Izmirenje Na Kosovu Teze Nego U Bosni

Podeljenost i mrznja na Kosovu jos su veci nego u Bosni i otezavaju ne samo proces rekonstrukcije vec i medjuetnicko izmirenje.

Izmirenje Na Kosovu Teze Nego U Bosni

Podeljenost i mrznja na Kosovu jos su veci nego u Bosni i otezavaju ne samo proces rekonstrukcije vec i medjuetnicko izmirenje.

Thursday, 10 November, 2005

Proslo je vise od cetiri meseca od prestanka NATO bombardovanja i povlacenja jugoslovenskih trupa sa Kosova, a izgledi etnickog izmirenja su nikakvi.


Izludjeni patnjama, Kosovski Albanci okrenuli su se protiv Srba, Muslimanskih Slovena i Roma koji su se usudili da ostanu na Kosovu posle srpske akcije etnickog ciscenja ovog proleca. Zrtve su tako postale progonitelji u ovom zacaranom krugu istorije.


Kao posledica, buducnost Kosova izgleda siva kao i njegova okolina, napustene livade, unistena infrastruktura i spaljena sela. Dok se fizicka razaranja mogu popraviti, oziljci na srcu i dusi Albanaca i Srba nece moci tako brzo nestati u blizoj buducnosti, ako uopste do toga dodje.


Privatno, mnogi predstavnici Zapada na Kosovu, kazu da se rat ovde nije ni zavrsio, ali je samo promenio pravac i intenzitet. Oni takodje priznaju da se bez vecih sredstava, boljih strategija i jace politicke volje, medjunarodna zajednica ne moze nadati da ce naci resenje za sve narode Kosova.


Sada izgleda kao da medjunarodna zajednica prebacuje novac iz Bosne na Kosovo. Medjutim, pumpanje Kosova novcem nece, samo po sebi, postici etnicko izmirenje.


Diplomate sa iskustvom misije u Bosni, brzo su shvatile da Sarajevo, Banjaluka i Mostar nisu Pristina, Pec i Kosovska Mitrovica. Iako je rat u Bosni trajao gotovo cetiri godine, stvorivsi veca razaranja i na desetine hiljada vise zrtvi, sa mnogo slabijim mandatom medjunarodne zajednice, dokazi etnickog izmirenja naroda postojali su od samog prestanka borbi.


Na Kosovu, etnicke razlike vuku dublji koren. Stoga, sve sto medjunarodne organizacije mogu uraditi da bi ogranicile konflikt je da motre na unutrasnje i spoljasnje granice pokrajine.


"Ovo je gradjanski rat u malom", kaze strani diplomata u Kosovskoj Mitrovici. "Oni se toliko mrze da sto god mi preduzeli, oni ce nastaviti da se medjusobno hvataju za gusu."


Ostatak Srba koji su ostali na Kosovu, dozivljava svakodnevna maltretiranja, pretnje, nasilna iseljavanja. U nekim slucajevima dolazi i do ubistva. Posto je veliki broj Srba otisao u Srbiju, i mnogo vise se krije, niko ne zna koliko ih je ostalo na Kosovu.


Bliski saradnik, sefa misije na Kosovu, Bernarda Kouchnera, koji je prethodno radio u Bosni, priznaje da se njegov posao cesto cini besmislenim. "U poredjenju sa Kosovom, Bosna je raj u svakom pogledu", dodaje on sa rezignacijom.


U toku prve posete Kosovu, generalni sekretar NATO pakta, Lord George Robertson, upozorio je Albance da "NATO nece stajati po strani i gledati kako se stvara jednonacionalno Kosovo". Medjutim, zvanicnici NATO snaga, kazu pod uslovom da ostanu anonimni, da oni nista ne mogu uciniti da to sprece.


Izgleda da ce medjunarodne snage ostati na Kosovu dugi niz godina. U slucaju da se ove snage povuku, mnogi analiticari veruju da ce kosovski Albanci ili objaviti nezavisnost ili se pridruziti svom juznom susedu i formirati "Veliku Albaniju", u kom slucaju bi doslo do novog konflikta sa Srbijom.


Uprkos raspolaganju od oko 40 hiljada trupa, KFOR trupe, koje vodi NATO, ne mogu u svako doba da zastite svakog pojedinca koji nije albanske nacionalnosti i tako sprece etnicka nasilja. Dok je UNMIK trebao da preuzme odgovornost policijske kontrole, u njegovom sastavu je tek 3,000 pripadnika medjunarodne policije, sto je mnogo manji broj od onoga sto je Kouchner zahtevao.


Ovoga meseca ce diplomirati prvo odelenje zajednicke kosovke policije koja se skolovala o trosku Zapada. Od 173 nova policajca, 17 nije albanske nacionalnosti. Nije medjutim jasno, kako ce ovi pojedinci, narocito Srbi medju njima, raditi.


U medjuvremenu mafija iz Albanije i dalje ulazi na Kosovo preko slabo cuvanih granica, koje cuvaju nenaoruzani posmatraci UN, da bi pokrenuli operacije. Istovremeno, raseljeni Albanci iz unistenih sela priticu u gradove i sa njima donose seoske obicaje i ekstremno ponasanje.


U ovakvoj sredini, cak se strane diplomate, humanitarni radnici i novinari nalaze u opasnosti ukoliko se usude da govore slovenski jezik. Nedavno je jedan Bugarin koji je bio zaposlen u misiji UN na Kosovu (UNMIK) ubijen usred Pristine zato sto je govorio svoj maternji jezik. Nekoliko dana kasnije, ranjena je jedna Srpkinja koja je radila kao prevodilac u UNMIK, od bombe bacene u njen stan.


Kombinacija ekstremista, seljaka i mafije predstavlja ne samo opasnost za strance koji govore srpski, vec i za one Albance koji jos uvek veruju u neku vrstu medjusobnog zivota sa Srbima.


"Albanke poput mene, koje ne misle kao rulja sa ulice, u istoj su opasnosti kao i Srbi, " kaze jedna cetrdeset i jednogodisnja Albanka koja je iz bezbednosnih razloga molila da ne otkrijemo njeno ime. "Mi ne smemo nocu izlaziti iz kuce."


Ova zena i njena porodica, prezivela je nasilje od Srba, krijuci se u Beogradu u stanu njene najbolje prijateljice Srpkinje.


"Verujem da ce kada prodje ovo ludilo, Srbi i Albanci naci resenje za zajednicki zivot", rekla je ona. Ipak, ona priznaje da oni Albanci ciji su rodjaci poginuli u toku srpske ofanzive, verovatno razlicito misle o tome.


U hotelu "Grand" u Pristini, medju gomilom sumnjivih albanskih biznismena i bivsih oficira OVK, sedi trideset i trogodisnji Agim Shala, jedan od onih Albanaca sa razlicitim misljenjem.


"Necemo se zaustaviti sve dok jedan jedini Srbin bude ostao na Kosovu", kaze Shala, sipajuci rakiju. "Mi smo ovde pobedili. Sada mozemo doci u Bosnu i tamo takodje pobediti. Zajednicki zivot sa Srbima ne dolazi u obzir".


Janez Kovac je pseudonim novinara iz Sarajeva.


Frontline Updates
Support local journalists