Slucaj Oric: »muslimansko razaranje«

Sudjenje bivsem vojnom zapovjedniku srebrenickih Muslimana, Naseru Oricu, proslog je tjedna teklo na nacin koji bi se vec mogao nazvati uobicajenim. Troje svjedoka je pred sudom govorilo o napadima koje su na njihova sela u jesen i zimu 1992/1993. izvrsile muslimanske snage.

Pred sudskim vijecem vodjena je rasprava o muslimanskim napadima na dva srpska zaseoka na obali rijeke Drine, te na selo Glogovu – koje je zapravo bilo muslimansko, prije no sto su ga u proljece 1992. Srbi etnicki »ocistili«.

Svjedoci su govorili o sistematskom spaljivanju i pljackama koje su izvodile jedinice ciji je zapovjednik navodno bio Oric, koji je optuzen zbog toga sto je te napade predvodio i u njima sudjelovao. Osim toga, okrivljenog se tereti i za mucenja i ubijanja srpskih zatvorenika u Srebrenici.

Mnogi srebrenicki Muslimani smatraju da je otpor srpskim snagama tokom 1992. i 1993. urodio plodom upravo zahvaljujuci Oricu, koji je uspio obraniti desetine tisuca ljudi, nakon cega je Srebrenica proglasena »zasticenom zonom« Ujedinjenih naroda. Svi zlocini za koje se Orica tereti pocinjeni su tokom tog razdoblja.

Nesto manje od tri godine kasnije, u ljeto 1995., srpske su snage napokon zauzele grad, protjeravsi njegove stanovnike i pogubivsi oko 7.000 ljudi – sto je najtezi poratni zlocin pocinjen na evropskom tlu.

Svjedocenja koja su se ovog tjedna odigrala u haskoj sudnici odnosila su se na jesen i zimu 1992. i 1993.

Slavisa Eric, medicinski tehnicar iz Kravice, govorio je o napadu koji su muslimanske formacije 24. prosinca/decembra 1992. izvrsile na Glogovu, te kako su je nakon toga i zauzele, sto je izazvalo i »odsijecanje« njegovog sela. On je opisao kako su Kravicu muslimanske snage prvo opkolile, da bi je potom – dva tjedna kasnije, 7. sijecnaj/januara, na srpski (pravoslavni) Bozic – i napale.

»Sve sto je moglo biti spaljeno, spaljeno je«, rekao je Eric, opisujuci izgled svog sela nakon napada.

Optuzba je pokazala i niz fotografija koje potvrdjuju razaranje Kravice, a na kojima su se mogle vidjeti spaljene kuce, kao i srusena skola. Eric je negirao da je bilo koji od tih objekata predstavljao legitimnu vojnu metu, konstatirajuci da muslimanske snage nisu pravile nikakvu razliku izmedju civilnih i vojnih ciljeva. »Za njih je sve to bilo isto«, rekao je on.

Obrana je pak pokusala pokazati kako je Kravica u to vrijeme sluzila kao utociste tesko naoruzanih srpskih snaga.

Medju dokazima na koje su se tokom unakrsnog ispitivanja pozivali branioci bila je i video-snimka na kojoj izvjesni zapovjednik srpske vojske cita sluzbeno saopcenje o pretvaranju lokalne formacije u jurisnu brigadu, to jest u »pravu vojsku«

Obrana je svjedoka pitala je li znao da se u isto vrijeme, svega nekoliko kilometara odatle, oko 80.000 Muslimana u Srebrenici nalazilo pod opsadom.

»Da, oni su bili pod opsadom«, rekao je on. »Ali brojka od 80.000 zvuci nevjerojatno. Mi smo se branili. A ukoliko su oni smatrali da su pod opsadom – tim gore.«

Saslusanja svjedoka nastavljena su ovog tjedna iskazima dvaju zena – Novke Bosic i Savke Djokic – iz obliznjih srpskih zaselaka Radijevici i Divovici.

Dvije svjedokinje govorile su o napadima koji su na njihove zaseoke izvrseni 5. listopada/oktobra 1992. – na dan najveceg obiteljskog praznika – opisujuci palez i pljacku koji su uslijedili.

»Bili smo u polju, gdje smo skupljali ljetinu, kada smo iznenada zaculi pucnjavu«, rekla je Bosiceva. »Mogli su se vidjeti dim i vatra, pa smo shvatili da je u pitanju napad. A culi smo i povike: ´Cetnike hvataj zive!´«

Bosiceva je rekla da su mnoge kuce bile do temelja spaljene, dok su ostale pretrpjele »velika ostecenja«.

Pitanje obima nacinjene stete ispostavilo se kao kljucno i za optuzbu i za obranu.

Obrana je ukazala da su u spomenutom selu bile ostecene svega cetiri od ukupno 25 kuca. Branioci su tvrdili da tom prilikom nije bilo vecih razaranja, te da se u ovom slucaju stoga i ne moze govoriti o krsenju medjunarodnog prava. Optuzba je ostala pri stavu da je djelimicno unistenje dovoljno da bi se konstatiralo takvo krsenje.

Tuzioci su se posebno usredotocili na pljacku, za koju je Oric takodjer optuzen. Svjedokinje su potvrdile da je iz sela tokom napada nestala sva stoka.

Obrana je pak nagovijestila da su mnoge krave iz srpskih sela bile zapravo vlasnistvo Muslimana koji su odatle bili protjerani jos u proljece 1992., te da otuda ne moze biti ni govora o tome da je stoka »ukradena«.

Obje svjedokinje su tokom unakrsnog ispitivanja poricale da su u njihovim selima boravile bilo kakve sluzbene vojne formacije, cime su zapravo podrzale tvrdnje tuzilaca da se radilo o napadima na civile koji su sami po sebi protuvzakoniti. Obrana je tvrdila da su sela bila minirana i prepuna teskog oruzja – te da su otuda predstavljala legitimne vojne ciljeve.

Izmedju onih segmenata svjedocenja koji su se odnosili na spaljivanje kuca i onih koji su se ticali otimanja stoke, optuzba je nastojala sto podrobnije opisati i ubojstva koja su se tokom spomenutih napada odigrala, isticuci kako je to neophodno za stjecanje odgovarajuce slike o citavom zlocinu.

No, tim branilaca je smatrao da optuzbi ne bi trebalo dozvoliti iznosenje dokaza o ubojstvima, s obzirom da Oric nije optuzen za njih. Oric je, naime, optuzen samo za ubojstva koja su se dogodila u pritvorskim centrima na podrucju Srebrenice pod nadzorom osoba koja su bile pod njegovim zapovjednistvom, ali ne i za pogibiju ljudi koji su stradali u napadima na okolna srpska sela.

Lauren Etter je stazistkinja IWPR-a u Hagu.