NOVO SVJEDOCENJE SREBRENICKOG EGZEKUTORA

Sudjenje bivsem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Milosevicu nastavljeno je proteklog tjedna. Na klupi za svjedoke prvo se pojavio pripadnik vojske bosanskih Srba, koji je iznio podatke o tome kako je bio upucen na obuku u Srbiju i kako je kasnije sudjelovao u srebrenickom maskru.

Rijec je o obicnom vojniku (a ne zapovjedniku) - Drazenu Erdemovicu - koji je u dosadasnjim haskim procesima odigrao i te kako vaznu ulogu. Prije svega, zbog razmjera zlocina koji je sam pocinio, buduci da se nalazio u sastavu streljackog odreda koji je izvrsio pogubljenje vise od 1.000 ljudi. Zatim zbog cinjenice da je to i priznao. I napokon, zbog toga sto se obavezao da ce pomoci tuziocima u njihovom nastojanju da njegove nekadasnje zapovjednike izvedu pred lice pravde.

I tako se Erdemovic 25. kolovoza/avgusta ponovo pojavio na sudu. Ovoga puta je svjedocio u slucaju Milosevic. Tuzioci nastoje dokazati Milosevicevu zapovjednu odgovornost za sva ubojstva koja su se odigrala u Srebrenici, gdje su srpske snage, neposredno po zauzecu grada, pogubile preko 7.000 Muslimana. U pitanju je najtezi zlocin koji je pocinjen u citavom bosanskom ratu.

Erdemovic nije mogao iznijeti dokaze o formalnim vezama koje su postojale izmedju vojske bosanskih Srba i Milosevica kao vrhovnog zapovjdnika jugoslavenskih oruzanih snaga. Ali je, osim sto je govorio o jezivom masakru, potvrdio povezanost vlastite bosanske jedinice s vojskom iz Srbije.

Erdemovic je svoju pricu vec ispricao na vlastitom sudjenju (okoncanom jos 1998.), kao i na sudjenju generalu bosanskih Srba Radoslavu Krsticu, koji je 2001. osudjen za genocid.

Iako porijeklom Hrvat, Erdemovic je napustio bosansku vojsku i pobjegao na teritorij pod kontrolom bosanskih Srba, gdje je pak bio mobiliziran u sastav jedne od specijalnih jedinica - Desetog diverzantskog odreda. Ta jedinica je u stpnju/julu 1995. bila poslana u Srebrenicu, gdje su neki od njenih pripadnika - medju kojima i Erdemovic - sudjelovali u pogubljenjima bosanskih Muslimana koji su se predali nakon sto su srpske snage zauzele grad.

Erdemovic je ispricao kako je, nakon sto je bio mobiliziran, njegova jedinica - kojom je zapovijedao Milorad Pelemis - bila poslana na obuku u bazu jugoslavenske vojske u Pancevu (okolina Beograda). Prema njegovom uvjerenju, za takvu privremenu promjenu rasporeda vojnih formacija moralo je postojati i sluzbeno odobrenje. "Nije vam bila potrebna nikakva dozvola za ulazak u Republiku Srpsku - ali ste, da biste usli u Srbiju, nekoga ipak o tome morali obavijestiti."

Po povratku u Bosnu, doticna diverzantska jedinica prvo je boravila u Vlasenici. Tu je Erdemovic uocio i nove dokaze o povezanosti s Milosevicevom vojskom. Naime, pocetkom 1995. u taj grad stizu trojica jugoslavenskih oficira. "Kada sam ih prvi put vidio, nalazili su se u posjetu glavnom stabu; kasnije su bili zaduzeni za nasu obuku", izjavio je Erdemovic.

Trojica su oficira od Erdemovicevog zapovjednika Pelemisa zatrazili da srbijanske registarske tablice sa njihovog vozila zamijeni bosanskim. Nakon toga su iz Jugoslavije pocele pristizati nove isporuke oruzja i uniformi.

U jutarnjim satima 10. srpnja/jula 1995., zapovjednik voda Franc Kos naredio je Erdemovicu i ostalim pripadnicima njegove jedinice da krenu u Srebrenicu.

Kada je grad zauzet, civili su prisilno sprovedeni na obliznje nogometno igraliste. "Hodali su ispred nas, a onda su produzili dalje. Tada to nisam znao, ali sada znam da smo se kretali u pravcu Potocara", rekao je Erdemovic.

Jedan od civila je poceo zaostajati, a kada su vojnici iz drugih jedinica poceli da ga maltretiraju, Pelemis je jednom od Erdemovicevih suboraca naredio da mu prereze grkljan.

Nakon vojnika, u grad su - kako se prisjeca Erdemovic - usli i srpski civili: "Lokalni Srbi iz Bratunca ili Vlasenice krenuli su po televizore i video-rekordere."

Jedinica se potom vratila u Vlasenicu, ali je vec 16. srpnja/jula Brano Gojkovic, u svojstvu jednog od zapovjednika, ponovo naredio pokret. "Nista nije objasnjavao, nije nam ni nagovijestio o cemu se radi", izjavio je Erdemovic.

Nakon toga, osam vojnika (medju njima i Erdemovic) automobilom odlaze iz Vlasenice za Zvornik. U Zvorniku ce im se pridruziti i jedan potpukovnik, koji ce ih odvesti na poljoprivredno dobro u blizini tog grada.

"Tada nam je Brano [Gojkovic] saopcio sto ce se dogoditi - rekao nam je da stizu autobusi prepuni zarobljenika iz Srebrenice."

"Sto je trebalo da uradite sa njima?", upitao je tuzilac Dzefri Najs (Geoffrey Nice).

"Trebalo je da ih poubijamo", odgovorio je Erdemovic.

U vremenskom intervalu od deset izjutra do dva sata poslijepodne, osmorica vojnika poubijala su izmedju 1.000 i 1.200 ljudi.

"Ne samo ja, nego i barem jos dvojica od nas nisu razumjeli zasto se sve to dogadja. Nisam mogao povjerovati, nisam mogao shvatiti sto se dogadja", rekao je on.

Streljacki odred u pocetku je koristio automatsko naoruzanje, ali su - buduci da se ono pokazalo neefikasno, jer je samo sakatilo zarobljenike, umjesto da ih na licu mjesta ubije - mnoge zrtve ipak morale biti dokrajcene pojedinacnim hicima. Ubijenih je bilo toliko mnogo da je vojnicima ponestalo materijala za vezivanje i za poveze za oci. "Prvim grupama su bile vezivane ruke i stavljani su im povezi preko ociju, ali kasnije se od toga odustalo", izjavio je Erdemovic.

Kada se njegova jedinica umorila, njeni su pripadnici bili zamijenjeni srpskim vojnicima iz Bratunca (grad u blizini Srebrenice).

U tom trenutku, jedan od zarobljenika prisao je Erdemovicu i zamolio ga za milost, pozivajuci se na to sto je i on sam svojevremeno pomagao Srbima da napuste Srebrenicu. Kao dokaz je predocio popis s imenima i telefonskim brojevima. Erdemovic je od Gojkovica zatrazio da tom covjeku postedi zivot - ali u tome nije imao uspjeha: "Brano je rekao da mu nisu potrebni svjedoci."

Tek sto je pucnjava utihnula, potpukovnik se ponovo pojavio. On je od diverzantskog odreda zahtijevao i likvidaciju vise od 700 Muslimana koji su se u tom trenutku nalazili u kinu. Medjutim, Erdemovic i ostali odbili su to ucinti, tako da su ta ubojstva na kraju ipak izvrsili bratunacki vojnici.

Preko puta tog kina nalazio se nekakav kafic. Erdemovic se u njemu sacekao da se okonca masakr. Ispricao je Tribunalu i kako je bio sokiran cinjenicom da se lokalno srpsko stanovnistvo u tom trenutku ponasalo kao da se nista ne dogadja. "Neki ljudi su se nalazili na ulici, ispred zgrade. "Nisam primijetio da se ista neobicno dogadjalo, osim ljudima koji su tog dana bili ubijeni", rekao je on.

Desetak dana kasnije, Erdemovic je bio ranjen i potom prebacen u jednu bolnicu u Jugoslaviji. Tamo je upoznao covjeka koji mu se predstavio kao pripadnik srpske tajne sluzbe sa zaposlenjem u Ministarstvu unutrasnjih poslova (MUP).

"On mi je ispricao kako je i sam bio u Srebrenici, kako je njegova jedinica boravila u Srebrenici, kako je upravo njegova jedinica i zauzela Srebrenicu, kao i da se radi o jedinici MUP-a Srbije."

Tokom unakrsnog ispitivanja, Milosevic je Erdemovica optuzio za nepouzdano svjedocenje, istakavsi da je svjedok zbog umanjenja vlastite kazne pristao i na ucesce u dokaznom postupku optuzbe.

On nije poricao da su se srebrenicki pokolji odigrali, ali je po tko zna koji put ponovio da Srbija i njene oruzane formacije nisu u njima sudjelovale.

I tako je okoncan i treci Erdemovicev nastup pred sudom. Osim sto je svjedocio na sudjenjima Milosevicu i Krsticu - kao i na svom vlastitom - on je dao i iskaz u vezi s optuznicom koja je podignuta protiv bivseg predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadzica.

Erdemovic je jedini neposredni ratni zlocinac koji se u Hagu pojavio dobrovoljno. Kazna mu je izrecena 1996., ali je 1998. prepolovljena na pet godina, jer je osudjeni ispricao sudu kako bi ga - da je kojim slucajem odbio izvrsiti naredjenje, odnosno ubijati ljude - pripadnici srpskih snaga svakako likvidirali.

Emir Suljagic je izvjestac IWPR-a iz Haga.