ZA NAJTEZI ZLOCIN U BOSNI – SUDJENJE PO NIRNBERSKOM MODELU?

Haski tuzioci zele objediniti postupke protiv devetorice bosanskih Srba koji su optuzeni za zlocin u Srebrenici, ali su o tome koliko bi takva odluka bila pravedna, pa cak i prakticna, misljenja i dalje podijeljena

ZA NAJTEZI ZLOCIN U BOSNI – SUDJENJE PO NIRNBERSKOM MODELU?

Haski tuzioci zele objediniti postupke protiv devetorice bosanskih Srba koji su optuzeni za zlocin u Srebrenici, ali su o tome koliko bi takva odluka bila pravedna, pa cak i prakticna, misljenja i dalje podijeljena

Friday, 18 November, 2005

Za citave generacije Evropljana koje su odgajane nakon Drugog svjetskog rata, fotografija na kojoj se vidi dvadeset i jedan nacisticki lider kako sjedi na optuzenickoj klupi u Sudnici 600 nirnberske Palace pravde, ostaje primjer za to kako jedno jedino, “mega-sudjenje”, moze pomoci u borbi s prosloscu koja je protekla u znaku stravicnih zlocina.


Pet desetljeca kasnije, strucnjaci za pravo su – suoceni sa zlocinima pocinjenim u bivsoj Jugoslaviji i Ruandi – u Nirnbergu potrazili pouku i inspiraciju. No, tribunali koji su nakon toga osnovani s ciljem procesuiranja ratnih zlocina svjesno su se klonili preslikavanja iskustva sa sudjenja nacistima.


Barem je do sada bilo tako.


Deset godina nakon srebrenickog masakra, tuzioci Haskog tribunala za bivsu Jugoslaviju – pod pritiskom izlazne strategije, u skladu s kojom bi pred ovim sudom svi postupci trebalo da budu okoncani u roku od tri i po godine – zatrazili su da se devetorici policijskih i vojnih starjesina bosanskih Srba sudi zajedno, i to po optuzbama koje se ticu najtezeg zlocina koji je u Evropi pocinjen nakon Nirnberga.


Ukoliko suci usvoje spomenuti prijedlog, jedna od tri sudnice Haskog tribunala morat ce da bude renovirana kako bi mogla primiti sve optuzenike. A to su: Vujadin Popovic, Ljubisa Beara, Drago Nikolic, Ljubomir Borovcanin, Zdravko Tolimir, Radivoje Miletic, Milan Gvero, Vinko Pandurevic i Milorad Trbic.


Od te devetorice, osmorica su bivse starjesine Vojske Republike Srpske (VRS), dok je Borovcanin nekadasnji zamjenik zapovjednika Specijalne policijske brigade koja je djelovala na doticnom podrucju.


Protiv citave ove grupe tuzioci zele podici izmijenjenu, kolektivnu optuznicu, kojom ce biti pokrivena citava operacija ubijanja i “ciscenja” terena, koja se tokom ljeta 1995. odigrala u istocnoj Bosni.


Svi optuzeni se, uz jedan jedini izuzetak, vec nalaze u Hagu, gdje su stigli nakon vala “dobrovoljnih predaja” koji je ove godine dosao iz Srbije. Nedostaje jos samo general Zdravko Tolimir, koji je jos uvijek u bijegu – poput dvojice optuzenika koji vaze za glavne organizatore masakra: politickog lidera bosanskih Srba Radovana Karadzica, te njegovog vrhovnog vojnog zapovednika, generala Ratka Mladica. No, potonjoj ce se dvojici – kada (i ako) stignu u Hag – vjerojatno suditi odvojeno.


Izuzev Tolimira, svi optuzenici su pred sudom izjavili da se ne osjecaju krivima ni po jednoj od tocaka nove optuznice koja je objelodanjena ovog tjedna.


Jedno od malobrojnih slicnih sudjenja koja su organizirana pred sudovima Ujedinjenih nacija jeste takozvani “proces Butare”, koji se odrzava u Arusi (Tanzanija), i u okviru kojeg su 2001. sestorica optuzenika izvedena pred sud po optuzbama za genocid, a zbog masakra nad oko 800.000 pripadnika plemena Tutsi i umjerenih pripadnika plemena Hutu, pocinjenog u Ruandi tokom 1994.


Ali, umjesto kao primjer brzog izvrsenja pravde, spomenuti slucaj ce vjerojatno ostati zapamcen kao jedan od najsporijih postupaka koji su uopce procesuirani pred Tribunalom za Ruandu. Problematican zbog proceduralnih poteskoca, mucnih natezanja medju braniocima i razvucenosti, taj proces postao je – po rijecima jednog od njegovih promatraca – prava ilustracija za sve ono sto u slicnim prilikama ne treba ciniti.


Medjutim, predlozeno mega-sudjenje za Srebrenicu prijeti da nadmasi sva dosadasnja sudjenja pred tribunalima za Jugoslaviju i Ruandu.


I dok haski tuzioci, kao i jedan broj promatraca, insistiraju na tome da ce objedinjeni postupak prezivjelim Srebrenicanima i svima ostalima omoguciti da vide kako se do pravde moze stici brzo, efikasno i odjednom, ostali upozoravaju da bi se takvo sudjenje moglo pretvoriti u proceduralnu “nocnu moru”.


Takav bi proces, po njihovim rijecima, podrazumijevao brojna odlaganja i razocarenja, poput gomilanja podnesaka i iscrpljujucih visestrukih unakrsnih ispitivanja, koja bi trajala i po vise tjedana. Te poteskoce bi u krajnjoj liniji mogle zamagliti i samu sustinu citavog slucaja.


LINIJE SUKOBA


Novom optuznicom – koja je podnesena 28. lipnja/juna, a objavljena 6. srpnja/jula – prvi put je pravnicki “pokrivena” citava srpska operacija koja je zapravo pocela jos pocetkom srpnja/jula 1995., a okoncala se tek mjesec dana kasnije, nakon sto je iz dvije od ukupno tri istocnobosanske “sigurne zone” UN-a otjerano muslimansko stanovnistvo. Pretpostavlja se da su tek zracni udari NATO-a, koji su uslijedili nakon pada Zepe (iako to nije bio neposredan povod) sprijecili srpsku vojsku da zauzme i trecu, najjuzniju muslimansku enklavu – Gorazde.


Prvobitno su se imena devetorice optuzenika spominjala na ukupno sest optuznica. No, tuzitelji su u medjuvremenu tih sest optuznica spojili u jednu, pri cemu je u procesu nacinjeno i nekoliko izmjena pojedinacnih optuzbi.


Najvaznija se izmjena sastoji u tome sto se okrivljene sada tereti po optuzbama za srebrenicki genocid i zavjeru ciji je cilj bio genocid, te za protjerivanje muslimanskog stanovnistva iz Zepe.


Tuzilastvo je optuzbe za genocid podiglo i protiv Trbica i Tolimira, koji su prvobitno bili optuzeni samo za operaciju ciscenja Zepe. Protiv njih je takodjer – kao i protiv Popovica, Nikolica i Borovcanina – podnesena i optuzba za sudjelovanje u zavjeri ciji je cilj bio genocid.


Optuzbe koje se ticu deportacije stanovnistva iz muslimanske enklave Zepa, koje su prvobitno spominjane u optuznicama protiv sestorice, sada su podnesene protiv svih devet optuzenika.


Ove izmjene ce vjerojatno posluziti kao povod za prigovore obrane na zasjedanju na kojem ce se odlucivati o tome hoce li slucajevi biti spojeni. Jos uvijek se ne zna kada ce to zasjedanje biti odrzano, premda su suci izjavili kako se nadaju da ce odluka o tome biti donesena prije pocetka letenje pauze, koja pocinje 23. srpnja/jula.


Analiticari koji prate rad Tribunala novu optuznicu vide kao jasan znak da se tuzilastvo, kada je o Srebrenici i Zepi rijec, nada da ce moci dokazati postojanje zavjere sirokih razmjera. No, neki od njih smatraju da ce to biti puno teze nego sto bi se reklo na prvi pogled.


Kada je Radislav Krstic – zapovjednik Drinskog korpusa, najvece jedinice srpske vojske koja je sudjelovala u oba dogadjaja – osudjivan za ucesce u masakru, suci su se suglasili oko toga da je u Srebrenici pocinjen genocid. Ipak, presudom nisu potvrdjeni i oni navodi iz optuznice po kojima je general Krstic zlocin osobno planirao i organizirao, tako da je optuzeni proglasen krivim samo za pomaganje i poticanje genocida.


Genocid su, po rijecima sudaca, isplanirale osobe koje su se nalazile u samom vrhu zapovjednog lanca.


“Ne postoje nikakvi dokazi da je Drinski korpus smislio ili poticao bilo koje od zlodjela koje je pocinjeno nakon zauzeca Srebrenice u srpnju/julu 1995.”, stoji u presudi koja je donesena po Krsticevoj zalbi na prvostupanjsku presudu. “Dokazi jasno sugeriraju da je zlocinackom aktivnoscu upravljao Glavni stab VRS-a na celu s generalom Mladicem.”


Cetvorica od devetorice optuzenika bili su clanovi Glavnog staba VRS-a.


Nizozemska pravnica koja prati rad Tribunala, Hakelina Verin Stjuart (Heikelina Verrijn Stuart), tvrdi da jos uvijek nije iznesen nijedan dokaz o postojanju zavjere, jer je – da bi se govorilo o njoj – prvo nuzno utvrditi da je postojao predumisljaj. Zato ce, po njenim rijecima, pronalazenje takvih dokaza i njihova prezentacija biti najveci izazov s kojim ce se tuzioci suociti u eventualnom novom slucaju.


Nekoliko branilaca je u medjuvremenu izrazilo svoje neslaganje s izmjenama prvobitnih optuznica, tvrdeci da te izmjene nisu zasnovane na cinjenicama, nego na pukom nastojanju da dodje do spajanja optuznica.


Reagiranje Zorana Zivanovica – branioca optuzenog Popovica, bivseg pomocnika zapovjednika za sigurnost Drinskog korpusa – nagovjestava da ce i na raspravi obrana nastaviti na tome insistirati.


Zivanovic je, naime, istakao kako “nikakvi dokazi iz prateceg materijala ne potvrdjuju postojanje bilo kakve zavjere medju najvisim starjesinama VRS-a”.


ZAVJERA ILI NE?


Nezavisno od pitanja je li zavjere s ciljem pogubljenja vise tisuca Srebrenicana bilo ili nije – a ako jest, je li ona skovana prije, ili neposredno nakon pada enklave – prvi problem s kojim ce se suci suociti prilikom odlucivanja o tome hoce li odobriti spajanje optuznica ticat ce se toga jesu li doticni zlocini pocinjeni u sklopu nekakvog zajednickog djelovanja – pod kojim se podrazumijeva nekakva “opca sema, strategija ili plan” u skladu s kojom su optuzenici postupali.


To je, prema Pravilu 48 Statuta Tribunala, prvi uvjet koji treba biti ispunjen da bi se uopce raspravljalo o ostalim argumentima u prilog ili protiv spajanja optuznica.


Najmanje jedan optuzenik namjerava osporiti ovaj navod. Djordje Sarapa – advokat Vinka Pandurevica, bivseg zapovjednika Zvornicke brigade, jedne od kljucnih jedinica u srebrenickoj operaciji – tvrdi kako “ne postoji nijedna okolnost koja bi ukazivala na povezanost s ostalim optuzenicima, kao ni na njegovo [Pandurevicevo] sudjelovanje u nekakvoj zajednickoj akciji”.


U INTERESU PRAVDE


Nijedan od eksperata, s kojima je IWPR u medjuvremenu stupio u kontakt, nije dovodio u pitanje primjenljivost Pravila 48 na ovaj slucaj.


Nakon sto budu procijenili je li doticno pravilo u konkretnoj situaciji primjenljivo, suci ce se naci pred sljedecim kompliciranim zadatkom: utvrditi bi li takvo sudjenje bilo u interesu pravde.


Tuzioci navode da bi se objedinjavanjem postupaka izbjeglo ponavljanje dokaza i svjedocenja sudskih eksperata; da bi se time minimizirale teskoce s kojima ce se u protivnom suociti zrtve i svjedoci prilikom ponavljanja svojih iskaza; da je sve to “u skladu s univerzalnim nacelom sudske ekonomicnosti”; te da ce se time, napokon, osigurati i konzistentnost presuda.


Po misljenju optuzbe, barem kada je rijec o Srebrenici, “cinjenicna osnova na kojoj pocivaju ovi slucajevi je identicna”, pa ce takav biti i najveci dio dokaznog materijala.


Urednik biltena za medjunarodno pravo (Internatinal Justice Tribune) Tijeri Kruvelije (Thierry Cruvellier), smatra da objedinjavanje “itekako ima smisla zbog prezentacije svih cinjenica”.


I predstavnik pri Koaliciji za medjunarodnu pravdu, Edgar Cen (Edgar Chen), suglasan je s tezom po kojoj cinjenica da postoji zajednicka osnova svih zlocina ide u prilog argumentu tuzilastva da bi se sudjenje ucinilo efikasnijim tako sto bi se objedinili svi dokumenti i iskazi svjedoka, ukljucujuci i dokazni materijal s ostalih sudjenja koja su se ticala Srebrenice (poput slucajeva Krstic i Erdemovic).


S time su suglasni cak i neki branioci: tako je Popovicev advokat Zivanovic rekao kako “u potpunosti prihvaca argumente koji se ticu dupliranja dokaza, minimiziranja teskoca zrtava i svjedoka, sudske ekonomicnosti i konzistentnosti presuda”.


Pa ipak, promatraci ukazuju i na moguce opasnosti, zbog kojih bi takvo sudjenje moglo biti dovedeno u pitanje.


“Moja prva reakcija bila je da tako nesto, naravno, ima smisla”, izjavila je pravna analiticarka Verin Stjuart. Ona je, medjutim, upozorila da sve “to moze djelovati efektno i efikasno”, ali da ona “poznajuci nacin rada Tribunala”, koji je takav da se “puno vremena trosi na proceduru” – “sumnja u to”.


Sta ce se desiti ukoliko se neki od optuzenika razboli? Ili, ukoliko neki od njih bude odlucio da (kako kaze nizozemska analiticarka) “baca pijesak u motor”, odnosno usporava objedinjeni postupak?


“Takav postupak bi se za sud mogao pretvoriti u pravu nocnu moru”, saglasna je Dzudit Armata (Judith Armatta), koja takodjer vec dugo prati rad Tribunala.


Ni pitanje logistike, odnosno nacina na koji ce se unutar ogranicenih prostornih kapaciteta suda UN-a voditi tako veliki postupak, jos uvijek nije rijeseno, premda Statutom Tribunala zaista nisu propisana nikakva ogranicenja u pogledu broja optuzenika kojima se moze suditi u okviru objedinjenog postupka.


Trenutno postoje svega tri sudnice, sto znaci da se svakoga dana moze odrzati maksimalno sest saslusanja; prosjecna duzina sudjenja iznosi oko dvije i po godine. U jednoj od sudnica nema dovoljno mjesta za publiku, te se ona nalazi na svega nekoliko metara od optuzenika. Druge dvije su znatno vece, ali ne i dovoljno velike da se u njih smjeste devetorica optuzenika i njihovi branioci.


Jedan predstavnik Tajnistva Tribunala potvrdio je za IWPR da se vec “traga za prakticnim i logistickim rjesenjima koja ce biti neophodna ukoliko bude odobreno objedinjavanje”.


Verin Stjuartova istice da su dosadasnji objedinjeni postupci u Hagu – na primjer, slucaj Celebici, u okviru kojeg se sudilo cetvorici okrivljenih za ubijanje, mucenje i silovanje zatvorenika u jednom od logora u centralnoj Bosni – bili “unekoliko kaoticni”, djelimicno i zbog toga sto se u sudnici sve vrijeme nalazio prevelik broj ljudi.


Optuzba je navela i da bi se odvojena sudjenja mogla negativno odraziti na zdravlje, blagostanje i sigurnost svjedoka, te da bi se sve to moglo zavrsiti i tako sto bi tuzioci “ostali bez znacajnih, a mozda i kljucnih svjedoka”.


Zajednickim sudjenjem, po rijecima tuzioca Pitera Mekloskog (Peter McCloskey) – koji je zaduzen da pred sudom zastupa taj zahtjev – bile bi ublazene traume i teskoce zrtava i svjedoka koji su vec svjedocili u vise navrata, na ostalim sudjenjima koja su se ticala Srebrenice.


Medjutim, zastupnica Draga Nikolica, Jelena Nikolic, tvrdi upravo suprotno: da “devet [istovremenih] unakrsnih ispitivanja moze predstavljati itekako traumaticno iskustvo” za bilo kog svjedoka. I ne samo to: moguce su, po njenim rijecima, i druge negativne posljedice, s obzirom da ce suci veoma tesko uspostavljati ravnotezu izmedju prava optuzenika s jedne, i interesa svjedoka, s druge strane.


STRATEGIJE OBRANE


No, cak i ako suci uvaze sve argumente ureda tuzilastva i donesu odluku o spajanju postupaka, postoje odredjene nedoumice oko toga kako ce se samo sudjenje odvijati – zavisno od toga za koju ce se strategiju opredijeliti svaki od devet advokatskih timova.


Cen tvrdi da ce to biti nesto sto je “nepredvidljivo” za sve strane u procesu.


Pokusaji da se blokiraju napori tuzilastva mogu rezultirati razlicitim strategijama obrane, pri cemu neke od tih strategija mogu biti i uzajamno proturijecne.


Medjutim, ono sto Cen smatra za “najocigledniju pukotinu” unutar optuzenicke grupe jeste podjela na one koji su bili dio sigurnosnog aparata s jedne, i klasican vojni kadar s druge strane.


Pazljivim citanjem svih srebrenickih optuznica pokazuje se da je vojni dio Glavnog staba bio zaduzen za osiguravanje infrastrukturne podrske citavoj operaciji, dok su vojna policija i specijalne policijske jedinice bile neposrednije angazirane u pogubljenjima.


“Vojnici bi mogli tvrditi nesto poput 'mi nemamo nista s tom stravicnom operacijom, mi smo bili zaduzeni iskljucivo za vojno zauzece Srebrenice'“, kaze Cen.


I Verin Stjuartova se slaze da bi se u slucaju zajednickog sudjenja pokazale ogromne razlike u interesima optuzenika: “Svaka pojedinacna obrana usmjerila bi se na prebacivanje odgovornosti na druge, sto znaci da bi se one uzajamno potkopavale.”


Jelena Nikolic je – kao zastupnica Draga Nikolica – u svom reagiranju takodjer ukazala na “znacajne razlike koje postoje medju optuzenicima kada je rijec o njihovoj umijesanosti u dogadjaje koji su se odigrali 1995.”. Najvaznija razlika se “vjerojatno ogleda u tome sto su neki optuzenici navodno smislili citav zajednicki zlocinacki poduhvat, dok su ostali pridonijeli njegovom izvrsenju”, rekla je ona.


Nikoliceva tvrdi i da, prilikom odlucivanja o tome treba li sudjenja spojiti ili ne, sudsko vijece ne treba voditi racuna o tome koliko ce se dokaza ponavljati, nego koliko ce ih se razlikovati; i da li, s obzirom da su u pitanju devetorica optuzenika, neki od dokaza koji su znacajni samo za jedan slucaj mogu biti izostavljeni.


“Moze se desiti da svjedok raspolaze znacajnim dokazima o krivici jednog optuzenika, ali da takvi dokazi ne izadju na vidjelo jer nisu relevantni za nekog drugog optuzenika”, kaze ona.


Pandurevicev branilac Djordje Sarapa se vec zalozio za odvojeno sudjenje njegovom klijentu, pozivajuci se upravo na opisani sukob interesa. Komentirajuci prijedlog o spajanju optuznica, Sarapa je nagovijestio da je Pandurevic “izvjesne poteze povlacio s ciljem da spasi ljudstvo obaju zaracenih strana, cak i kada je to bilo protivno naredjenjima njegovih pretpostavljenih”.


I sami su tuzioci vec priznali postojanje sukobljenih interesa izmedju Trbica i nekih drugih optuzenika. Svjedoceci na sudjenju oficirima bosanskih Srba, Vidoju Blagojevicu i Draganu Jokicu, kao i izjavama koje je davao tuziocima, Trbic je, prema navodima optuzbe, vec “okrivio neke od svojih sadasnjih kolega-optuzenika”.


Medjutim, Mekloski tvrdi da opasnost od sukobljenih interesa moze posluziti kao argument protiv spajanja optuznica samo ukoliko bi se sudjenje odvijalo pred porotom umjesto pred profesionalnim sucima.


Postoje i spekulacije da ce jedan od optuzenika, ili vise njih, biti spremno nagoditi se s tuziocima i svjedoci protiv ostalih, kako bi mu zauzvrat bila izrecena nesto blaza kazna. “Tako nesto nije nerazumno ocekivati”, ocenio je Cen.


Izvjesni su analiticari cak nagovijestili da bi vec i sam zahtjev za objedinjavanjem postupaka vojne optuzenike nizeg ranga mogao ohrabriti da donesu takvu odluku.


Cen je u tom smislu ukazao na nize oficire poput Trbica, koji bi samima sebi mogli postaviti sljedece pitanje: “Zbog cega bih ja snosio istu odgovornost kao Beara [nekadasnji sef sigurnosti], koji je zauzimao daleko visi polozaj u zapovjednom lancu?”


“To su mete pritiska”, kaze Cen.


S druge strane, optuzenici poput Beare i Popovica bili su “kolovodje, s kojima nece biti nikakvih nagodbi”, dodao je on.


IZLAZNA STRATEGIJA


Ujedinjeni narodi odredili su rok do kojeg bi trebali biti okoncani svi prvostepanjski postupci koji se vode pred Tribunalom: radi se o 2008. godini.


Ured tuzilastva tvrdi da ce objedinjavanje srebrenickih postupaka biti u funkciji postizanja tog cilja.


Haski tribunal “nece moci okoncati dva ili vise sudjenja za Srebrenicu prije isteka utvrdjenog roka”, upozorio je tuzilac Mekloski, konstatirajuci kako bi svako pojedinacno sudjenje “trajalo najmanje po godinu dana, a vjerojatno i duze”.


Armata je pak nagovijestila da ce sudsko vijece – s obzirom na vremensku iznudicu i ogranicenost raspolozivih sredstava – najvjerojatnije pristati na objedinjavanje postupaka, ali samo ukoliko procijeni da takva odluka “ni na koji nacin ne ugrozava prava optuzenika”.


Kruvelije, s druge strane, sumnja da ce i zajednicko sudjenje moci biti okoncano u sljedece tri godine, koliko Tribunal sluzbeno ima na raspolaganju.


Nikoliceva zastupnica, Jelena Nikolic, razmislja na slican nacin i smatra da bi objedinjeno sudjenje zapravo iziskivalo veca sredstva, dok bi mnogi optuzenici vjerojatno iskoristili jos veci broj prilika koji bi im se pruzio za podnosenje primjedbi i prijedloga. Stoga veliko sudjenje “vjerojatno ne bi bilo krace od dva ili tri odvojena”, kaze ona.


U sudskom postupku koji najvise nalikuje srebrenickom – onom u Arusi – za posljednje cetiri i po godine podnesen je ukupno 61 prijedlog o kojem se sudsko vijece moralo izjasniti.


Kao netko tko je pratio i taj proces, Kruvelije zapaza da africka iskustva pokazuju da se “sama teza o ostvarivanju ustede u vremenu zahvaljujuci zajednickim svjedocima i objedinjenom sudjenju nikada nije potvrdila u praksi”.


Ostali promatraci u zajednickom sudjenju prepoznaju i moguci element dugorocne strategije tuzilastva, koje bi – zbog toga sto vjerojatno nece moci okoncati postupke do kraja 2008. – na taj nacin osiguralo i dodatne argumente u prilog svog zahtjeva da Tribunal nastavi raditi i nakon isteka roka koji mu je dao UN. Uostalom, i predsjednik Tribunala i glavna tuziteljica vec su saopcili UN-u da ce se sudjenja morati nastaviti i tokom 2009.


“Ured tuzilastva nije pokazalo posjedovanje snazne i jasne strategije okoncanja svih sudjenja do 2008. Stoga postoje i dodatni razlozi za brigu oko toga da se oni za zajednicko sudjenje zalazu uz punu svijest o tome da bi im usred njega mogao isteci rok”, kaze Kruvelije.


A ukoliko je to tocno, onda nisu validni ni oni argumenti koje su tuziteljica i predsjednik Tribunala iznijeli pred Vijecem sigurnosti UN-a, jer – zajednicko sudjenje tada ne bi pridonijelo ekonomicnosti postupka.


Ono sto dodatno cudi jest okolnost da su se dva po mnogo cemu srodna tribunala pri kraju svog rada opredijelila za razlicite izlazne strategije.


U Arusi ce sljedece tri godine proteci u znaku novih, kratkih sudjenja pojedincima, dok ce se usporedo – bez ikakvih novih objedinjavanja zapocetih postupaka – odvijati i objedinjeni postupci koji vec dugo traju. U Hagu je, s druge strane, iznesen potpuno nov prijedlog o objedinjavanju odredejnog broja postupaka.


Takav razvoj dogadjaja djelomicno se moze objasniti i naglim porastom broja pritvorenika koji su posljednjih mjeseci u Hag pristigli iz Srbije – uslijed cega, cak i sa stanovista puke aritmetike, zajednicka sudjenja djeluju neizbjezno.


Medjutim, suci koje ce odlucivati o eventualnom objedinjavanju srebrenickih postupaka ce mozda ipak pozeljeti da utvrde dokle se, za cetiri godine, stiglo u “procesu Butare”.


Tek je u sijecnju/januaru ove godine prvi i po rangu najznacajniji optuzenik, nekadasnji ministar, pozvan da iznese vlastitu obranu. A ima jos pet optuzenika, pri cemu su se njihovi advokati opredijelili za razlicite strategije.


Predsjednik Tribunala za Ruandu je nedavno pred Vijecem sigurnosti izjavio da bi doticno sudjenje u prvostepenom postupku moglo biti okoncano tokom 2006. Ali, pet godina poslije pocetka nekog procesa, nitko nije u stanju sigurnoscu sa tvrditi koliko ce on zaista trajati.


Janet Anderson je honorarni urednik IWPR-a u Hagu.


Frontline Updates
Support local journalists