SVJEDOK SE SJEĆA KAKO JE IZBJEGAO VUKOVARSKI MASAKR
Jedan od preživjelih tvrdi da svoj život duguje nekolicini vojnika.
SVJEDOK SE SJEĆA KAKO JE IZBJEGAO VUKOVARSKI MASAKR
Jedan od preživjelih tvrdi da svoj život duguje nekolicini vojnika.
Jedan svjedok – koji je u studenom/novembru 1991. preživio masakr nad ne-Srbima izvedenim iz vukovarske bolnice – ispričao je ovoga tjedna sucima kako svoj život duguje pojedincima iz Jugoslavenske narodne armije (JNA) koji su i sami sudjelovali u čitavoj operaciji.
Tužioci se nadaju da će saslušanjem Vilima Karlovića osnažiti optužbe protiv Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića, koje se tereti za učešće u planiranju pokolja nad više od 260 zarobljenika.
Na osnovu Karlovićevog svjedočenja proističe da su tokom borbi u Vukovaru stvarni gospodari života i smrti bile osobe koje su sudjelovale u vojnom lancu zapovijedanja.
On je opisao i kako su pripadnici JNA ipak bili nadređeni prisutnim pripadnicima paravojnih jedinica; rekao je i da sumnja u tvrdnje obrane po kojima su spomenuta ubojstva zapravo predstavljala odmazdu boraca nad kojima okrivljeni nisu imali nikakvu vlast.
U vrijeme kada je JNA – u početnoj fazi rata u Hrvatskoj – zauzela Vukovar, Karlović je imao 21 godinu i bio pripadnik Zbora narodne garde (ZNG). Pred sudom je ispričao kako se u bolnicu sklonio u nadi da je „bolje predati se u što većoj grupi ljudi“.
Svjedok je priznao da su se mnogi njegovi ranjeni suborci zatekli u bolnici, među civilima. No, insistirao je na tome da je oružje bilo ostavljeno izvan objekta.
Karlović je ispričao kako su pripadnici JNA, nakon što su stigli u bolnicu, iz nje autobusima odvezli oko 300 ljudi. U vozilu u kojem se on nalazio oko 90 posto putnika bili su ranjenici. Među njima je bilo i ljudi u zavojima, neki su koristili štake, dok je jednoj osobi bio amputiran dio noge.
Svjedok je ispričao i kako su zarobljenici prvo bili odvedeni u kasarnu JNA, gdje su ih nekoliko sati zlostavljali pripadnici srpskih paravojnih jedinica, koji su tamo boravili zajedno s regularnom vojskom. JNA, po Karlovićevim riječima, uglavnom nije dozvoljavala paravojsci ni da se približi zatočenicima. Međutim, u jednom trenutku vojnici su dozvolili odvođenje izvjesnog broja zarobljenika, pri čemu su bili konsultirani nekakvi popisi.
„Sve nas je obuzeo strah, jer smo osjećali koliko nas mrze“, rekao je Karlović.
Nekoliko sati kasnije, prebačeni su na farmu u obližnjoj Ovčari. Karlović se prisjetio kako su im prije ulaska u hangar bile oduzete osobne stvari, dok su neki među njima čak bili lišeni i vlastite odjeće. Potom su morali proći kroz špalir za mučenje koji su formirali pripadnici vojnih i paravojnih jedinica.
Kod Karlovića se međutim pojavio tračak nade, budući da je – izašavši iz autobusa – naletio na pripadnika JNA s nadimkom „Štuka“. Potonji je bio iz Rume, mjesta iz kojeg je poticao i jedan svjedokov prijatelj.
Kada je Karlović zamolio Štuku da ga poštedi, prvo mu je bilo osorno odgovoreno: „Nema šanse.“
Ali, nakon što je odveden u hangar, gdje je bio podvrgnut novoj rundi mučenja, pojavio se jedan mladi vojnik u pratnji kapetana JNA i izveo ga napolje. Tužioci tvrde da su, izuzev Karlovića i još šestorice zarobljenika, svi koji su se zatekli u hangaru potom bili odvedeni u obližnje Grabovo, gdje su i pogubljeni.
Karlović se prisjetio i da su trojica ili četvorica oficira JNA bili prisutni u Ovčari, gdje su ostali i nakon što je on zajedno s nekolicinom zatvorenika odveden.
Prisjetio se i kako mu je Štuka želio pomoći tako što bi mu dao novac za povratak kući. No, umjesto toga, svjedok je odvezen u prostorije poduzeća Velepromet, koje su također bile korištene kao zatvorski objekt.
Tamo su ga pak dočekali pripadnici paravojnih formacija, koji su ga odveli u obližnju kuću, gdje ga je njih dvadesetak mučilo. Jedan od njih, po nadimku „Belgija“ pokušao je da mu prvo upaljačem, a onda i plamenom svijeće spali kosu, ruku, uši i bradavice.
„S njima je bila i jedna žena koja je zahtijevala da me siluju, rekavši da će se ona sama nakon toga pobrinuti za odsijecanje mojih genitalija“, kaže Karlović.
Svjedokove muke su najzad bile okončane time što su ga dvojica vojnika – Predrag „Kinez“ Milojević i Marko „Mara“ Ljuboja – vratila u Velepromet. Kinez i Mara oštro su se sukobili s pripadnicima vojne policije koji su ga odande odveli.
Karlović je rekao da je tek kasnije otkrio da se od petnaestak hrvatskih zatvorenika koje su iz Veleprometa odveli pripadnici paravojnih formacija – jedino on vratio.
Sljedećeg je dana bio prebačen u zatvor u Sremskoj Mitrovici (Srbija), gdje je proveo šest mjeseci prije no što je 1992. razmijenjen. Potom se vratio u Hrvatsku i prijavio se u hrvatsku vojsku.
Nije prvi put da Karlović svjedoči o onome što se dogodilo na vukovarskom ratištu.
Naime, on je još 1998. pred Haškim tribunalom svjedočio protiv bivšeg vukovarskog gradonačelnika, Slavka Dokmanovića. Riječ je o optuženiku koji je, dan prije no što je trebalo da mu bude saopćena presuda, izvršio samoubojstvo.
Karlović je svjedočio i 2005. – ali tada kao svjedok obrane, zajedno sa Štukom – na suđenju dvojici vojnika JNA koji su ga spasili od pripadnika paravojnih formacija, Kinezu i Mari. Pritom je Mari na kraju izrečena oslobađajuća presuda, dok je Kinez za sudjelovanje u vukovarskim dešavanjima osuđen na 20 godina zatvora.
Tokom ovotjednog unakrsnog ispitivanja, Mrkšićev je advokat zastupao stanovište po kojem je – nakon što je Karlović povukao kontroverzan potez i pojavio se kao svjedok obrane na suđenju bivšim pripadnicima JNA za vukovarski masakr – novo svjedočenje u Hagu naprosto pokušaj da se spasi vlastita reputacija.
Svjedok je odbacio te navode, rekavši: „Njih dvojica [Kinez i Mara] su mi spasili život. Danas živim i imam šestoro djece.“ Dodao je i da bi mu bilo drago ukoliko bi se ispostavilo da su i Mrkšić, Šljivančanin i Radić također nevini.
Obrana je nastojala ukazati i na izvjesnu neusuglašenost koja postoji između sadašnjeg i ranijeg svjedokovog iskaza o vukovarskim događajima. A posebno su skrenuli pažnju na to da nikada nije spominjao da su se u hangaru na Ovčari, zajedno s pripadnicima paravojnih formacija, u špaliru nalazili i vojnici JNA.
Karlović je odgovorio da se doista uglavnom radilo o pripadnicima paravojnih formacija, ali da on sam nikada „nije isključio“ mogućnost da su u premlaćivanjima sudjelovali i vojnici JNA.
Radićev zastupnik, Borivoje Borović, otišao je i korak dalje, tvrdeći da je Karlovića za ovakvo svjedočenje pripremila hrvatska tajna služba. Borović je sve vrijeme mahao jednim dokumentom koji nosi potpis bivšeg šefa obavještajne službe, Markice Rebića, a na osnovu kojeg se navodno vidi da se dotična služba svojevremeno zbilja bavila pripremom svjedoka za pojavljivanje pred Tribunalom.
Karlović je pak potvrdio da je 1996. uistinu bio u kontaktu s vojnom sigurnošću, kojoj je dva dana davao iskaz o onome što se dogodilo na Ovčari. Ali je insistirao na tome da nitko nije ni pokušao utjecati na njegovo svjedočenje.
Jedini savjet koji su mu tom prilikom dali bio je taj „da iznese istinu o onome što [mu] se dogodilo – jer je to sasvim dovoljno“.
Goran Jungvirth je izvjestitelj IWPR-a iz Haga.
Tužioci se nadaju da će saslušanjem Vilima Karlovića osnažiti optužbe protiv Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića, koje se tereti za učešće u planiranju pokolja nad više od 260 zarobljenika.
Na osnovu Karlovićevog svjedočenja proističe da su tokom borbi u Vukovaru stvarni gospodari života i smrti bile osobe koje su sudjelovale u vojnom lancu zapovijedanja.
On je opisao i kako su pripadnici JNA ipak bili nadređeni prisutnim pripadnicima paravojnih jedinica; rekao je i da sumnja u tvrdnje obrane po kojima su spomenuta ubojstva zapravo predstavljala odmazdu boraca nad kojima okrivljeni nisu imali nikakvu vlast.
U vrijeme kada je JNA – u početnoj fazi rata u Hrvatskoj – zauzela Vukovar, Karlović je imao 21 godinu i bio pripadnik Zbora narodne garde (ZNG). Pred sudom je ispričao kako se u bolnicu sklonio u nadi da je „bolje predati se u što većoj grupi ljudi“.
Svjedok je priznao da su se mnogi njegovi ranjeni suborci zatekli u bolnici, među civilima. No, insistirao je na tome da je oružje bilo ostavljeno izvan objekta.
Karlović je ispričao kako su pripadnici JNA, nakon što su stigli u bolnicu, iz nje autobusima odvezli oko 300 ljudi. U vozilu u kojem se on nalazio oko 90 posto putnika bili su ranjenici. Među njima je bilo i ljudi u zavojima, neki su koristili štake, dok je jednoj osobi bio amputiran dio noge.
Svjedok je ispričao i kako su zarobljenici prvo bili odvedeni u kasarnu JNA, gdje su ih nekoliko sati zlostavljali pripadnici srpskih paravojnih jedinica, koji su tamo boravili zajedno s regularnom vojskom. JNA, po Karlovićevim riječima, uglavnom nije dozvoljavala paravojsci ni da se približi zatočenicima. Međutim, u jednom trenutku vojnici su dozvolili odvođenje izvjesnog broja zarobljenika, pri čemu su bili konsultirani nekakvi popisi.
„Sve nas je obuzeo strah, jer smo osjećali koliko nas mrze“, rekao je Karlović.
Nekoliko sati kasnije, prebačeni su na farmu u obližnjoj Ovčari. Karlović se prisjetio kako su im prije ulaska u hangar bile oduzete osobne stvari, dok su neki među njima čak bili lišeni i vlastite odjeće. Potom su morali proći kroz špalir za mučenje koji su formirali pripadnici vojnih i paravojnih jedinica.
Kod Karlovića se međutim pojavio tračak nade, budući da je – izašavši iz autobusa – naletio na pripadnika JNA s nadimkom „Štuka“. Potonji je bio iz Rume, mjesta iz kojeg je poticao i jedan svjedokov prijatelj.
Kada je Karlović zamolio Štuku da ga poštedi, prvo mu je bilo osorno odgovoreno: „Nema šanse.“
Ali, nakon što je odveden u hangar, gdje je bio podvrgnut novoj rundi mučenja, pojavio se jedan mladi vojnik u pratnji kapetana JNA i izveo ga napolje. Tužioci tvrde da su, izuzev Karlovića i još šestorice zarobljenika, svi koji su se zatekli u hangaru potom bili odvedeni u obližnje Grabovo, gdje su i pogubljeni.
Karlović se prisjetio i da su trojica ili četvorica oficira JNA bili prisutni u Ovčari, gdje su ostali i nakon što je on zajedno s nekolicinom zatvorenika odveden.
Prisjetio se i kako mu je Štuka želio pomoći tako što bi mu dao novac za povratak kući. No, umjesto toga, svjedok je odvezen u prostorije poduzeća Velepromet, koje su također bile korištene kao zatvorski objekt.
Tamo su ga pak dočekali pripadnici paravojnih formacija, koji su ga odveli u obližnju kuću, gdje ga je njih dvadesetak mučilo. Jedan od njih, po nadimku „Belgija“ pokušao je da mu prvo upaljačem, a onda i plamenom svijeće spali kosu, ruku, uši i bradavice.
„S njima je bila i jedna žena koja je zahtijevala da me siluju, rekavši da će se ona sama nakon toga pobrinuti za odsijecanje mojih genitalija“, kaže Karlović.
Svjedokove muke su najzad bile okončane time što su ga dvojica vojnika – Predrag „Kinez“ Milojević i Marko „Mara“ Ljuboja – vratila u Velepromet. Kinez i Mara oštro su se sukobili s pripadnicima vojne policije koji su ga odande odveli.
Karlović je rekao da je tek kasnije otkrio da se od petnaestak hrvatskih zatvorenika koje su iz Veleprometa odveli pripadnici paravojnih formacija – jedino on vratio.
Sljedećeg je dana bio prebačen u zatvor u Sremskoj Mitrovici (Srbija), gdje je proveo šest mjeseci prije no što je 1992. razmijenjen. Potom se vratio u Hrvatsku i prijavio se u hrvatsku vojsku.
Nije prvi put da Karlović svjedoči o onome što se dogodilo na vukovarskom ratištu.
Naime, on je još 1998. pred Haškim tribunalom svjedočio protiv bivšeg vukovarskog gradonačelnika, Slavka Dokmanovića. Riječ je o optuženiku koji je, dan prije no što je trebalo da mu bude saopćena presuda, izvršio samoubojstvo.
Karlović je svjedočio i 2005. – ali tada kao svjedok obrane, zajedno sa Štukom – na suđenju dvojici vojnika JNA koji su ga spasili od pripadnika paravojnih formacija, Kinezu i Mari. Pritom je Mari na kraju izrečena oslobađajuća presuda, dok je Kinez za sudjelovanje u vukovarskim dešavanjima osuđen na 20 godina zatvora.
Tokom ovotjednog unakrsnog ispitivanja, Mrkšićev je advokat zastupao stanovište po kojem je – nakon što je Karlović povukao kontroverzan potez i pojavio se kao svjedok obrane na suđenju bivšim pripadnicima JNA za vukovarski masakr – novo svjedočenje u Hagu naprosto pokušaj da se spasi vlastita reputacija.
Svjedok je odbacio te navode, rekavši: „Njih dvojica [Kinez i Mara] su mi spasili život. Danas živim i imam šestoro djece.“ Dodao je i da bi mu bilo drago ukoliko bi se ispostavilo da su i Mrkšić, Šljivančanin i Radić također nevini.
Obrana je nastojala ukazati i na izvjesnu neusuglašenost koja postoji između sadašnjeg i ranijeg svjedokovog iskaza o vukovarskim događajima. A posebno su skrenuli pažnju na to da nikada nije spominjao da su se u hangaru na Ovčari, zajedno s pripadnicima paravojnih formacija, u špaliru nalazili i vojnici JNA.
Karlović je odgovorio da se doista uglavnom radilo o pripadnicima paravojnih formacija, ali da on sam nikada „nije isključio“ mogućnost da su u premlaćivanjima sudjelovali i vojnici JNA.
Radićev zastupnik, Borivoje Borović, otišao je i korak dalje, tvrdeći da je Karlovića za ovakvo svjedočenje pripremila hrvatska tajna služba. Borović je sve vrijeme mahao jednim dokumentom koji nosi potpis bivšeg šefa obavještajne službe, Markice Rebića, a na osnovu kojeg se navodno vidi da se dotična služba svojevremeno zbilja bavila pripremom svjedoka za pojavljivanje pred Tribunalom.
Karlović je pak potvrdio da je 1996. uistinu bio u kontaktu s vojnom sigurnošću, kojoj je dva dana davao iskaz o onome što se dogodilo na Ovčari. Ali je insistirao na tome da nitko nije ni pokušao utjecati na njegovo svjedočenje.
Jedini savjet koji su mu tom prilikom dali bio je taj „da iznese istinu o onome što [mu] se dogodilo – jer je to sasvim dovoljno“.
Goran Jungvirth je izvjestitelj IWPR-a iz Haga.
