KOMENTAR: DOPRINOSI MEDJUNARODNOG KAZNENOG SUDA UNAPREDJENJU LJUDSKIH PRAVA

U sjecanju pristalica Medjunarodnog kaznenog suda (MKS), koji su se proteklog tjedna okupili na njegovom otvaranju u Hagu, posljednje desetljece 20. stoljeca ce mozda ostati zabiljezeno kao zlatno doba ljudskih prava.

U vremenu od pada Berlinskog zida do 11. septembra/rujna, svijet je dobio cak tri medjunarodna suda za ratne zlocine, kao i mnostvo manjih tribunala.

Najvaznije je, medjutim, da su aktivisti ove godine optimizma iskoristili da konacno uvjere i same vlade u prihvacanje citavog niza zakona koji stite ljudska prava.

Konvencija kojom je zabranjeno postavljanje mina predstavlja tek jedan od primjera. Mozda je podjednako vazna i odluka britanskih zakonodavaca da se bivsem cileanskom predsjedniku Avgustu Pinoceu (Augusto Pinochet) moze suditi po odredbama medjunarodne konvencije o zabrani torture.

Gledano unatrag, cini se da je sve pocelo padom Berlinskog zida.

Ranih devedesetih, sirom svijeta dolazi do pobjede demokracije - ne samo u nekadasnjem istocnoevropskom komunistickom svijetu, nego i u Juznoj Africi i Latinskoj Americi.

I prica o MSP-u zapocinje davne 1989., u vrijeme ubrzanog otapanja hladnoratovskih medjunarodnih odnosa.

Pokrenuo ju je Trinidad i Tobago: ta drzava je od UN-a zatrazila osnivanje onakve komisije kakva je bila formirana nakon Drugog svjetskog rata, a sve u cilju stvaranja medjunarodnog kaznenog suda koji bi funkcionirao na principima Nirnberskog i Tokijskog tribunala za ratne zlocine.

Somenuta komisija puna cetiri desetljeca kasnije nije ucinila nista. Nestajanjem bipolarnog svijeta, u situaciji kada su se svi trudili prijateljski ponasati, citava stvar se pomaknula s mrtve tocke.

Trinidad i Tobago se za to zalozio ne zbog ratnih zlocina, nego u nastojanju da unisti narko-kartele koji su Karibe koristili kao prolaznu stanicu na putu od Juzne Amerike ka Sjedinjenim Drzavama.

Sama komisija UN-a je jos uvijek bila mrtvo slovo na papiru kada je 1990. Sadam Husein (Saddam Hussein) napao Kuvajt.

Bilo je mnogo govora da je zbog toga potrebno osnovati sud za ratne zlocine, pred kojim bi se onda sudilo Huseinu. Za takav sud se, izmedju ostalih, zalagao i tadasnji americki predsjednik Dzordz Bus stariji (George Bush senior). Svi ti razgovori, medjutim, nisu dali nikakve rezultate - prije svega zbog toga sto nije bilo nacina da se Sadama uhapsi.

Pri tom je Bus cinjenicu da postoji citava koalicija koja se suprotstavila Sadamu proglasio dokazom o postojanju Novog svjetskog poretka.

Gotovo istovremeno izbio je rat na Balkanu. A kada su 1992. vidjeni i prve televizijske snimke zatvorskih logora u kojima su bosanski Muslimani bili izgladnjivani, muceni i ubijani, Vijece sigurnosti UN-a je odlucio stupiti u akciju.

Kako nitko nije htio na teren poslati vlastite trupe, pojavila se jedna drugacija ideja - o osnivanju suda za ratne zlocine.

Nije se cekalo na komisiju UN-a, nego je 1993. osnovan "ad hoc" sud, odnosno Medjunarodni kazneni tribunal za bivsu Jugoslaviju (ICTY).

Sljedece je godine jedan jos tezi genocid, pocinjen u Ruandi, naveo Vijece sigurnosti da pokrene i drugi "ad hoc" tribunal, s ciljem da se sudi i za zlocine koji su pocinjeni u tom ratu.

U medjuvremenu je komisija UN-a - rastrzana izmedju odbora i radne grupe koja je slala izvjestaje odboru - vrlo sporo napredovala.

No, konacno je, oslanjajuci se na iskustva dva tribunala, 1998. predstavila svoj djelimican plan koji se odnosio na novi sud.

Ali tada se pokazalo da su drzave clanice UN-a, koje su listom pozdravile osnivanje dva "ad hoc" tribunala, mnogo manje zadovoljne perspektivom postojanja stalnog suda za ratne zlocine - na udaru kojeg bi se i same jednog dana mogle naci.

Jedna po jedna, vlade su pocele da izrazavaju neku vrstu rezerve.

A ono sto je mozda bilo presudno za osnivanje MKS-a jest do tada nevidjena kampanja vise stotina organizacija za zastitu ljudskih prava, koje su sve to vrijeme uglavnom bile zaokupljene idejom o takvom sudu.

Tokom niza desetljeca, te grupacije su ostajale izvan matice dogadjaja, jer nisu uspijevale utjecati na zakone koje su donosile pojedine vlade.

Sada su dosle na svoje: MKS predstavlja prvi pokusaj stvaranja uistinu svjetskog suda za ratne zlocine u povijesti covecanstva.

"Osjecali smo se kao da smo citavih pedeset godina cekali na takvo nesto, i kao da cemo - ukoliko ne iskoristimo priliku koja nam se ukazala - cekati jos pedeset godina", rekao mi je nedavno jedan pripadnik pokreta za zastitu ljudskih prava.

Rezultat svega toga bio je snazan lobisticki pritisak, koji je izvrsen na sve drzave clanice, a pogotovo na Britaniju, cija je nova laburisticka vlada javno izrazila vlastitu privrzenost necemu sto je sama nazvala eticnom vanjskom politikom.

Taj je pritisak urodio plodom - ali tek djelomicno. Potpisan je sporazum o MKS-u. Ali, prevelik broj zemalja odbio ga je potpisati, ukljucujuci - prije svih - Sjedinjene Drzave: tako je novi sud bio prisiljen na odvajanje od UN-a, kao organizacije iz koje je potekao.

Postoji jos jedan ironican zaokret u ovoj prici - u konacnom planu se uopce ne spominje kazneni progon pripadnika narko-kartela, a upravo je to predstavljalo povod za nastanak MKS-a.

Medjutim, sud je zaista uspio osigurati dovoljnu podrsku. Zemlje Evropske Unije pozdravile su njegovo osnivanje. Slicno su ucinili i juznoamericki demokratski rezimi, tretirajuci MKS kao neku vrstu zastite od mogucih vojnih udara.

I pored toga, lideri svijeta se ne utrkuju u podrsci MKS-u. Bile su potrebne pune cetiri godine da bi 2002. najzad bio ostvaren minimum od 60 zemalja, neophodan za pocetak rada suda.

Ali nevolje tu ne prestaju. Mada su sudu pristupile jos neke drzave - trenutno ih ima 87 i taj broj i dalje raste - zahvaljujuci sudu se pojavio i opasan razdor izmedju zemalja-clanica i onih koje to nisu.

Razdor je utoliko jaci sto sud ima pravo da kazneno goni ne samo one pocinitelje ratnih zlocina koji su porijeklom iz zemalja-clanica, nego i svakoga tko cini zlocine na njihovom teritoriju - pa cak i onoga tko je iz zemlje koja odbija potpisati pristupnicu sudu.

Na udaru ove odredbe su se pogotovo nasle Sjedinjene Drzave - kao drzava koja u zemljama sirom svijeta ima vise mirovnih trupa od svih drugih.

A onda je uslijedio 11. septembar/rujan. U ocima mnogih ljudi, vrata nade koja su se padom Berlinskog zida otskrinula, ponovo su se s treskom zalupila kada su avioni udarili u kule-blizance.

Nakon tog napada, svijet ponovo zivi u strahu.

U takvom ambijentu, svjetske vodje odbijaju postaviti bilo kakva ogranicenja vlastitim snagama sigurnosti. Mracne vjestine ubijanja, mucenja, pritvaranja bez sudjenja i subverzije ponovo su u modi. Vecina zemalja smatra da su te vjestine prihvatljive ukoliko postoji mogucnost da se na taj nacin sprijeci teroristicki napad koji bi mogao izazvati zarazu ili bacanje nuklearnog praha na neduzno stanovnistvo.

Zbog svega toga grupe koje se bore za ljudska prava tvrde kako, da igrom slucaja MKS vec ne postoji, sada ne bi bilo nikakvih izgleda za njegovim osnivanjem.

Ali on, naravno, postoji. Njegovi su arhitekti bili mudri (ili, ukoliko ste protivnik suda - neposteni), jer su uspjeli osigurati da se zakone MKS-a ne moze ignorirati.

Na njihove oci, institucije poput Savjeta Evrope (SE) i Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju (OESS) postale su tigrovi od papira - jer ni zemlje clanice nisu postovale nacela koja su same proklamirale.

Oni koji su potpisali ugovor o MKS-u znaju da punopravno clanstvo zahtijeva ne samo da drzava potpise ugovor, nego i njegovu ratifikaciju - drugim rijecima, da pravila MKS-a budu inkorporirana u nacionalno pravo.

Nije to mali korak. On znaci da clanice ne mogu odbiti izruciti osumnjicenu osobu koja se krije na njihovom teritoriju - jer bi time pogazile ne samo pravila MKS-a, nego i zakone koji su usvojeni na nacionalnom nivou.

I dok su mnogi pozdravili novi sud, on i dalje ima i veliki broj neprijatelja, a postoje i clanice cije su vlade u medjuvremenu postale nevoljni partneri.

Pa ipak - to je to. Mozda smo se vratili u isto ono doba "real-politike" za koje smo mislili da je, nakon okoncanja Hladnog rata, zauvijek ostalo za nama. Samo sto sada, nazalost ili na srecu, postoji i sud za ratne zlocine, koji ima moc krsenja i najsvetijeg od svih pravila, koje je u medjunarodnim odnosima stoljecima bilo postovano - pravo vladinih vodja da na teritoriju vlastitih zemalja cine sto im se prohtije.

Chris Stephen je sef Ureda IWPR-a u Hagu.