SRPSKE IZBJEGLICE RAVNODUSNE PREMA SUDJENJU GOTOVINI

Buduci da su optereceni brojnim drugim problemima, hrvatski Srbi djeluju prilicno nezainteresirvano za predstojeci sudski proces.

SRPSKE IZBJEGLICE RAVNODUSNE PREMA SUDJENJU GOTOVINI

Buduci da su optereceni brojnim drugim problemima, hrvatski Srbi djeluju prilicno nezainteresirvano za predstojeci sudski proces.

Saturday, 4 February, 2006
Milan ima 63 godine i zivi u maloj sobi u izbjeglickom naselju Krnjaca, na obodu Beograda. U pitanju su napustene barake, ciji su zidovi nacinjeni od sperploce. Poslije deset godina provedenih u siromastvu, Milan je bolestan i slab.



On je samo jedan od oko 300.000 Srba koji su tokom operacije Oluja – kada je u kolovozu/augustu 1995. hrvatska vojska ponovo uspostavila kontrolu nad podrucjem Krajine – bili prisiljeni napustiti Hrvatsku. Prema procjenama organizacija za zastitu ljudskih prava, oko 400 civila je tom prilikom ubijeno, dok je nekoliko tisuca srpskih kuca spaljeno.



Milanu je danas tesko govoriti o tome kako je bio prisiljen napustiti Knin („prijestolnicu“ Krajine).



„Za mene i moju obitelj, Knin je jos uvijek nijema patnja“, kaze on.



Vise od polovine protjeranih jos uvijek zivi u Bosni i Srbiji, dok su se ostali vratili. No, nezavisno od toga jesu li u Hrvatskoj ili jos borave u okolnim zemljama (kao izbjeglice), vecina njih se suocava s teskocama i siromastvom.



Sezdesetogodisnja domacica, Dusanka, iz Knina – zajedno je s muzem i dvojicom sinova – pobjegla usred noci. Ponijeli su samo pidzame i ono sto su imali na sebi. Dusanka se trudi odrzavati cistocu u svojoj sobi u Krnjaci, ali to nije lako.



„Moja obitelj vec tri godine spava u istoj posteljini“, kaze ona. „Nemamo novca za novu, a ova koju imamo je toliko koristena da se raspada.“



Nakon toliko godina patnje, i s tolikim brojem nerijesenih problema, cini se da ce tek veoma malom broju izbjeglica satisfakciju pruziti ovogodisnje sudjenje Anti Gotovini – hrvatskom generalu kojeg se tereti za prisilno raseljavanje krajiskih Srba tokom operacije Oluja.



Zivko (60), koji takodjer zivi u Krnjaci, tvrdi: „Meni je svejedno hoce li Gotovina biti osudjen na 20 godina zatvora, ili ce ga sutra osloboditi. Obje stvari su podjednako lose sve dok zivim u ovom naselju.“



Gotovina je uhapsen proslog mjeseca, a za njegovo sudjenje izgleda nisu pretjerano zainteresirani ni Srbi koji su se uspjeli vratiti u Hrvatsku.



Analiticari navode da se potonji suocavaju s diskriminacijom pri zaposljavanju, te da cesto nailaze i na poteskoce pri povratu svojih domova i unistene imovine.



Cini se da aktivnost Medjunarodnog suda ne utjece na rjesavanje prakticnih problema ovih ljudi.



Portparol hrvatskog UNHCR-a, Neven Crvenkovic, konstatira da su povratnici u Hrvatsku „zaokupljeni borbom za prezivljavanje“.



„To je njihova glavna preokupacija, jer su uvjeti u kojima zive okrutni i veoma teski“, dodaje Crvenkovic.



U protekloj se godini situacija pogorsala i zbog pojacanog straha od napada hrvatskih nacionalista. Sudeci po podacima iz izvjestaja Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch, HRW), tokom 2005. je nasilje prema etnickim Srbima bilo u „naglom porastu“.



Tako je u svibnju/maju, u svojoj kuci, ubijen Dusan Vidic iz sela Karin (podrucje Benkovca). Dva mjeseca kasnije, dvojica srpskih povratnika pretucena su u Ostrovici.



Prema spomenutim podacima, u Vukovaru je nasilje politicki obojeno: tamo je, takodjer u svibnju/maju, u neposrednoj blizini sjedista srpske politicke partije, eksplodirala bomba – nakon cega su uslijedili i napadi na opcinske zgrade u obliznjim (pretezno srpskim) naseljima Borovo Selo i Trpinja.



Sve u svemu, cetvoro Srba je ubijeno, dok ih je veci broj povredjen.



Izvjesni su promatraci iznijeli ocjene po kojima su napadi na Srbe povezani i s obiljezavanjem desetogodisnjice operacije Oluja, koju vecina Hrvata dozivljava kao vojnu akciju kojom je njihova zemlja napokon oslobodjena od srpskih pobunjenika.



Hrvatske vlasti pak tvrde da cine sve sto je u njihovoj moci kako bi zastitile srpsku manjinu i unaprijedile proces njene reintegracije.



U sijecnju/januaru prosle godine, ministri Hrvatske, Bosne i Srbije potpisali su ugovor kojim se reguliraju prakticna, politicka i pravna pitanja. Tim dokumentom predvidjeno je i okoncanje povratka do isteka 2006.



Medjutim, izbjeglice poput Milana i dalje su skepticne. „To je samo propaganda, ciji je cilj da Hrvatska udje u Europsku Uniju. Sve drugo je lazna slika“, kaze on.



Ni na terenu– Prema tvrdnjama predstavnika pojedinih medjunarodnih organizacija – nacionalne policije ne cine sve sto je neophodno kako bi se dobre namjere provele u djelo.



Nacelnik Ureda za povratak i integraciju pri hrvatskom ogranku OESS-a, Kristijan Loda (Christian Loda), izjavio je za IWPR: „Dobre namjere Zagreba nisu realizirane na lokalnoj razini.



„Glavna prepreka su lokalni duznosnici na podrucjima zahvacenim ratom. Stanje se moze mijenjati jedino postepeno.“



Diskriminacija nad Srbima je jos uvijek ocigledna i pri zaposljavanju. Uprkos tome sto zakon iz prosinca/decembra 2000. drzavu obavezuje na proporcionalnu zastupljenost manjina u organima vlasti, mogucnosti zaposljavanja za povratnike su – prema ocjenama eksperata – jos uvijek suzene.



Beogradski istrazivac HRW-a, Bogdan Ivanisevic, izjavio je za IWPR: „Hrvatska vlada tvrdi da se radi o ekonomskom pitanju, a ne o ljudskim pravima. Ali, cim se zakoni ne primjenjuju, to postaje i pitanje ljudskih prava.“



Prema zajednickom izvjestaju Medjunarodne grupe za manjinska prava (MRG) i vukovarskog Centra za mir – koji bi trebali biti objavljeni do kraja mjeseca – Srbi su jos uvijek nedovoljno zastupljeni u hrvatskim sudskim organima i sluzbama drzavnog tuzilastva.



„Osnovni problem je u tome sto manjine u Hrvatskoj zapravo nisu pozeljne“, kaze Snjezana Bokulic, koordinatorica Programa za Evropu i Centralnu Aziju pri MRG-u.



„Radi se o nasljedju devedesetih i pitanju koje vlasti nisu rijesile na odgovarajuci nacin.“



Za mnoge se iskustvo povratka pokazalo kao razocaravajuce. Pogotovo ako nemaju gdje da se vrate. Tokom i nakon rata, hrvatska vlada lisila je stanarskog prava oko 30.000 srpskih obitelj koje su zivjele u drustvenim stanovima.



Jedna Srpkinja iz Osijeka, koja je Hrvatsku napustila jos 1991., izjavila je za IWPR kako spada medju malobrojne koji su pokusali povratiti to pravo.



Poslije sedmogodisnjeg sudskog procesa, ova zena – koja je zeljela ostati anonimna – napokon se vratila u svoj stari stan, u kojem je u medjuvremenu zivio njen susjed hrvatske nacionalnosti.



Prema rezultatima istrage koju je proveo OESS, polovinom 2005. privremeni stanari jos uvijek su boravili u 650 objekata koji su ranije pripadali hrvatskim Srbima. A te stambene jedinice dodijelila im je, neposredno poslije rata, hrvatska vlada.



Za one koji se jos uvijek trude povratiti svoje vlasnistvo, hrvatske vlasti pokrenule su u lipnju/junu 2003. poseban program, kojim je omoguceno da se povratnici, ukoliko to zele, uz relativno niske najamnine, nastane u vladinim stanovima.



No, buduci da su cak i ovi stanovi za vecinu povratnika preskupi, tek nesto vise od 2.500 Srba prijavilo se za taj program. Ipak, ni oni se nisu uselili, jer vecina zgrada koje su predvidjene za ovu vrstu smjestaja jos uvijek nisu izgradjene.



Pomocnik za informiranje pri bosanskom UNHCR-u, Bakir Jalovcic, izjavio je za IWPR: „Hrvatska vlada nudi nesto cime zapravo ne raspolaze.“



I tako je do kraja 2005. ovu vrstu smjestaja dobilo svega 12 srpskih obitelji.



Osim toga, mnoge kuce koje su vracene srpskim vlasnicima prakticno su neupotrebljive, jer su ostecene u ratnim sukobima. Iako drzava nudi pomoc onima koji nastoje otkloniti ostecenja na vlastitim stambenim objektima, do sada je svega 30 posto ovakvih zahtjeva usvojeno. Duznosnici pak tvrde da su spremni pomoci samo onim vlasnicima koji namjeravaju i zivjeti u renoviranim kucama.



Hrvatska je vlada i Zivku iz Krnjace ponudila 100.000 kuna (oko 20.000 americkih dolara) za ponovnu izgradnju srusene kuce.



„Ali ja nemam novca da odem u Hrvatsku, niti imam gdje biti dok mi se kuca gradi“, kaze on.



Nenad Crvenkovic iz UNHCR-a izjavio je za IWPR: „Zelimo da se izbjeglice obavijeste o svemu i opredijele za povratak, te da vrata Hrvatske budu otvorena za sve njene gradjane.“



Praksa, medjutim, pokazuje da se od ukupnog broja onih Srba koji su se za proteklih deset godina vratili u Hrvatsku – prema podacima iz studije Medjunarodne grupe i Centra za mir – njih oko 40 posto opredijelilo da je po drugi put napusti.



S obzirom na sve te okolnosti, malo je vjerojatno da je medjunarodna pravda jedna od glavnih briga srpskih povratnika i izbjeglica. Postupci koji se na velikoj udaljenosti vode protiv optuzenika kakav je Gotovina manje su znacajni od kontinuiteta s onim sto je nasljedje rata – nasiljem i diskriminacijom.



Hrvatske vlasti pak tvrde da su takve ocjene pretjerane.



Predstavnica Ureda za prognanike i izbjeglice zagrebacke vlade, Ana Maria Radic, kaze: „Nasilje nad Srbima predstavlja incidente, a ne napade, i ono je u posljednje dvije godine u opadanju. Podrucja na koja se izbjeglice vracaju opustosena su ratom i oni se suocavaju s ekonomskim poteskocama. Jest da je Srbima tesko naci posao, ali podjednako je tesko i Hrvatima.“



A predstavnica Ureda za nacionalne manjine hrvatske vlade, Milena Klajner, konstatira: „Nisu nam stigle nikakve prituzbe da je itko bio otpusten ili da nije mogao dobiti posao samo zbog toga sto je Srbin.“



Medjutim, Snjezana Bokulic nije sasvim uvjerena u to: „Sumnjam da kod hrvatskih vlasti zaista postoji dobra volja kada je rijec o otklanjanju posljedica rata.“



Helen Warrel izvjestava za IWPR iz Haga. Zelimir Bojovic je dopisnik radio stanice Deutsche Welle iz Beograda.



Ovaj tekst je nastao u suradnji IWPR-a i Balkanske istrazivacke mreze (Balkan Investigative

Reporting Network, BIRN).
Frontline Updates
Support local journalists