ANALIZA: DVOUMLJENJE SRBIJE I HRVATSKE OKO IZRUCENJA

Milan Milutinovic, bivsi srpski predsjednik, stigao je pocetkom tjedna u Hag, ali u Tuzilastvu nije bilo nikakvog slavlja. Umjesto toga, Beogradu i Zagrebu upucen je zahtjev da isporuce preostale osumnjicene visokog ranga, koji se jos uvijek nalaze u bijegu.

Milutinovic je vec peti bivsi srpski predsjednik koji se pojavio u Hagu, pridruzivsi se tako Biljani Plavsic, Momcilu Krajisniku, Milanu Marticu i – naravno – Slobodanu Milosevicu.

Njegovim dolaskom razrijesen je status i posljednjeg od cetiri Miloseviceva suucesnika, cija se imena nalaze u optuznici za Kosovo – od kojih se dvojica vec nalaze u pritvoru, dok je treci mrtav.

Medjutim, s tocke gledista Tuzilastva, prava borba tek sada pocinje: neki vazni optuzenici jos su uvijek na slobodi, pa je na dnevnom redu ostra politicka bitka kako bi Beograd i Zagreb prisililo da ih isporuce.

U trenucima dok je transportni avion jugoslavenske vlade u ponedjeljak popodne stizao u Hag, Balkanom su jos uvijek odjekivali prvi “hici” u spomenutom okrsaju.

Sve je pocelo u nedjelju, kada su Sjedinjene Drzave objavile da bi financijska pomoc Hrvatskoj i Srbiji mogla biti bitno umanjena, ukoliko haski optuzenici ne budu izruceni.

Vasington je takodje najavio da ce Pjer-Risar Prosper (Pierre-Richard Prosper), njegov najvisi izaslanik za pitanja ratnih zlocina, radi daljih pojasnjenja, ovog tjedna otputovati na turneju po regiji – kako bi se izvrsili i dodatni pritisci.

Prosper je veoma sposoban sluzbenik, koji je stekao slavu kao prvi tuzilac na jednom sudjenju za genocid (u Ruandi). Poruka koju ce on uruciti Beogradu i Zagrebu bit ce jednostavna: predajte osumnjicene koje stitite, ili ce u protivnom americki Kongres obustaviti financijsku pomoc vec 31. ozujka/marta, kada ce se sastati povodom godisnje debate o vlastitom programu pruzanja finansijske pomoci.

Suma novca nije prevelika – rijec je o nekih 40 milijuna dolara namijenjenih Srbiji – ali je problem sto ce i ostali, ukljucujuci i UN i Evropsku Uniju, vjerojatno slijediti americki primjer.

Najveci broj optuzenika jos se uvek krije u Srbiji. Medju njima se – prema rijecima urednika IWPR-a za pitanja ratnih zlocina, Mirka Klarina – nalaze i osobe za kojima se traga kao za pociniocima nekih od najtezih zlocina koji su se odigrali u Bosni. (Vidi tekst u ovom izdanju Dnevnika Tribunala.)

Dvojica osumnjicenih, recimo, optuzeni su za silovanje i porobljavanje Muslimanki u Foci. A drugu dvojicu se tereti da su 130 muslimanskih civila zatvorili u zgradu u Visegradu i potom je zapalili.

Najzad, tu je i najtrazeniji haski bjegunac – Ratko Mladic, vojni zapovjednik koga terete za najteze zlodjelo u ratu, ubojstvo 7.000 Muslimana u Srebrenici 1995.

Hrvatska je takodjer odana svom nekadasnjem vojnom zapovjedniku, generalu Janku Bobetku, kao i generalu Anti Gotovini. Njih dvojicu tereti se za zlocine koji su tokom ofanziva Hrvatske Vojske (HV) pocinjeni nad srpskim civilima.

Nijedna od novih, demokratskih vlada – ni hrvatska, ni srpska – nije previse osjetljiva prema tim ljudima, ali su se obje nasle pred istim problemom: medju optuzenicima su i visoke vojne starjesine, koje uzivaju podrsku ne samo znacajnih dijelova vojske, nego i preteznog dijela bivse, nacionalisticke vladajuce elite dviju zemalja.

Obje vlade tvrde da bi pokusaj hapsenja tih optuzenika mogao biti izuzetno opasan, te da bi vjerojatno izazvao i zestoku reakciju nacionalista.

Srpski premijer Zoran Djindjic raspolaze saznanjima da optuzenici poput Mladica uz sebe imaju citave falange dobrovoljaca-tjelohranitelja, zbog cega je gotovo sigurno da bi policija i vojska tokom akcije hapsenja naisle i na oruzani otpor.

Buduci da Mladic medju srpskim nacionalistima ima status heroja pokušaj njegovog hapsenja mogao bi od strane politickih ekstremista biti iskoristen za destabilizaciju srpskih vlasti.

Medjunarodna zajednica, pogotovo kada je rijec o Srbiji, nalazi na ivici strpljenja.

Prosle godine Beograd je uspio nagovoriti Kongres da mu produzi rok kako bi bio donesen i zakon o izrucenju osoba osumnjicenih za ratne zlocine. Taj propis je u medjuvremenu stupio na snagu, pa ce sada mnogima izgledati da Beograd vise nema nikakvog opravdanja.

Cini se da ni Karla del Ponte (Carla Del Ponte), glavna tuziteljica Tribunala, vise nije spremna ni na kakvu popustljivost.

I Beograd i Zagreb imali su u posljednjih godinu dana, dovoljno vremena da izvrse sva hapsenja. Potkraj prosle godine i Del Ponteova i predsjednik Haskog suda Klod Zorda (Claude Jorda) pred Vijecem sigurnosti UN-a izjavili su da je to vrijeme isteklo. Dan glasanja, 31. ozujka/marta – po svemu sudeci – predstavljat ce krajnji rok.

I tako su prokopani rovovi, pa moze poceti i dvomjesecno natezanje, posto su se Beograd i Zagreb nasli pred mucnom odlukom o tome kome da se suprotstave: domacim nacionalistima ili medjunarodnoj javnosti.

U citavoj toj drami gotovo je neprimjecen ostao jedan sporedni zaplet – potraga za sestim srpskim predsjednikom, dr. Radovanom Karadzicem.

Pretpostavlja se da se on jos uvijek skriva po sumama i gorama jugoistocne Bosne i sjeverne Crne Gore.

Poduzete su neke mjere kako bi i on konacno bio uhvacen. Naime, medjunarodne vlasti u Bosni pocinju pronalaziti one za koje se vjeruje da su Karadzicevi pomagaci.

Ali, u sustini, “Doktor” i ne predstavlja stvarni prioritet. Za haske tuzioce, najvaznija bitka koja je pred njima – i u kojoj moraju pobijediti – jeste bitka s drzavama koje pruzaju utociste osumnjicenicima za ratne zlocine. Tek nakon toga suziti ce se i obruc oko Karadzica.

Dakle, u tom odmjeravanju snaga s Beogradom i Zagrebom, Hag – mora da pobijedi. No, svi su izgledi da to nece biti nimalo lako.

Chris Stephen je sef Ureda IWPR-a u Hagu.