MILOSEVIC NASTAVLJA OBRANU

Godinu dana nakon planiranog pocetka, dokazni postupak obrane na sudjenju bivsem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Milosevicu prekinut je zbog trotjedne ljetne pauze; u medjuvremenu, promatraci svode racune i pokusavaju ustanoviti je li okrivljeni uspio pobiti bilo koju od optuzbi koje su protiv njega prethodno iznesene.

Bivseg jugoslavenskog predsjednika tereti se za ratne zlocine, zlocine protiv covjecnosti i genocid, koji su pocinjeni u ratovima vodjenim na Balkanu tokom devedesetih. Tuzilastvo tvrdi da je upravo Milosevic pokrenuo i organizirao pokusaj objedinjavanja srpskih teritorija na prostoru bivse Jugoslavije – pri cemu je zivote izgubilo vise stotina tisuca ljudi, dok su ih milijuni raseljeni.

Protiv okrivljenog su zapravo podignute tri odvojene optuznice, koje se redom ticu ratova u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.

Dokazni postupak obrane ulazi u drugu godinu trajanja. Pritom su prva dva mjeseca protekla u nastojanju Milosevica i njegovog sluzbenog zastupnika Stivena Keja (Stephen Key) da se obori sudacka odluka po kojoj je sud trebalo da radi svakodnevno, nezavisno od toga hoce li okrivljeni biti u stanju prisustvovati zasjedanjima. Nakon sto je podnesena zalba, u studenom/novembru je ipak odluceno da se Milosevicu prepusti izvodjenje dokaza.

Medjutim, ovog tjedna, uoci pocetka ljetne pauze, tuzioci su zatrazili od sudaca da im se dozvoli ponovno otvaranje dokaznog postupka, kako bi iznijeli i nove, naknadno pribavljene dokaze.

Prema njihovom obrazlozenju, novi dokazi dodatno potkrepljuju navode iz kosovske i bosanske optuznice, jer se ticu uloge koju je jugoslavenska vojska odigrala prilikom granatiranja albanskog sela Racak u sijecnju/januaru 1999., te Miloseviceve izravne umijesanosti u srebrenicki masakr, pocinjen u srpnju/julu 1995.

Tuzioci su, u stvari, zatrazili odobrenje da izvedu jos jednog svjedoka koji ce potvrditi navode iz kosovske optuznice, kao i da im se dozvoli da u sklopu bosanskog slucaja emitiraju video-zapis na kojem se vidi kako pripadnici jedne paravojne jedinice (koja je na ratiste navodno poslana po nalogu iz Beograda) ubijaju sestoricu bosanskih Muslimana. U vezi sa snimkom, zatrazeno je i da se saslusa nekoliko svjedoka, koji bi trebalo da potvrde njegovu autenticnost i optuzenikovu povezanost sa pogubljenjima.

Ova ofenziva tuzilastva uslijedila je poslije Milosevicevog devetomjesecnog nastojanja da pobije neke od optuzbi za zlocine pocinjene u ratu koji je tokom 1999. vodjen na Kosovu. Izvodjenje dokaza koji se ticu optuzbi vezanih za ratove u Bosni i Hrvatskoj jos uvijek nije ni pocelo.

Milosevica se tereti za organiziranje operacije protjerivanja 800.000 kosovskih Albanaca iz pokrajine. Ono je bilo praceno masovnim ubojstvima i silovanjima, a odvijalo se u vrijeme trajanja kampanje zracnih udara koju je u proljece 1999. protiv Srbije pokrenuo NATO.

U optuznici je navedeno ukupno 17 slucajeva masovnih ubojstava i 22 slucaja masovnog protjerivanja.

Mnogi promatraci smatraju da tokom minulih devet mjeseci – koliko je proteklo od trenutka kada je Milosevic preuzeo vlastitu obranu – okrivljeni nije bio narocito uspjesan u svojim nastojanjima da iznese podatke kojima bi doveo u pitanje navode tuzilastva.

“Tokom tih devet mjeseci, bili smo u prilici cuti mnogo toga: o vaznosti Kosova za Srbiju, o politickim igrama oko pokrajine, o postojanju i intenzitetu albanske pobune”, kaze Hakelina Verin Stjuart (Heikelina Verrijn Stuart), nizozemska pravnica koja vec dugo prati sudjenje Milosevicu. “Ali, nismo culi bas nista sto bi se ticalo konkretnih optuzbi na kojima je prethodno insistiralo tuzilastvo.”

Mnogi od preko trideset svjedoka obrane – koliko ih se do sada pojavilo u sudnici Haskog tribunala – bili su bivsi politicari iz Srbije ili inozemstva. Ostatak su uglavnom cinili “insajderi” srednjeg ranga – Milosevicevi politicki savjetnici, savjetnici za sigurnost ili pak operativci iz razdoblja kosovske krize.

Prema rijecima haskog suradnika Koalicije za medjunarodnu pravdu, Edgara Cena (Edgar Chen), Milosevic je u svojoj dosadasnjoj obrani kombinirao dva pristupa: “Pokusavao je pronaci supljine u pojedinim optuzbama, pri cemu je usporedo nastojao i izgraditi 'alternativni' slucaj koji bi se odnosio na dogadjaje spomenute u optuznici.”

Osnovna nit “alternativnog” slucaja bila je teza da nije postojala nikakva politicka ili zlocinacka zavjera protjerivanja Albanaca s Kosova – o kojoj govori tuzilastvo – nego da je jugoslavenska vlada samo nastojala obraniti zemlju od napada NATO-a i pokusaja albanskih pobunjenika da preuzmu kontrolu nad pokrajinom.

Masovni egzodus kosovskih Albanaca bio je izazvan bombardiranjem NATO-a, a ne orkestriranim akcijama srpskih snaga sigurnosti; zlocini nad civilima nisu vrseni s ciljem da se oni zastrase, vec se radilo o pukim incidentima – nakon kojih su vojne i policijske starjesine, ukoliko su bile upoznate s njima, pokretale zakonom predvidjenu proceduru kaznjavanja.

Kljucni svjedoci, u koje je Milosevic polagao najvece povjerenje, bili su: bivsi glavni ideolog vladajuce Socijalisticke partije Srbije (SPS), akademik Mihajlo Markovic; bivsi ministar inozemnih poslova, Vladislav Jovanovic; bivsi ruski premijer, Jevgenij Primakov (Yevgeny Primakov); bivsi ruski ministar obrane, Leonid Ivasov (Leonid Ivashov); bivsi zamjenik ministra unutrasnjih poslova Srbije, Obrad Stevanovic; te bivsi zapovjednik jedne od najvecih vojnih formacija angaziranih na Kosovu, general Bozidar Delic.

Prvih nekoliko svjedoka opsirno su svjedocili o navodnoj pozadini optuznice, kao i o medjunarodnim okolnostima u kojima se Jugoslavija raspala, pri cemu je krivica za ratove uredno pripisivana svima drugima osim optuzeniku.

Tek je potkraj sijecnja Milosevic napokon poceo doticati i konkretne navode iz kosovske optuznice, usredotocivsi se uglavnom na pobijanje optuzbi vezanih za zlocin pocinjen u selu Racak, koji se u optuznici spominje kao prvi slucaj masovnog ubijanja.

Srpske snage sigurnosti napale su to selo polovinom sijecnja/januara 1999. Po okoncanju te operacije pronadjeno je vise od 40 leseva; ustanovljeno je i da su neke od zrtava ubijene iz neposredne blizine.

Napad na Racak naveo je medjunarodnu zajednicu da krene u akciju politickog rjesavanja kosovskog problema. A kada je i taj pokusaj u veljaci/februaru iste godine propao, otpocela je vojna intervencija NATO-a protiv Beograda.

Ispostavilo se da je Racak za obje strane u sporu presudan. S jedne strane, tuzioci preko tog slucaja pokusavaju dokazati kako je Milosevic i prije NATO-intervencije bio sklon na Kosovu ciniti zlocine nalik onima koji ce sljedecih mjeseci postati uobicajeni. S druge pak strane, okrivljeni pokusava dokazati da je spomenuti slucaj izreziran, te da kao takav predstavlja i krunski dokaz postojanja medjunarodne zavjere ciji je cilj bilo razaranje njegove zemlje i smjena vlasti u njoj.

Milosevic je vise od dva mjeseca potrosio pokusavajuci opovrgnuti optuzbe koje se ticu Racka, tvrdeci da tamosnje zrtve nisu bili civili, nego albanski pobunjenici, koji su poginuli u oruzanim sukobima.

Okrivljeni je to pokusao dokazati i tako sto je u Hag kao svjedoke pozvao istraznu sutkinju Danicu Marinkovic, te glavnog drzavnog patologa na Kosovu, Slavisu Dobricanina. U pitanju su sluzbene osobe koja su sudjelovale u sluzbenoj drzavnoj istrazi doticnog masakra, i koja su pred sudom iznijela podatke kojima raspolazu.

Kasnije je Milosevic pred sud izveo i lokalnog policijskog inspektora, Dragana Jasovica, koji je takodjer svjedocio o istrazi sprovedenoj u Racku. Po njegovim rijecima, za barem 30 od oko 45 zrtava (cija su imena pobrojana u optuznici) policija je – zahvaljujuci “prijateljskim izvorima”, dousnicima ili seljanima – utvrdila da se radilo o pobunjenicima.

Medjutim, pokazalo se da je kredibilitet Milosevicevih svjedoka pod velikim znakom pitanja, posto su se tokom unakrsnih ispitivanja njihovi iskazi pokazali kao nepouzdani – kako zbog samih forenzickih metoda koje prakticiraju srpska policija, tako i zbog nepotpuno obavljenih istraznih radnji.

Metode koje su srpski patolozi primijenili pri traganju za barutnim prahom na rukama poginulih – da bi ih potom proglasili borcima umjesto civilima – u Evropi se vec nekoliko desetljeca smatraju nepouzdanima; osim toga, ispostavilo se da Marinkoviceva nije saslusala nijednog svjedoka, niti bilo koga od prezivjelih; najzad, puka Miloseviceva tvrdnja da se radilo o albanskim borcima sama po sebi nije bila dovoljna da bi se osporili dokazi koje je ranije ponudila optuzba, tvrdeci da su mnoge od zrtava ubijene iz blizine, kao i da u trenutku pogubljenja nisu bile naoruzane.

Tokom dvotjednog unakrsnog ispitivanja doveden je u pitanje i Jasovicev kredibilitet, jer su se tuzioci pozvali na svjedocenja i pisane dokaze o tome da se on bavio iznudjivanjem iskaza, pored ostalog i tako sto je svoje “izvore” izlagao elektro-sokovima.

Posljednja se dva mjeseca Milosevic nije bavio Rackom, nego je pred sud izveo nekolicinu “insajdera” srednjeg ranga, od kojih je vecina – prema rijecima predstavnika Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch), Bogdana Ivanisevica – “izuzetno vazna za ovaj slucaj”.

Policajci poput Radomira Paponjka, Stevanovica ili Delica, proveli su po vise tjedana na klupi za svjedoke. Njihova svjedocenja trebala su pokazati da su jugoslavenske snage raspolagale mehanizmima kaznjavanja pocinjenih zlocina, kao i dovesti u pitanje neke od konkretnih optuzbi koje su navedene u optuznici.

“Gotovo da je nemoguce pronaci bolje svjedoke”, rekao je Ivanisevic.

No, kredibilitet tih svjedoka ozbiljno je bio uzdrman prilikom unakrsnog ispitivanja – a neki od njih su nehotice vise koristili tuzilastvu, posto su potvrdili navode iz dokaznog postupka optuzbe.

Tako je, na primjer, Stevanovic za vrijeme unakrsnog ispitivanja nenamjerno iznio i dokaze kojima je potkrijepio onaj dio optuznice koji se odnosi na masakr koji je u svibnju/maju 1999. navodno pocinjen nad zatocenicima logora Dubrava.

Stevanovic je, naime, izjavio da je specijalna jedinica pod njegovim zapovjednistvom u Dubravu stigla upravo u svibnju/maju 1999. – sto se poklapa s iskazima svjedoka optuzbe, koji su u ranijoj fazi sudjenja naveli da su se bas tada u tom zatvoru za Albance pojavile policijske snage koje su i izvrsile masakr.

Osim toga, Stevanovic je nevoljno potvrdio i autenticnost vlastitog dnevnika, u kojem se nalazi i kratka, ali zastrasujuca biljeska sa sastanka s Milosevicem, koja doslovce glasi: “Predsjednik: nema lesa – nema zlocina.” Iako je prvo to odbijao uciniti, svjedok je na kraju ipak priznao da je doticni “predsjednik” zaista bio Milosevic, te da je sama zabiljeska autenticna. Istina, Stevanovic je insistirao na tome da je Milosevic u stvari imao na umu albanske pobunjenike, koji su navodno “prikrivali tijela srpskih zrtava kako bi zataskali vlastite zlocine”.

No, svega nekoliko mjeseci nakon Milosevicevog silaska s vlasti, na podrucju na kojem je djelovala Stevanoviceva jedinica zaista su bili pronadjeni lesevi albanskih civila.

Svjedok nije bio u stanju za to pronaci bilo kakvo suvislo objasnjenje; umjesto toga, izlozio je nejasnu teoriju zavjere, po kojoj su leseve na doticne lokacije rasporedili nepoznati ljudi koji su zeljeli nanijeti stetu Srbima tako sto ce ih prikazati u losem svjetlu.

U kasnijoj fazi Stevanovicevog svjedocenja, tuzioci su predocili i jedan od dokaza koji bi se mogao pokazati i kao presudan kada je rijec o navodnoj Milosevicevoj umijesanosti u masakr koji je 1995. pocinjen nad oko 8.000 bosanskih Muslimana u Srebrenici. U pitanju je bio video-zapis pogubljenja sestorice srebrenickih zarobljenika, koje su izvrsili pripadnici srbijanske paravojne formacije Skorpioni.

Sljedeceg vaznog svjedoka, Delica, Milosevic je pozvao u namjeri da ukaze na razmjere koje je albanska pobuna na Kosovu poprimila potkraj 1998. i pocetkom 1999., kao i da dokaze da su albanski civili bjezali od NATO-a, odnosno da srpske snage sigurnosti nisu izvele akciju njihovog protjerivanja. Pored toga, okrivljeni je pokusao pokazati i da je vecina zlocina koje su pocinili pripadnici jugoslavenske vojske, u skladu s vazecim zakonima, bila uredno procesuirana.

Ali, ispostavilo se da ni potonji svjedok nije pouzdan. Naime, tuzioci su podsjetili suce da je nekolicina svjedoka optuzbe Delica spominjala kao osobu koja je naredila izvjestan broj zlocina koji su na Kosovu pocinjeni nad civilima. Delic je sve to negirao, tvrdeci da su spomenuti svjedoci njegovi osobni protivnici, te da im ionako ne treba vjerovati, posto nisu Srbi.

I Delic je, naposljetku, nerado potvrdio navode iz optuznice, buduci da je sa sobom ponio i dokumente koja pokazuju da je u vrijeme NATO-vih napada vojska primala naredjenja od takozvane “Zajednicke komande”.

Tuzioci, naime, tvrde da je Milosevic – neposredno po pocetku zracnih napada na Srbiju –zapovijedanje nad jugoslavenskom vojskom i srpskom policijom povjerio bliskim politickim suradnicima, koji su na Kosovu i pripremili citavu operaciju “ciscenja”. Zajedno s lokalnim vojnim i policijskim zapovjednicima, oni su cinili sastav Zajednicke komande. Milosevic pak tvrdi da takvo tijelo nije ni postojalo, odnosno da – ukoliko jest – nije bilo nadredjeno ni vojsci, ni policiji.

Delic je potvrdio da su Milosevicevi najblizi suradnici u vrijeme NATO-vih napada zaista boravili na Kosovu, ali je insistirao na tome da je Zajednicka komanda predstavljala nesluzbeno i koordinaciono, a ne oficijelno i naredbodavno tijelo – iako je sa sobom u Hag ponio i nekoliko naredjenja koje je ono izdalo.

Ivanisevic upozorava da bi se pitanje kredibiliteta i u nastavku sudjenja moglo pokazati kao veoma vazno. S obzirom da tuzioci za sada uspijevaju pokazati kako je gotovo svaki Milosevicev svjedok bio tek dio masinerije koja je cinila zlocine, “veliko je pitanje hoce li se uopce pojaviti Milosevicevi 'insajderi' ciji ce politicki, pa i eticki integritet ostati neokrnjen”.

Verin Stjuartova pak tvrdi: “Sucima ce na kraju biti veoma tesko da toliki broj Milosevicevih svjedoka proglase nepouzdanima. No, usprkos tome, moguce je da ce se upravo to i desiti.”

Nizozemska pravnica upozorava i na to da bi se takva situacija mogla negativno odraziti i na zeljeni otreznjujuci efekt ovog sudjenja u Srbiji: “Srbi bi na kraju mogli steci utisak da su Milosevic i njegovi svjedoci govorili istinu, ali da im suci jednostavno nisu povjerovali, vec da su se umjesto toga opredijelili za verziju koju su iznijeli tuzioci.”

Ali, podjednako je opasno i to sto bi Milosevicevo izlaganje vlastite verzije stvarnosti moglo potrajati vrlo dugo. Prema posljednjem sluzbenom izvjestaju o utrosenom vremenu, koji ce biti objavljen 28. srpnja/jula, on je samo na kosovsku optuznicu vec potrosio vise od 90 radnih dana, a da jos uvijek nije zavrsio s izvodjenjem dokaza u vezi s optuzbama koje su u njoj iznesene.

Usprkos sve cescim sudackim upozorenjima da ce vrijeme predvidjeno za obranu isteci mozda i prije no sto okrivljeni uopce predje na bosansku i hrvatsku optuznicu, te da ukoliko do toga dodje ne postoji nikakva obaveza produzenja dokaznog postupka obrane, Milosevic je vec najavio kako namjerava za izvodjenje svojih dokaza zatraziti i dodatno vrijeme.

U hasku bi se sudnicu Milosevic treba vratiti 17. kolovoza/avgusta.

Ana Uzelac je voditeljica projekta IWPR-a u Hagu.