Politicar srednjeg ranga osudjen na 32 godine

Wednesday, 9 November, 2005

The link has been copied

IWPR ICTY

Haski tribunal osudio je bivseg politickog rukovodioca bosanskih Srba, Radoslava Brdjanina, na 32 godine zatvora zbog zlocina pocinjenih u okrutnoj kampanji etnickog ciscenja, koja je na podrucju sjeverne Bosne bila provedena tokom 1992.

Presuda je donesena u srijedu, a misljenja o njoj su podijeljena, prije svega zbog toga sto su suci odlucili odbaciti najteze optuzbe – one koje se ticu genocida i suucesnistva u genocidu.

I dok brojni promatraci – ukljucujuci i udruzenja zrtava – odluku sudaca kritiziraju kao isuvise blagu, ostali smatraju da je izrecena kazna relativno stroga, s obzirom na to da za vrijeme rata unutar politicke strukture bosanskih Srba Brdjanin nije zauzimao narocito visoku poziciju.

No, suci su izgleda povjerovali u dokaze iznesene u postupku koji je trajao pet godina. Brdjanin se svojevremeno nalazio na celu srpskog kriznog staba za Bosansku Krajinu, i bio je “pokretacka snaga” svih odluka koje je srpsko rukovodstvo donosilo u toj oblasti.

Tokom trajanja saslusanja na kojem ce biti proglasen krivim po osam od ukupno dvanaest tocaka optuznice, zdepasti, osijedjeli i kratko osisani Brdjanin (52) bio je stalozen; povremeno je cak hvatao biljeske. Nakon sto mu je receno da ustane, on je sporim pokretom ruke zagladio sako svog crnog odijela, a tokom citanja presude nije ispoljio nikakvu reakciju.

Bivsi lider bosanskih Srba proglasen je krivim za hotimicno ubijanje, progon, deportaciju, mucenje, nasumicno razaranje gradova, te rusenje vjerskih objekata na podrucju Autonomne Regije Krajina (ARK) tokom 1992. godine. Rijec je o oblasti koja je zahvacala veci dio sjeverozapadne Bosne, pri cemu u njoj ni Srbi, ni Hrvati, a ni Muslimani nisu bili u vecini. U sastavu ARK-a bila je i opcina Prijedor, na cijoj se teritoriji svojevremeno nalazio izvjestan broj zloglasnih srpskih logora.

Nekada inzenjer, Brdjanin je za vrijeme rata obavljao funkciju predsjednika takozvanog Krajiskog kriznog staba, koji je osnovan s ciljem nadziranja proces pretvaranja citave oblasti u teritorij koji ce biti pod iskljucivom srpskom kontrolom. Krizni stab djelovao je u skladu s uputstvima iz takozvanog Strateskog plana, ciji je cilj bilo stvaranje posebne drzave bosanskih Srba, iz koje je vecina pripadnika ostalih naroda smjesta trebala biti iseljena.

Da bi se to postiglo, Brdjanin je – kako se navodi u presudi – nadzirao koncentracione logore (u kojima su zatocenici bili muceni i silovani), masovne deportacije, te najmanje 1,669 evidentiranih ubojstava (pri cemu su zrtve pripadale nesrpskom dijelu populacije), kao i rusenje dzamija i kuca.

“Uvjeti zivota kojima je bilo podvrgnuto nesrpsko stanovnistvo u Bosanskoj Krajini, te vatrena djelovanja po gradovima i selima u kojima nije bilo vojnih ciljeva, za svrhu su imali iskljucivo protjerivanje ljudi”, stoji u izrecenoj presudi.

Sira javnost je za zlocine koji su navedeni u optuznici protiv Brdjanina saznala 1992., kada su novinske reportaze, fotografije i televizijski snimci izazvali uznemirenje svjetske javnosti zbog ocajnih uvjeta u kojima su se zatekle tisuce zatocenika logora Omarska, Manjaca i Keraterm. Vise desetina tisuca izbeglica – bosanskih Muslimana i Hrvata – napustilo je tokom razdoblja na koji se odnosi optuznica spomenutu oblast.

Brdjanin, pak, u svojim brojnim govorima i javnim istupima, nije ni skrivao namjeru da nesrpsko stanovnistvo protjera iz regije, kako bi stvorio etnicki “cistu” srpsku republiku.

Sudsko vijece je konstatiralo kako je Brdjaninova propagandna kampanja prdoinijela “stvaranju uzajamnog straha i mrznje, a narocito huskanju srpskog stanovnistva protiv ostalih naroda. Nije proteklo mnogo vremena, a gradjani koji su do tada mirno zivjeli zajedno pretvorili su se u neprijatelje; mnogi od njih . . . postali su ubojice.”

Tuzilastvo je smatralo da je raznovrsnu Brdjaninovu politicku djelatnost u njenoj ukupnosti moguce okvalificirati kao genocid. Sudsko vijece je te optuzbe odbacilo odmah po okoncanju dokaznog postupka optuzbe, nakon cega ih je zalbeno vijece ponovo potvrdilo.

Sada je, dakle, sudsko vijece potvrdilo svoju raniju odluku, oslobodivsi Brdjanina optuzbi za genocid i suucesnistvo u genocidu. Suci su ponovili kako nisu u stanju dokazu “izvan svake sumnje” da je u Bosanskoj Krajini pocinjen genocid.

Suci su takodjer zakljucili kako – bez obzira na to sto je broj mrtvih na teritoriji koja se nalazila pod optuzenikovom kontrolom dovoljan za ustanovljavanje zlocina unistenja – Brdjanin ipak nije bio upoznat s razmjerima masovnih ubojstava. Stoga su ga oslobodili i tih optuzbi.

Sudsko vijece konstatiralo je i da Brdjanin – usprkos cinjenici da je njegov krizni stab “de facto bio nadredjen opcinskim vlastima i policiji, a utjecao i na vojsku i paravojne organizacije” (koje su djelovale u spomenutoj regiji) – ipak nad njima “nije imao stvarnu kontrolu”.

“S obzirom na fizicku i sistemsku udaljenost izmedju optuzenog i relevantnijih neposrednih pocinilaca” sud ga ne moze smatrati “krivicno odgovornim po optuzbi za zajednicki zlocinacki poduhvat”.

No, nezavisno od povlacenja najtezih optuzbi, sudsko vijece je ipak procijenilo da raspolozivi dokazi potvrdjuju da se u sjeverozapadnoj Bosni tokom razdoblja navedenog u optuznici desio veliki broj krsenja Zenevske konvencije, zlocina protiv covjecnosti i krsenja zakona i obicaja ratovanja, te da je sve to skupa dovoljno da se Brdjaninu izrekne kazna koja ce fakticki biti dozivotna.

Reakcije na presudu bile su razlicite. Savez logorasa Bosne i Hercegovine saopcio je 2. ruhna/septembra da “pozdravlja presudu i kaznu koja je izrecena za ratne zlocine”. Ali, ostala udruzenja zrtava, ukljucujuci i bosansku Komisiju za nestale osbe, objavila su da ih je spomenuta odluka – povrijedila.

Takodje, mnogi strucnjaci za ljudska prava i novinari koji su izvjestavali o dogadjajima u regiji izjavili su za IWPR kako im se presuda cini isuvise blagom kada se u vidu ima sve ono cemu su kao posjetioci bili u prilici prisustvovati tokom razdoblja koje je naznaceno u optuznici.

Sama presuda u vezi je i s jednim sirim pitanjem koje se tice Tribunala – izjavio je Roj Gatman (Roy Gutman), novinar koji je za svoje izvjestaje o etnickom ciscenju u Bosni dobio Pulicerovu nagradu. Gatman, naime, tvrdi da je u odredjenim slucajevima tuzilastvo u stvari bilo isuvise ambiciozno u pogledu optuznica koje je nastojalo potkrijepiti dokazima.

Kada je rijec o optuzbi za genocid, “ona je ocigledno, barem sto se tice suda, od samog pocetka bila suvisna”, rekao je on, opisujuci Brdjanina kao “licnost srednjeg ranga, neku vrstu lokalnog menadzera”.

“Ta kazna [za genocid] trebalo bi da bude rezervirana samo za one sa vrha”, dodao je on.

U dosadasnjoj povijesti Tribunala samo je jedna presuda za genocid izdrzala i provjeru zalbenih vijeca – ona koja je izrecena Radislavu Krsticu, oficiru bosanskih Srba cije su jedinice sudjelovale u srebrenickom masakru, srpnja/jula 1995. Povodom ostalih se ili vodi zalbeni postupak, ili su ih zalbena vijeca u medjuvremenu odbacila.

Stvar je u tome da su na sudjenju za Srebrenicu suci presudili da deportacije i oko 7,000 ubijenih predstavljaju dovoljan dokaz o postojanju namjere da se unisti citava jedna zajednica. U Brdjaninovoj presudi, suci su medjutim konstatirali kako, usprkos skoro 1,700 evidentiranih ubojstava, obujam u kojem su vrsene deportacije i raseljavanja u sustini nije bio toliki da bi se nedvosmisleno moglo utvrditi postojanje genocidne namjere.

Beogradski predstavnik Medjunarodne organizacije za zastitu ljudskih prava (Human Rights Watch) i strucnjak za tu problematiku, Bogdan Ivanisevic, suglasan je s tumacenjem sudskog vijeca po kojem Strateski plan u sjeverozapadnoj Bosni ipak nije bio izricito orijentiran na fizicko unistenje stanovnistva.

“Prisilno raseljavanje nije predstavljalo puko dodatno sredstvo namijenjeno osiguravanju fizickog unistenja bosanskih Muslimana i Hrvata”, rekao je on za IWPR. “Ono je samo za sebe vec bilo cilj.”

Dzuli Mertus (Julie Mertus) – pravnica i profesorica Americkog Univerziteta u Vasingtonu, te autorica knjige “Kosovo: Kako su mitovi i istine otpoceli rat” – izjavila je kako se ostro protivi takvom nacinu razmisljanja.

“Mislim da je sramotno – samo zbog toga sto su izvjesni muskarci i zene bili protjerani, a ne ubijeni – reci kako nije postojala namjera da se u cjelini ili djelomicno unisti stanovnistvo”, kazala je ona za IWPR.

“Ukoliko dodje jedino do prisilnih deportacija, tada je jos i moguce reci da se ne radi o genocidu. Ali kada njih prate i masovna pogubljenja, u kombinaciji s propagandom, onda se nesumnjivo radi o elementima genocida.”

Ured tuzilastva jos uvijek nije saopcilo namjerava li se zaliti na presudu sudskog vijeca.

Carla Sapsford je honorarni izvjestac iz Haga.