nastavak sudjenja Milosevicu zakazan je tek za 23. sijecnja/januara.



Odgovarajuci na moguce primjedbe optuzbe, Milosevicevi advokati napominju da je njihov klijent „lako prepoznatljiv i veoma poznat. Ima 64 godine i bolestan je. Procjena da ce ’pokusati pobjeci’ sasvim je nerealna.“



Dalje, advokati napominju i da je malo vjerojatno da bi Milosevic mogao predstavljati bilo kakvu opasnost za zrtve ili svjedoke, kao i da su uvjeti na Institutu Bakuljev takvi da je optuzenikov povratak na sudjenje osiguran. Kazu i da je u toku proces pribavljanja garancija ruskih vlasti.



Optuzba pak istice kako je, s obzirom na Milosevicev otvoreno nepostivanje Tribunala, prvo potrebno da okrivljeni polozi „osobno jamstvo“ da priznaje legitimnost suda i obeca da ce se vratiti.



Tuzilastvo je nagovijestilo i zbog cega eventualne garancije ruskih vlasti mozda i ne bi bile dovoljne, najavljujuci kako u slucaju da te garancije stignu namjerava otvoriti raspravu o tom pitanju.



Naime, optuzba je navela imena svih okrivljenih koji se skrivaju u Rusiji, a koje Moskva za sada nije ni locirala. Ukazala je i na poteskoce koje su pratile izrucenje Dragana Zelenovica – optuzenika nizeg ranga, koji je u kolovozu/augustu uhapsen u Rusiji, a potom prebacen u Hag.



Najzad, konstatirala je i da optuzenikovi „supruga, brat i sin navodno trenutno borave u Ruskoj Federaciji“.



Postavlja se i pitanje kako bi produzen medicinski tretman utjecao na tok sudjenja – koje inace traje jos od veljace/februara 2002.



Videl smatra da se sudsko vijece nalazi pred sustinskom dilemom koja glasi: „Kako Milosevica zadrzati u pritvoru sve do izricanja presude, a sprijeciti ga da tu i umre?“



„Sve do sada se“, kaze on, „strategija sastojala u pokusajima da se sudjenje ubrza, ali izgleda da je to samo pogorsalo situaciju.“



Proteklih su tjedana suci razmatrali i mogucnost razdvajanja postupka na nekoliko manjih. No, naposljetku su odlucili da se ipak pridrzavaju postojeceg rasporeda – sto znaci da tuzilastvu nece biti dozvoljeno da uvodi nove dokaze, niti ce obrana moci pozivati nove svjedoke.



Prema procjenama samih sudaca, dokazni postupak obrane trebao bi biti okoncan u ozujku/martu 2006., a citav prvostupanjski proces polovinom iste godine.



Michael Farquhar je izvjestac IWPR-a iz Londona.